Naslovnica Aspergerov sindrom- što je to?

Aspergerov sindrom- što je to?

Aspergerov sindrom- što je to?

U jednom od prethodnih članaka (http://logoped.hr/razlike-izmedu-poremecaja-iz-spektra-autizma-poremecaja-socijalne-komunikacije/) opisali smo poremećaj spektra autizma prema zadnjem Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM – V). Podsjetimo, prema njemu, poremećaj spektra autizma definira se kao neurorazvojni poremećaj s početkom javljanja simptoma u ranom djetinjstvu. Budući da je riječ o spektru, znači da postoje dvije krajnosti kontinuuma – visoko i niskofunkcionirajući autizam. Prema DSM-V Aspergerov sindrom kao takav ne postoji, već se svrstava u jednu od krajnosti, odnosno u visokofunkcionirajući dio spektra. Međutim, prema staroj verziji priručnika (DSM-IV), Aspergerov sindrom se izdvaja kao samostalan poremećaj s vlastitim jasnim obilježjima. Šest je stavki prema kojima je definiran:

1. Kvalitativni nedostatak u socijalnoj interakciji (interakciji s ljudima) koji se manifestira s najmanje dva od sljedeća 4 kriterija:
a) Zamjetni nedostatci u upotrebi neverbalnih ponašanja kao što su kontakt očima, facijalna ekspresija, postura tijela, geste za regulaciju socijalnih interakcija
b) Neuspjeh u ostvarivanju vršnjačkih odnosa primjernih dobi (prijateljstva, ljubavni odnosi, poslovni odnosi i sl.)
c) Manjak spontane potrebe za djeljenjem iskustava, interesa i ostvarenja s drugim ljudima
d) Manjak socijalne i emocionalne uzajmanosti (manjak suosjećanja i razumijevanja za druge)

2. Ograničeni ponavljajući i stereotipni uzorci ponašanja, interesa i aktivnosti koji se manifestiraju u najmanje jednom od sljedećih kriterija:
a) Pretjerana okupacija jednim ili više područja interesa koji su abnormalni u svom intenzitetu ili fokusu ( npr. pretjerana i isključiva okupiranost matematikom, svemirom, automobilima i sl.)
b) Očigledna nefleksibilnost u svakodnevnim rutinama i ritualima (odlazak u školu/posao uvijek istim putem, pranje zubi točno 3 minute)
c) Stereotipni i ponavljajući pokreti (pucketanje prstima, pljeskanje dlanovima)
d) Trajna okupacija dijelovima predmeta ili predmetima

3. Poremećaj uzrokuje klinički značajne teškoće u socijalnoj, profesionalnoj ili drugoj sferi svakodnevnog funkcioniranja

4. Nepostojanje klinički značajnog kašnjenja u razvoju jezičnih vještina

5. Nepostojanje klinički značajnog zaostajanja u kognitivnom razvoju ili u razvoju dobno primjerenih vještina, adaptivnih vještina (osim socijalnih interakcija) te interesu za fizičku okolinu u djetinjstvu

6. Simptomi se ne mogu pripisati nekom drugom razvojnom poremećaju ili shizofreniji

Do izdavanja najnovijeg priručnika DSM-V, Aspergerov sindrom i visokofunkcionirajući autizam postojali su kao dva različita poremećaja. Glavno razlikovno obilježje bilo je postojanje kašnjenja u jezičnom razvoju u ranoj dobi kod visokofunkcionirajućeg autizma dok je kod Aspergerovog sindroma jezični razvoj tekao uredno.

Budući da su roditeljima dijagnoze bile nejasne s obzirom na slične karakteristike, često je dolazilo do frustracija jer se činilo kako granice poremećaja nisu jasno definirane. Iz toga razloga, u najnovijem priručniku, Aspergerov sindrom ne postoji kao zaseban poremećaj već je svrstan u gornji dio spektra autizma. Iako usvojenost jezika u određenoj mjeri ovisi o intelektualnim sposobnostima djeteta s poremećajem spektra autizma, viši kvocijent inteligencije ne znači nužno i višu razinu jezičnog razvoja. Ovakav razvoj situacije izazvao je polemike u znanstvenim krugovima među kojima i dalje postoje oprečna mišljenja – treba li razdvojiti ova dva poremećaja ili ne?

Dan svjesnosti o autizmu!

Dan svjesnosti o autizmu!

2. travnja obilježava se Dan svjesnosti o autizmu. Kao i prethodnih, i ove godine su društvene mreže bile prepune objava roditelja djece iz spektra autizma. Tako i treba biti, mi roditelji ćemo najbolje educirati društvo jer mi „živimo autizam“. Međutim, usudit ću se reći kako je većina objava bila usmjerena prema onome što u sustavu ne valja i što sustav ne pruža. I da, to jest stvarnost obitelji osoba s autizmom, mnogo toga u sustavu ne valja, samo mrvicu onoga što je potrebno država osigurava, da, obitelji su prepuštene same sebi i svojim mogućnostima pa principu „koliko para toliko muzike“, da, neki drugi subjekti su preuzeli ulogu države (pri ovome mislim prije svega na udruge) itd. Želim reći da svaka objava toga dana, u smislu naglašavanja očekivanja i potreba obitelji i osoba s autizmom je točna i svakako nije zanemariva.

Međutim, možda ću sada zvučati grubo, ali ipak bih voljela da se Dan autizma obilježava na način da se društvo upozna s autizmom s puno manje gorčine koja se osjetila u zraku toga dana. Svi problemi s kojima se suočavamo su naša cjelogodišnja borba i na njih treba upućivati i pokušat ih rješavati cijelu godinu. Zašto čekati Dan autizma za glasno progovaranje oko sustava, zašto ne iskoristiti taj dan i tu pažnju koju dobijemo taj dan od društvene zajednice za upoznavanje ljudi s autizmom? Većina građana se susrela s riječi autizam, ali svi oni koji ne poznaju niti jednu osobu sa spektra autizma zapravo niti ne znaju što to znači i često ju koriste u svrhu uvrede: „baš si autističan“.

