Naslovnica Period pohvale

Period pohvale

Period pohvale

Dogodio nam se konačno taj period pohvale! Naime, i terapeuti i tete u vrtiću govore samo pohvale. Terapeuti smatraju kako je V imao značajan skok u razvoju i zbog toga mu proširuju program. Kada čujete od terapeuta rečenicu: „Mi pomalo i razgovaramo!“ ili „Mama, sve pohvale i samo tako dalje!“, dobijete neizmjernu snagu i vjeru u budućnost.

Iznenada moje dijete ispunjava sve naloge bez odgode, odmah reagira na svaku moju uputu, odgovara na pitanja gotovo uvijek, inicira kontakt i razgovor (naravno, ne na razini 5-godišnjaka, ali se trudi i želi), i ono najljepše poziva me u igru. Igra je još uvijek naša slaba točka i tek smo na tragu simboličke igre, ali V je sad shvatio kako je igra s mamom zabavnija od samostalne igre. A to nam je i bio cilj, zar ne?

Nakon naporne „neću faze“ ušli smo u fazu suradnje i prihvaćanja. Konačno smo dočekali to zadovoljstvo u njegovim očima u trenucima kada ga hvalimo (jer sada razumije pohvalu) i želju za našom pohvalom kada je u nečemu uspješan. Na našoj prvoj procjeni kod logopeda, V je slagao kockice i imao je s jednom, nazvat ću ga, tehnički problem. On je uporno sam pokušavao riješiti tu situaciju i nije uspijevao te je postajao sve nervozniji. Počeo je lupati i bacati stvari oko sebe od ljutnje. Tada nam je logopedinja objasnila kako on ne zna da može tražiti pomoć od nas i zato se tako „raspao“ te ga doslovno trebamo naučiti da nas traži za pomoć. Danas je to situacija koja je nezamisliva, V za svaki svoj problem trči k meni i nastoji mi u svojim mogućnostima objasniti kako mu  mogu pomoći.

U početku naših terapija jedina nagrada za uspješno obavljen zadatak bili su slatkiši, i bez njih nisu mogli raditi niti terapeuti, niti mi doma. Danas slatkiše uopće ne jedemo, jer sam ja mišljenja kako hrana može biti itekako ometajući faktor kod koncentracije i hiperaktivnosti, a nagrada nam je „bravo!“, zagrljaj ili slobodna igra (kakva god ona bila).

Posebna priča je vrtić. V ima predivne tete i predivnu asistenticu, a djeca ga izuzetno vole i brinu se o njemu. Naši odlasci u vrtić nisu ni malo stresni. Ima dana kada se buni odlasku iz kuće, ali kada dođemo u vrtić, skinemo jaknu i obučemo papučice, moje dijete veselo otrči u grupu i odmah sjeda za stol na doručak. S vrtićem je bio kazalištu i odgledao je predstavu od 50 minuta, ove godine je prvi puta pristao obući kostim Spidermana na maskenbalu, a još važnije je to što mu se veselio, sve duže sudjeluje u aktivnostima, a čak je sa zadovoljstvom bojao vodenim bojicama (što je do sad odbijao).

To su male stvari za roditelje djece redovnog razvoja, a nama je trenutno ovo ostvareni „put na Mjesec“. Osjeća i V tu našu pozitivnu energiju i zadovoljstvo pa nam je svakodnevnica postala gotovo ugodna. Divno je dobivati povratne informacije od djeteta, a ne nagađati njegove potrebe i emocije. Znam i svjesna sam kako smo još jako daleko od komunikacije na razini njegovih godina, ali ovaj značajniji napredak daje nadu da ćemo doći i do toga. Također, ne treba sada forsirati dijete jer se očekuje i vrijeme stagnacije u razvoju, a neki puta i blage regresije zbog usvajanja novih znanja i vještina. Međutim, ako generalno idemo naprijed, sve te prolazne faze ćemo izdržati. Važno je da se mi roditelji ne opustimo u poticanju djetetova razvoja i ne uznemirimo ako sada budemo stajali na mjestu neko vrijeme. Svaka faza ima svoje vrijeme i svoj razlog i moramo ju prihvatiti kakva god da je u tom trenutku i smireno se nositi s njom.

Napisala: mama

Uredila i prilagodila: Ozana Čipčić

Kada početi s podučavanjem čitanja?

Kada početi s podučavanjem čitanja?

Čitanje predstavlja složenu aktivnost koja uvelike ovisi o sposobnostima i vještinama koje se postupno razvijaju. Ono što se laički naziva čitanjem predstavlja zadnju aktivnost u cjelokupnom nizu vještina. Prije ovladavanja zadnje aktivnosti dijete mora ovladati predvještinama čitanja, što znači da mora znati svaki glas u riječi, njegov dogovoreni znak te mora naučiti kako se taj znak prevodi.

Da bi dijete moglo bez problema usvojiti abecedno načelo odnosno naučiti čitati, potrebno je usvojiti niz takozvanih predčitalačkih vještina. Jedna od najvažnijih je vještina glasovne raščlambe riječi. Brigu o razvoju predčitalačkih sposobnosti valja započeti već u djetetovoj trećoj godini. One se obično pojavljuju spontano, ako je djetetovo okruženje kvalitetno. U suprotnom je potrebno organizirati posebno osmišljene i zabavne programe rada.

Tijekom zajedničkih aktivnosti čitanja priča mnoga će djeca uvidjeti vezu glasa, slova i riječi, te će sama tražiti od roditelja ime pojedinog slova. To znači kako je prisutna spontana primjena abecednog načela već i prije škole. Roditelji ne smiju uskraćivati takvo podučavanje ako ga dijete samo traži ili uvježbavati abecedno načelo prije nego što je dijete spremno za tu aktivnost. Ako je druženje s djetetom uključivalo i aktivnosti za razvoj predčitalačkih vještina, kao i bogato čitalačko okruženje, dijete će i prije 6. godine biti spremno za lako prelaženje na učenje abecednog pravila.

Nedvojbeno je utvrđeno da je za razvoj predčitalačkih vještina potrebno da roditelji djeci redovito čitaju. Na tržištu je obilje slikovnica i knjiga za djecu, a roditelji su često u nedoumici što od toga izabrati. Najčešće se pitaju je li svaka slikovnica dobra i jesu li bajke za djecu primjereno štivo.
Ako govorimo o slikovnicama, za djecu mlađu od 3 godine, slike moraju biti velike, prikazivati jedan predmet jednostavnog i jasnog oblika i primjerene boje. Postupno će dijete zanimati sve složeniji likovni sadržaji, a već oko 5. godine uživat će u proučavanju i otkrivanju sadržaja bogatoga crteža s mnogo elemenata i brojnim međusobnim odnosima likova u akciji.

Pogrešno je kupiti bilo koju slikovnicu koja se nudi. Mnogo je bolje pronaći kvalitetnu slikovnicu i spremiti je, pa je izvući iz zalihe onda kada je vrijeme za čitanje. Na govorni, estetski i misaoni razvoj djeteta djelovat će pozitivno samo dobra, umjetnički oblikovana i napisana slikovnica.

Kada govorimo o bajkama, postavlja se pitanje treba li djeci čitati samo realistične priče o dječacima i djevojčicama koji upadaju u različite zgode i nezgode i iz njih se sretno izvuku i jesu li štetne fantastične i, često, jezovite priče o bićima kojih nema i događajima koji se ne mogu dogoditi? Dječji psihijatar (Bruno Bettheim, 1976). proveo je istraživanje i zaključio kako su horor-bajke dio folklornog nasljeđa gotovo