Zašto na Dan autizma društvu ne bi pokazali da „biti autističan“ ne nosi u sebi ništa uvredljivo za bilo koju osobu već upućuje na drugačiji pogled na svijet, drugačiji način učenja i drugačiji pristup društvu? Zašto ne bi ukazali na to kako djeca i osobe sa autizmom žele usvojiti društvene norme jer žele biti dio društva, ali im ponekad stvari koje mi uzimamo „zdravo za gotovo“, poput razumijevanje materinjeg jezika, to otežavaju?

Društvo se treba informirati tako da im se prikaže s kakvim izazovima se osobe s autizmom svaki dan susreću prilikom obavljanja najjednostavnijih radnji kao što su osobna higijena, hranjenje, odlazak u trgovinu i sl. Društvo treba informirati kako neprimjereni oblici ponašanja kod djece s autizmom nisu odraz neodgoja već nerazumijevanja situacije u kojoj se dijete nađe ili reakcija na senzoričke podražaje. Također, ako se takvi oblici ponašanja i dogode, društvo treba informirati kako toj osobi pomoći.

Zašto se na Dan autizma ne pokaže za što su sve osobe s autizmom sposobne, a ne samo gdje im treba pomoći i za što su nesposobne? Svaka osoba s autizmom kao i bilo koja druga osoba koja nije urednog razvoja ima svoje potencijale i kvalitete koje treba razvijati. Ponekad je teško uočiti te kvalitete jer osoba ima minimum razumijevanja pa svoje potencijale ne može izraziti na društveno prihvatljiv i svima jasan način, ali niti u jednoj osobi ne postoje samo teškoće. Zašto ne pokazati uspješne autiste kao što se u društvu prezentiraju uspješni poduzetnici i političari, zašto bi se uz autiste trebalo samo ukazivati na teškoće sa sustavom i nedovoljnom podrškom? Barem na taj dan, koji je njihov dan i u kojem bi se društvo trebalo upoznati s autizmom, a ne s nedostacima sustava.

Dosta je roditelja ogorčeno kako se svi na Dan autizma posvete puštanju balona i obećanjima, a kada taj dan prođe sve utihne. Usudit ću se reći da utihne onoliko koliko MI roditelji dozvolimo da utihne i po meni je to puno i previše tišine. Mi smo glasnogovornici naše djece, mi smo ti koji educiramo društvo jer najbolje znamo što znači život s autizmom i mi smo ti koji zadnjim atomima snage trebamo gurati svijest društva naprijed. Mi smo ti koji si trebaju uzeti u zadatak da do Dana autizma 2019. godine broj osviještenih građana povećamo za bar 10%. U tom postotku će možda biti neka osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme koja će pokrenuti sustav barem malo.

Društvo treba upoznati s autizmom jer mnogi koji su u poziciji pomoći u rješavanju naših problema kroz zakonske okvire niti ne znaju što je autizam i što znači živjeti s autizmom.

Dragi roditelji na nama je osigurati našoj djeci što bolji položaj u društvu na način da autizam učinimo dijelom svakodnevnice, ne samo naših obitelji, već i društva. To je nešto što niti jedna institucija ne može odraditi bolje od nas koji autizam živimo 24 sata dnevno.

Sretan nam svima Dan autizma sa puuuuuunooooo plavih sjajnih balončića!!!!!!

POTPUNA PAŽNJA: koncentracija svim osjetilima

POTPUNA PAŽNJA: koncentracija svim osjetilima

STVARNOST OSTAVLJA MNOGO PROSTORA MAŠTI.

CILJ: Razvoj koncentracije i ciljanog opažanja koji su jako važni za uspješno učenje. Bez pritiska i kroz igru, uputiti dijete na intenzivnije primanje utisaka, dulje praćenje misli i bolje sagledavanje događaja. Razvoj sposobnosti predanog i dugotrajnog rada na određenom zadatku.

POTREBNO:

  • Slobodno vrijeme
  • Priroda

OPIS AKTIVNOSTI:

  • Zajednička šetnja šumom ili parkom ne mora samo služiti opuštanju ili „hvatanju“ svježeg zraka. U mirnijoj, koncentriranoj fazi možete npr. s djecom pozornije promatrati žbunje i stabla ili oblake na nebu.
  • Može li se s određene udaljenosti otkriti jedno lice, tamo na vrhu stabla? Zar oblak ne izgleda poput nekog oblika, čovjeka ili životinje? Kada se izoštri pogled, mašta će dalje u korijenju, lišću i oblacima razotkrivati najrazličitije figure i grimase.
  • Usmjerite pažnju djece na ovaj aspekt i potom mu dopustite da vam pokaže što je sve otkrilo.
  • Sve začinite s kapljicom strpljenja, šakom veselja, ovećom dozom smijeha i vaša igra može početi.

Tehnika kratkih filmova

Tehnika kratkih filmova

„Logika će vas odvesti od točke A do točke B. MAŠTA će vas odvesti gdje god poželite.“

CILJ: Razvoj koncentracije i pamćenja. Razvoj  procesa stvaranja asocijacija za lakše pamćenje.

OPIS AKTIVNOSTI:

Sastavite listu od 10 pojmova (imenica) koju želite zapamtiti. Na listi od 10 imenica/pojmova svaka treća mora biti apstraktni pojam. Pamtimo ih tako da ih podijelimo u  3 skupine. Prvu skupinu čine prve 3 imenice, s tim što treća skupina ima 4 pojma. Sada pamtimo na taj način da od zadanih imenica u jednoj skupini stvaramo priču. Dakle, 3 skupine, 3 nezavisne priče (tako je nastalo ime tehnike – tehnika kratkih filmova).

Apstraktni se pojmovi obično teže pamte, da bi olakšali memoriranje tih pojmova, morate te apstraktne imenice/pojmove „pretvoriti“ u konkretne (npr. ljubav – srce, ideja – žarulja, nada – sidro). U cilju što boljeg pamćenja važno je da su priče što smješnije, maštovitije s elementima nemogućeg. Dakle priče moraju iskakati iz okvira očekivanog i logičnog.

Predviđeno vrijeme za učenje 10 imenica/pojmova je minuta i pol.

 

Evo jednog primjera:

Imenice: konj, vrata,ideja,ljudi,juha,spašavanje, automobil, knjiga, crkva,svjetlo

Zajedno s djecom smišljate priče. Npr. konj ulazi kroz vrata salona koja škripe i pokušava vidjeti tko sjedi za šankom, ali ne vidi jer mu u lice tuče svjetlo ogromne žarulje (simbol za ideju).

U ogromnom tanjuru punom juhe plivaju ljudi, a netko im baca pojaseve za spašavanje.

Auto s krilima, koja su zapravo stranice knjige, leti oko zvonika i ulijeće u crkvu i svojim svjetlima osvjetljava oltar.

 

Rajović R. i suradnici (2009./2010.): MENSA NTC SISTEM UČENJA – RAZVOJ KREATIVNOG I FUNKCONALNOG RAZMIŠLJANJA I EFIKASNOG UČENJA. Priručnik za učitelje i nastavnike.

Izvori

Vrste potpomognute komunikacije

Vrste potpomognute komunikacije

Kao što je već rečeno, potpomognuta komunikacija (PK) je skup procesa i procedura uz koje osoba može maksimalizirati svoje komunikacijske vještine, kako produkciju tako i razumijevanje, kako bi lakše i efektivnije komunicirala s okolinom.

Postoji nekoliko načina kako možemo podijeliti vrste potpomognute komunikacije no najlakša je ona podjela s obzirom na tip pomagala koje ona koristi.

PK – bez pomagala
     – s pomagalima – netehnološka pomagala
                                  – niskotehnološka pomagala
                                  – visokotehnološka pomagala- nespecijalizirana pomagala                                                                                                                                                          – specijalizirana pomagala

Kada pričamo o PK bez pomagala mislimo na onu potpomognutu komunikaciju koja koristi tijelo kao način komunikacije i nije nam potrebno ništa više.

U ovu skupinu spadaju znakovni jezik, geste, pantomima, pogled, vokalizacije te pokreti glavom.


Pk bez pomagala

S druge strane imamo PK s pomagalima koja obuhvaća sve ostalo, tj. za komunikaciju nam je potrebna nekakva oprema, bila ona jednostavna ili složena (fotografije, grafički simboli, tehnološke naprave…).

Kada govorimo o potpomognutoj komunikaciji koja koristi pomagala (asistivnu tehnologiju), možemo je detaljnije podijeliti ovisno o tipu tehnologije koju koristi. Pa tako imamo PK koja nema tehnologije, niskotehnološku i visokotehnološku.

Fotografije i grafičke simbole isprintane na papiru, kao i bilo kakvo pomagalo koje nema tehnološku pozadinu, tj. ne koristi električnu energiju nazvali bismo netehnološkom.


Netehnološka pomagala

Niskotehnoška pomagala ona su koja koriste jednostavnu tehnologiju, poput komunikacijskih ploča te jednostavnih sklopki (eng. switch), dok su visokotehnološka pomagala ona s mnogo funkcija koje se mogu prilagođavati različitim potrebama osoba sa složenim komunikacijskim potrebama. Zbog naglog razvoja tehnologije nastala je i dodatna podjela koja visokotehnološka pomagala dijeli na specijalizirana i nespecijalizirana ovisno je li im primarna i jedina funkcija PK (specijalizirana pomagala) ili su to računala koja imaju i druge funkcije od kojih je jedna i PK  (npr. Instalacija aplikacija na tabletu; nespecijalizirana pomagala).

Niskotehnološka pomagala

Slika 1 Slika 2

Visokotehnološka pomagala: slika 1 specijalizirano, slika 2 nespecijalizirano; aplikacija koja se instalira na bilo koji pametni uređaj.

 

Literatura:

Austin, J. (1962). How to do thingswithwords. Cambridge. MA: Harvard University Press.

American Speech-Language-HearingAssociation (ASHA) (a). Augmentative and Alternative Communication (AAC). Posjećeno 25.2.2018. http://www.asha.org/public/speech/disorders/AAC/

American Speech-Language-HearingAssociation (ASHA) (b).Augmentative and Alternative Communication: Introduction to AAC. Posjećeno 25.2.2018.http://www.asha.org/NJC/AAC/

Kent-Walsh, J., Binger, C. (2010).WhatEverySpeechLanguagePatologist / AudiologistShould Know About Augmentative and Alternative Communicaton. Pearson press.

King, J.M. (2005). Complex communication needs and AAC. L.M. Justice (Ur.), CommunicationSciencesandDisorders: AnIntroduction, 500-529.Prentice Hall.

 

 

Roditeljski izlasci

Roditeljski izlasci

Nekako se poklopilo da smo dva vikenda za redom suprug i ja imali samostalne izlaske! Jedan koncert i jedan rođendan. Odlično smo se zabavili, malo bili neispavani, malo mamurni, ali generalno napunili baterije. V je spavao kod bake. Baka veli da je bilo sve ok, igrali su se, bio je veseo i zadovoljan, i dobro je spavao. Zvuči kao jedna tipična obiteljska priča, ali … Prvi vikend izlazaka dođemo po V kod bake u nedjelju ujutro. Jedva čekamo vidjeti ga i zagrliti i on se jako razveseli nama. Kao i bilo koje drugo dijete urednog razvoja zagrli nas i više se ne odvaja od mame i tate. Prvih pola sata susreta čista romantika i uživanje. Roditelji se opustili u izlasku, došli po dijete koje im je strašno falilo, klinac ih jedva dočeka i svi sretni otišli kući 😉

Dolaskom kući V se pretvorio iz predivnog, punog ljubavi klinca u „malog monstruma“. Ničim izazvan kreće bacati se po podu, cendrati bez razloga, izazivati naše reakcija neprimjerenim ponašanjem, nezadovljan je svim ponuđenim, gura tatu od sebe, ne želi ga pogledati, a najgore od svega donekle čist izgovor riječi pretvorio se u mumljanje. I tako 5 dana za redom. Cendrao je u vrtiću, te bio lošiji od uobičajenog na terapiji. Jedina misao koja nam se tih dana motala po glavi je bila „OPET REGRESIJA“. On nervozan, mi ljuti i u strahu od budućnosti u očaju. Tih dana bila sam ljuta na cijeli svijet, na terapije koje očito nemaju smisla, na supruga i sebe što očito ne radimo dovoljno s njim, na život koji nas je odveo u smjeru koji nismo zaslužili … I tako od nedjelje do petka. U petak se V probudio odlične volje, cijeli dan raspoložen, komunikacija se vratila, izgovor čišći, želi se družiti s mamom i tatom.

U razgovoru s terapeutima zaključili smo da tih 5 dana pakla nije regresija već kazna. Kazna roditeljima koji su si dopustili izlazak bez njega i ostavili ga CIJELU noć kod bake. V nam ne može riječima objasniti da je ljut, ali zna da nije bio zadovoljan tim našim činom i želi nam to na neki način dati do znanja. Dobra strana svega je to što je takvo ponašanje uobičajena  reakcija svakog djeteta urednog razvoja, pa bi zapravo trebali biti i zahvalni na takvom ponašanju. Eh, kako ćeš biti zahvalan, kad smo mi roditelji djece iz spektra stalno na iglama i svako čudno ponašanje pripisujemo eventualnoj regresiji.

No naša priča o „izdaji i ostavljanju“ ima nastavak … Taman smo se vratili u ravnotežu, taj petak popodne uživali u našoj obiteljskoj priči, V zadovoljan, mi presretni jer ipak nije regresija, naša najgora noćna mora, ali već sljedeći dan moramo ponoviti priču sa spavanjem kod bake, jer smo suprug i ja pozvani na rođendanski tulum. Ide nam se jer volimo druženje s prijateljima, ali kad znamo što nas čeka i kako ćemo „biti kažnjeni“ radije bi odustali od tuluma i s V otišli spavati u 9. Bolje ne ići nikud nego biti u panici od regresije i čudnog neprimjerenog ponašanja. Opet su nas terapeuti, s kojima smo imali radionicu tu subotu popodne (prije izlaska), doveli u red. „Ljudi, morate ići van i ostavljat V s bakom, njegova je reakcija dobra, vi se napunite i opustite i generalno svi zajedno ćete biti zadovoljniji, a V će se naučiti nositi sa svim situacijama koje ga u životu čekaju“. I tako su nas potjerali na rođendan. Sljedeće jutro smo sa strahom došli po V, ali smo se (prema savjetu terapeuta) ponašali kao da se ništa nije dogodilo, nismo osjećali krivnju i u skladu s tim smo se i ponašali. I znate što …. V se isto tako ponašao, kao da se ništa nije dogodilo. Život nam se nastavio dalje, bez prividnih regresija, bez strahova i s uobičajenim svakodnevnim izazovima koje spektar nosi.

S dijagnozom poremećaj iz spektra autizma, roditeljima se promijeni pogled na život, sve drugo postane nebitno, zanemare sebe, svoje potrebe i svoja veselja. Samo žive za dan kada će dijete progovoriti, kada će početi slagati rečenice, kada će dijete početi komunicirati sa drugima, kada će samostalno ići na WC, kada će izostati stereotipije i sl. I dok mi to čekamo naš život je na čekanju i sve više gubimo sebe i svoj identitet te postajemo isključivo roditelji terapeuti. Ono što roditelji moraju osvijestiti je to kako autizam nije nešto što prolazi kao gripa, „malo se strpiti i sve će sjesti na svoje mjesto pa ćemo onda ovo ili ono …“ ne postoji. Autizam će uvijek biti dio naših života i naša svakodnevnica, te će odgoj djeteta s poremećajem iz spektra autizma uvijek biti puno izazovniji od odgoja djece urednog razvoja. Baš zbog toga morate naći volje, snage i vremena za svoja veselja i gušte. Naša djeca su izuzetno energetski osjetljiva i osjećaju svako naše nezadovoljstvo i tugu, a odricanje od vlastitih interesa stvara u nama frustraciju koja iz mjeseca u mjesec raste. Tih 10 % vremena koje posvetite sebi, u kojem dijete nije centar vašeg svemira, već ste to vi sami sebi, imat će puno više koristi za sve u obitelji nego 100 % usmjerenost na dijete. Na kraju svega i to je priprema za život, naučiti dijete kako se nositi sa svojom ljutnjom, naučiti ga da roditelji odlaze, ali uvijek se vraćaju, naučiti ga da svoje potrebe komunicira i s drugim ljudima jer mu oni mogu pomoći isto kao i roditelji, naučiti ga da se snalazi u komunikaciji s osobama različitih karaktera. Zapravo, dolazimo do zaključka „sretan roditelj, sretno dijete“, a ta sreća i pozitivna atmosfera je izuzetno potrebna za pozitivno okruženje u kojem se dijete ugodno osjeća, a kad se ugodno osjeća lakše i brže uči.

 

Studenti s disleksijom

Studenti s disleksijom

 

Disleksija je jedna od nekoliko specifičnih smetnji u učenju. Pojavljuje se diljem svijeta, bez obzira na kulturu i jezik, a  zahvaća oko 10 % populacije.

Pokazatelji disleksije mijenjaju se s dobi, vidljivi su već u predškolskoj dobi, najprepoznatljiviji su tijekom školovanja, a obično manje vidljivi u odrasloj dobi (studentska populacija).

Obilježja disleksije kod studenata su:

  • Postojanje teškoća u čitanju (prisutne su zamjene, ispuštanja i dodavanja glasova, slogovaa, riječi i/ili izrazita sporost)
  • Nelagoda pri čitanju naglas
  • Duže vrijeme potrebno za čitanje stranice u odnosu na ostale
  • Gubljenje retka za vrijeme čitanja i/ili ponovno čitanje istog retka
  • Teškoće u razumijevanju onog što je pročitano, osobito složenijih tekstova
  • Ponovno čitanje kako bi se razumjelo
  • Teškoće u čitanju i razumijevanju različitih rasporeda
  • Problemi prilikom zapisivanja bilješki
  • Nedostatak vremena prilikom pisanja ispita, eseja i slično
  • Izostavljanje slova, dijelova riječi ili cijelih riječi prilikom pisanja
  • Teškoće izražavanja ideja prilikom pisanja
  • Teško čitljiv rukopis
  • Problemi u pronalaženju/ispravljanju vlastitih pogrešaka u pisanju
  • Teškoće s planiranjem i strukturiranjem pisanog rada
  • Neuspjeh u polaganju pismenih ispita
  • Otežano ispunjavanje pisanh materijala (npr. različiti obrasci, uplatnice,…)
  • Nesigurnost u određivanju lijevo-desno
  • Nesnalaženje na geografskoj karti/mapi i otežano pronalaženje puta u nepoznatom mjestu
  • Zbunjenost pri izlaganju pred drugima
  • Teškoće primanja telefonskih poruka i njihova zapisivanja
  • Problemi u ispunjavanju zadataka u zadanim rokovima
  • Otežano planiranje za rješavanje zadataka unutar zadanoga vremena
  • Nespremnost na brzo/neposredno reagiranje i davanje odgovor
Osim tzv. slabih strana, osobe s disleksijom imaju i jake strane koje nerijetko ostaju neprepoznate:

  • jaki predodžbeni kapacitet,
  • originalnost i kreativnost,
  • dobar vizualni kapacitet (mogućnost da prepoznaju i upamte slike, dijagrame, prikaze…),
  • dobar kapacitet globalnoga razumijevanja i zahvaćanja (prepoznavanje cjelina, shvaćanje suštine i izdvajanje bitnoga kod velike količine informacija)
  • intuitivni način donošenja odluka,
  • „umjetnički” način mišljenja.

 

Za prepoznavanje disleksije u odrasloj dobi koriste se brojni upitnici koji sadrže pitanja koja se odnose na znakove tijekom školovanja (npr. teškoće u učenju abecede, čitanja i pisanja, prepisivanju s ploče, rješavanju testova s vremenskim ograničenjem, itd.) te pitanja vezana uz sadašnje stanje. Na hrvatskom jeziku postoje zadaci za prepoznavanje disleksije, tj. prepoznavanje profila koji upućuje na mogućnost da osoba ima disleksiju, a dostupni su na web stranici oblikovanoj unutar ISHEDS Tempus projekta (www.isheds.eu; odabir hrvatski jezik).

Kako bi se ostvarila prava studenata s disleksijom na odgovarajuće oblike visokoškolskoga obrazovanja potrebno je ostvariti slijedeće prilagodbe:

Prilagodbe u nastavi

  • Studentima s disleksijom uputno je dozvoliti audio-snimanje predavanja bez dodatnih/posebnih odobrenja.
  • Uputno je omogućiti korištenje računala za bilježenje na predavanjima
  • Nastavnik treba omogućiti da materijal koji će predavati bude dostupan studentima s disleksijom prije samoga predavanja (npr. putem Interneta, e-mailom ili davanjem pisanih oblika).
  • Prezentacije ne smiju sadržavati previše teksta. Korisno je upotrijebiti pozadine i boju teksta koja čini prezentaciju lako čitljivom istvara jasan kontrast (npr. krem pozadina i tamno plava slova).
  • Koristiti dijagrame i mentalne mape uz tekst kada god je to moguće.
  • Razmak između redova trebao bi biti 1,5 ili dvostruki, a cjeline razlomljene na manje podnaslove.
  • Koristiti “jednostavna” slova kao što su “Arial” ili “Comic Sans”.
  • Posebno paziti na vrstu slova koja nije odgovarajuća za neke ispise i simbole (npr. unutar kemije, matematike i nekih drugih područja – sličnosti broja 1, i , I, l) u kojima je moguće koristiti druge vrste slova (npr. Book Antiqua) ili podebljanom izvedbom nekih simbola odijeliti ih i tako izbjeći miješanje i zamjene simbola.
  • Tekst poravnati samo s lijeve strane jer omogućava lakše snalaženje i praćenje reda.
  • Posebno ispisati nove stručne termine (npr. na ploči ili u posebnom dodatku uz prezentacije ili predavanja, na materijalima za umnažanje/“handoutsima“).
  • Kad god je moguće, koristiti krem papir za materijal za umnažanje /«handoutse».
  • Kod materijala za vježbu ili rješavanja zadataka jasno odijeliti upute i poredati ih redom kojim se očekuje da student izvodi taj zadatak ili vježbu, a sa svrhom lakšega praćenja.
  • Kod studenata s teškim oblikom disleksije pomažu materijali pisani velikim tiskanim slovima.
  • Omogućiti produženje rokova za predaju radova – do 25% u odnosu na druge studente.

Prilagodbe na ispitima

  • Svaki pisani rad treba biti ocijenjen u skladu sa specifičnim obilježjima i potrebama studenata s disleksijom.
  • Nastavnici bi trebali ocjenjivati ispite i radove tako da:

-se usredotoče na točnosti i jasnoću argumenta, a ne na način izražavanja

– zanemare pravopisne i gramatičke greške

– procijene stvarno znanje studenata s disleksijom

  • Studentima s disleksijom treba omogućiti barem 30% dodatnog vremena na ispitima i testovima (uključujući i praktične vježbe).
  • Treba izbjegavati kratka i brza pismena ispitivanja i takav način procjene.
  • Kada god je moguće, koristiti usmeno umjesto pismenog ispitivanja.
  • U pismenim ispitima izbjegavati prepisivanje zadataka i upisivanja odgovora na posebne liste papira, odnosno na posebne obrasce, naročito obrasce s izborima tipa A B C D .
  • Kod ispita koji sadrže esej kao način provjere, razmotriti mogućnosti za druge vrste i načine polaganja ispita.
  • Kod predmeta u kojima je pravopis od ključne važnosti, npr. prilikom učenja stranog jezika, neophodno je značajnije produžiti vrijeme (barem 50%) kako bi se omogućila provjera i eventualni ispravak napisanogai pravopisnih grešaka. Naknadne korekcije potrebno je uvažiti.

Literatura:

ISHEDS Tempus projekt Identification and Support in Higher Education for Dyslexic students – Prepoznavanje i podrška studentima s disleksijom u visokome obrazovanju

http://hud.hr/wp-content/uploads/sites/168/2014/11/smjer-stud-s-disleks-sveuc1.pdf

 

Što vokalni profesionalci znaju o poremećajima glasa?- intervju

Što vokalni profesionalci znaju o poremećajima glasa?- intervju

Autorice: Anđela Bučević i Ana-Marija Dragičević

Ozljede na radu češće su kod nekih zanimanja nego kod drugih. Ukoliko dođe do fizičke ozljede na poslu, to će rijetko proći nezamijećeno. Međutim, jeste li znali kako dugotrajno i neadekvatno korištenje glasa, odnosno govorenje, na radnom mjestu može dovesti do pojave poremećaja glasa? Jeste li se ikada susreli s navedenim terminom i biste li ga smatrali ozbiljnim problemom?

Poremećaji glasa su promjene kvalitete glase koje otežavaju svakodnevnu komunikaciju i negativno utječu na kvalitetu glasa. Uzroci su mnogobrojni, a najveći faktori rizika su loša prostorna akustika, onečišćenost zraka, pozadinska buka, stres, glasan govor i vika te dugotrajna upotreba glasa. Simptomi koji se javljaju svima su nam poznati jer ih je svatko od nas barem jednom ”osjetio na svojoj koži”.
To su: umor u glasu, promuklost, napetost glasa, šum u glasu, pucanje glasa, tremor, osjećaj knedle u grlu i/ili potpuni gubitak glasa. Ukoliko uzrok perzistira, simptomi postaju trajni te ozbiljno utječu na svakodnevnicu ali i profesionalnu djelatnost pojedinca.
Vokalni profesionalci su skupina koja se služi glasom u svrhu obavljanja profesionalne aktivnosti. Prema dosadašnjim istraživanjima, 50-90% vokalnih profesionalaca susreće se, tijekom svog radnog vijeka, s promuklošću ili vokalnim zamorom.

Odgajatelji su jedno od zanimanja koje spada u skupinu vokalnih profesionalaca, a u nastavku članka donosimo vam intervju s jednom odgajateljicom, koja je morala učiti iz vlastitih grešaka.

1. Koliko dugo radite kao odgajateljica?
Radim kao odgajateljica već tri godine.

2. Kada ste prvi put primjetili probleme s glasom i kakve simptome ste imali?
Prve simptome zamijetila sam prije godinu dana. Dakako, lako je moguće da su oni i duže tu, ali nisam na njih obraćala pozornost. Svako jutro budila sam se s promuklim glasom i u početku sam mislila da je od prehlade i kako će nestati samo od sebe. Međutim, taj problem je ustrajao, a s vremenom su se pojavile i druge teškoće kao što su ”tiši glas” i gubitak glasa.

3. Koliko dugo ste zanemarivali simptome?
Svjesno, nekoliko mjeseci. A kao što sam već i navela, lako je moguće da su se počeli pojavljivati i prije.

4. Zašto ste se odlučili otići na pregled?
Simptomi su bivali sve izražajniji i počeli su me ometati u svakodnevnom radu, a i u životu općenito. Nakon razgovora s kolegicama, odlučila sam otići svojoj doktorici, koja me uputila dalje na pretrage.

5. Koja vam je dijagnoza postavljena? Jeste li se tada prvi put susreli s tim terminom?
Dobila sam dijagnozu vokalnih nodula. Da, za mene je to bio prvi susret s tim i nisam znala što to uopće znači i kakve su posljedice ako ih se ne tretira. Na moju sreću, otkrila sam ih na vrijeme. Kroz forume i daljnje razgovore s kolegicama, shvatila sam da je dosta žena iz moje struke imalo ili ima iste probleme.

6. Što ste promijenili u svom ponašanju i radu od postavljanja dijagnoze?
Počela sam svakodnevno provoditi vježbe disanja, usporila sam svoj tempo govora, smanjila sam intenzitet govora, pijem puno više vode i slično. Zapravo, morala sam početi voditi računa o stvarima kojima nikada nisam pridavala puno pažnje, jer sam zloupotrebljavala svoj glas i nisam ni slutila do čega me to može dovesti.

7. Jeste li morali proći kroz logopedsku terapiju? Jeste li uopće znali da je to domena rada logopeda?
Da, neko vrijeme išla sam kod logopeda kako bi naučila tehnike pravilnog disanja i korištenja vlastitog glasa. Iskreno, prije ovoga nisam znala da rad logopeda obuhvaća i ovo područje, a nisam imala ni znanja o toj problematici. Priznajem da sam ostala pomalo zatečena kad me otorinolaringolog uputio logopedu na daljnja savjetovanja i terapiju.

8. Smatrate li kako vaša struka ima dovoljna znanja o vokalnoj higijeni?
Ne, dapače, uopće nismo upućeni u to. Ovi problemi učestali su zbog same dinamike našeg posla, a tijekom školovanja ne čujemo ništa o tome. Te stvari trebalo bi mijenjati, iz preventivnih razloga.

Ponekad stvari uzimamo ”zdravo za gotovo” i ne promišljamo o njima dok se nešto ne pođe po zlu. Glas je najčešće jedan od takvih primjera. Kako bi se suzbili slični slučajevi, važno je da svatko individualno osvijesti svoje loše navike. Također, ukoliko simptomi perzistiraju, preporučamo vam odlazak logopedu.
Pripremili smo vam grafiku sa savjetima:

Preuzeto iz: Diplomski rad- Kvaliteta glasa i životne navike sportskih trenera, Anđela Bučević

Potpomognuta komunikacija –  Što je to?

Potpomognuta komunikacija –  Što je to?

Komunikacijom smatramo svaku poruku koja se šalje i prima. Svaka poruka šalje se nekim komunikacijskim sredstvom, najčešće je to govor, ali može biti i pisana poruka, znakovi na cesti, nečiji izraz lica ili ton govora..

Ako dijete ili osoba ima poteškoće s komunikacijom ili nema dobro razvijena komunikacijska sredstva može svoje potrebe ispuniti preko različitih oblika PK.

No što je uopće PK?

Potpomognuta komunikacija (PK) je skup procesa i procedura uz koje osoba može maksimalizirati svoje komunikacijske vještine, kako produkciju tako i razumijevanje, kako bi lakše i efektivnije komunicirala s okolinom.

Jedan od primjera PK je dijete s motoričkim poteškoćama koje uz pomoć računala piše poruke koje zatim računalo izgovara umjesto njega, ili dijete koje koristi geste uz govor jer je nerazumljiv, a nije gluho i znakovni jezik nije njegov primarni oblik komunikacije.

Tko koristi PK?

            Oko 2 mil osoba koje imaju:

  • poremećaj iz spektra autizma
  • cerebralnu paralizu
  • genetičke sindrome
  • intelektualne teškoće
  • višestruke teškoće
  • oštećenje sluha
  • stanja nakon moždanog udara
  • progresivne bolesti
  • stanje nakon traumatske ozljede mozga…

 

Bitno je istaknuti da se u Hrvatskoj o potpomognutoj komunikaciji otvorenije govori tek u posljednjih par  godina i zbog toga je potrebno razbiti sve predrasude i mitove o njoj.

Neki od češćih mitova su:

  • “PK je posljednji spas u okviru logopedske terapije”

Kad se potpomognuta komunikacije tek počela pojavljivati, najčešće su je koristili kad ništa drugu ne bi uspjelo i dijete ne bi razvilo govor do osme godine života. Nova istraživanja pokazuju da je takvo razmišljanje netočno te da rano uvođenje PK pomaže djeci razviti komunikacijske vještine. Važno je što ranije uključiti PK u rad s djetetom, „okružiti“ ga jezikom kako bi se spriječila određena jezično-govorna i komunikacijska odstupanja i iskoristiti kritične i osjetljive periode važne za razvoj pojedinih vještina.

 

  • “PK zaustavlja i onemogućava razvoj govora”

Ova je predrasuda vrlo česta kod roditelja djece s razvojnim odstupanjima. Smatra se da će dijete u komunikaciji „ići linijom manjeg otpora“ te postati „lijeno“ za uporabu govora tj. dijete će koristiti neku tehniku PK jer mu je to lakše, a neće se truditi oko korištenja govora jer mu to prezahtjevno.  Navedeno nije točno, dapače rezultati su suprotni. Uvođenjem PK preusmjerava se naglasak s govora, nestaje opterećenje i pritisak koje dijete osjeća, smanjuju se frustracije jer dijete počinje uspješno prenositi poruke koje želi te se s vremenom dijete sve više trudi i razvija govor.

 

  • „Djeca moraju biti određene dobi kako bi mogla postati korisnici PK.“

Ovaj se argument javlja kad su u pitanju jako mala djeca i često se uz njega spominje ovaj gore navedeni, da dijete neće razviti govor jer će PK biti primarni način komunikacije koje će dijete koristiti. No to nije točno. Rano uvođenje PK omogućuje i raniji razvoj razumijevanja jezika u djeteta i postavlja temelje za kasniji razvoj govora kada dijete bude spremno za to.

 

Cilj ovog članka bio je pokušati svima približiti polje potpomognute komunikacije. U sljedećem članku ćemo pričati o različitim oblicima potpomognute komunikacije.

Ono što je, također, jako bitno napomenuti je to da ako se krene s uvođenjem PK, cjelokupna okolina mora biti upoznata sa situacijom te djetetu njegovo komunikacijsko sredstvo mora biti uvijek dostupno. Zamislite kako biste se vi osjećali da s jednim članom obitelji možete komunicirati, ali vas nitko drugi ne razumije (ako dijete koristi geste).
Nije baš ugodan osjećaj, zar ne?

 

Izvor:

American Speech-Language-HearingAssociation (ASHA) (a). Augmentative and Alternative Communication (AAC).  https://www.asha.org/public/speech/disorders/AAC/

Batsitić Perišić, L. (2012): Specijalistički rad: Potpomognuta komunikacija kod djece s razvonim odstupanjima. Sveučilište u Zagrebu: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.

Romski, M.A., Sevcik, R.A. (2005): Early intervention and augmentative communication: Myths and realities, Infants and Young Children, 18, 174-185.

Tönsing, K.M., Alant, E., Lloyd, L.L. (2005): Augmentative and alternative communication. U Alant, E., Lloyd, L.L. (ur.): Augmentative and alternative communication and severe disabilities: beyond poverty (str. 30-68). London and Philadelphia: Whurr Publishers.

 

 

 

 

Koliko znamo o logopediji?

Koliko znamo o logopediji?

 

Priredile:

Dr. sc. Maja Rogić Vidaković, mag. logoped (Medicinski fakultet u Splitu, Zavod za neuroznanost)

Danijela Matulić, mag. logoped (Poliklinika za rehabilitaciju osoba sa smetnjama u razvoju, Split)

 

Definicija logopedije

Različita međunarodna udruženja logopeda daju slične definicije logopedske djelatnosti. Razlike među njima nastaju zbog različitog zakonodavnog uređenja logopedske djelatnosti i pripadanja logopedije djelokrugu različitih područja (zdravstvo, obrazovanje, socijalna skrb). Objedinjena definicija logopedije prema nekoliko međunarodnih udruženja logopeda  glasi: logopedija (eng. speech – language pathology) je znanost koja se bavi prevencijom, otkrivanjem, dijagnosticiranjem i tretmanom poremećaja humane komunikacije pod kojom se podrazumijevaju svi oni procesi i funkcije koji su povezani s produkcijom govora te s percepcijom i produkcijom oralnoga i pisanoga jezika, kao i oblicima neverbalne komunikacije  (Europsko udruženja logopeda – CPLOL) i poremećajima gutanja osoba svih životnih dobi.

Poremećaji komunikacije i gutanja podrazumijevaju:

  • poremećaje govorne tečnosti,
  • govorne produkcije (motoričko planiranje i izvedba),
  • ekspresivnog i receptivnog jezika,
  • specifične teškoće učenja,
  • poremećaje socijalne komunikacije,
  • poremećaje glasa,
  • poremećaje rezonancije,
  • poremećaje jezika i govora uzrokovane oštećenjima sluha,
  • poremećaje akta gutanja u različitim fazama gutanja.

Uzroci navedenih poremećaja mogu biti: neonatalne teškoće (prematuritet, niska porođajna težina, izloženost štetnim tvarima u perinatalnom razdoblju), neurorazvojne teškoće (autizam), intelektualne teškoće, poremećaji rada aerodigestivnog trakta (iritabilni larinks, kronični kašalj, abnormalni uzorci disanja, paradoksalno gibanje glasnica, traheostoma), oralne anomalije (rascjep usne/nepca, nepravilni zagriz, makroglosija, poremećaj oralne motorike), faringealne anomalije (blokade gornjih dišnih puteva, velofaringealna insuficijencija), laringealne anomalije (patologija glasnica, trahealna stenoza), neurološki poremećaji (cerebralna paraliza, demencija, Parkinsonova bolest, multipla skleroza), lezije mozga (tumorski procesi, moždani udar, traumatska oštećenja mozga), ozljede mozga nakon neurokirurških procedura, genetski poremećaji (Downov sindrom, sindrom fragilnog x kromosoma, Rettov sindrom, velokardiofacijalni sindrom) te poremećaji nepoznate etiologije.

Kako nastaje govor?

Govor nastaje uporabom mišića i sustava za respiraciju, fonaciju i artikulaciju koji oblikuju potisnut zrak iz pluća u govorni zvuk. Jezik i govor se preklapaju te su međusobno povezani dijelovi komunikacije. Mnoge regije mozga i putovi uključeni su stvaranje govora i jezika (primarna motorička kora mozga, Brocino područje, Wernicekovo područje, slušna i vidna kora mozga, kortikobulbarni put, Exnerovo područje i dr). Poremećaji govora i/ili jezika mogu biti na bilo kojoj razini: respiracijska, fonacijska i arikulacijska ili uključivati različita područja mozga i putove.

Lijevo: Regije mozga koje sudjeluju u procesima stvaranja govora/jezika (Broca i Wernicke). (Napomena: Mnoge druge regije mozga sudjeluju u govorno-jezičnim procesima). Desno: Prikaz govornog puta. (Napomena: Na slici nije prikazan respiratorni sustav).

Gdje sve rade logopedi?

U Hrvatskoj  logopedi mogu biti zaposleni u sustavu zdravstvene zaštite (centri za rehabilitaciju slušanja i govora, pedijatrijske, otorinolaringološke, neurološke, neurokirurške, psihijatrijske, audiološke i fonijatrijske klinike, ustanove za mentalno zdravlje i savjetovališta), na području odgoja i obrazovanja (kao stručni suradnici u predškolskim ustanovama, osnovnim školama, centrima za odgoj i obrazovanje), u  sustavu socijalne skrbi (dječji domovi, gerijatrijske ustanove), u posebnim ustanovama (centri i ustanove za rehabilitaciju), u nevladinim udrugama i privatnoj praksi te znanstveno-istraživačkim institucijama (istraživački centri, fakulteti). U općoj populaciji često dolazi do pogrešnog razumijevanja logopedske djelatnosti, a  logopede se  svodi na stručnjake koji „ispravljaju slova“ kod djece. Ispravljanje „slova“ ili točnije rečeno rehabilitacija artikulacijskih poremećaja različitih glasova samo je jedan od mnogih rehabilitacijskih pristupa u kliničkom radu logopeda.

Suvremeni izazovi u logopediji

Osim kliničkog rada u logopediji se kontinuirano provode temeljna i primijenjena znanstvena istraživanja. Logopedija je interdisciplinarna znanost koja objedinjuje i koristi znanja iz biomedicinskih, društvenih, tehničkih i drugih znanosti. Uzbudljiva saznanja o radu mozga (procesima stvaranja govora i jezika) dolaze s područja neuroznanosti koja koristi različite metode snimanja moždane aktivnosti tijekom govornog procesa. Neke od metoda su elektroencefalografija (EEG), funkcionalna magnetska rezonancija (fMRI), transkranijska magnetna stimulacija (TMS), positronska emisijska tomografija (PET), magnetoencefalografija (MEG) i druge.

Također, provode se i funkcionalna mapiranja mozga tijekom neurokirurških operacija mozga tijekom kojih se pacijent budi u jednom dijelu operacije kako bi se testirale govorno- jezične funkcije regija mozga. Ovakva mapiranja se provode ukoliko su tumorski procesi unutar određene govorne regije mozga (Brocina regija) ili se nalaze u njenoj neposrednoj blizini te postoji opasnost od postoperacijskih govorno – jezičnih gubitaka. Slična testiranja provode se i tijekom operacija epilepsijskih žarišta koja zahvaćaju govorno- jezične regije mozga. U mnogim međunarodnim neurokirurškim klinikama logopedi su uključeni u stručni tim (neurokirurg, anesteziolog, neurofiziolog, psiholog, logoped) tijekom funkcionalnog testiranja govorno- jezičnih regija. Testiranje govorno-jezičnih funkcija tijekom budnog stanja pacijenta provode se zadnjih nekoliko godina u svega dvije bolnice u Hrvatskoj.

Nesumnjivo, logopedsku djelatnost u Hrvatskoj očekuju brojni izazovi definiranja metodologije (razvijanje testova i procedura) tijekom ovakvih operacija. Nadamo se i uključivanju većeg broja mladih stručnjaka u provođenju bazičnih i primijenjenih znanstvenih istraživanja iz područja govorno- jezične patologije. Povezivanje kliničkih znanja i novih spoznaja o procesima stvaranja govora i jezika vodilo bi učinkovitijoj logopedskoj rehabilitaciji.

Pobuđivanje govorne regije mozga (Broca) transkranijskom magnetnom stimulacijom (TMS), Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu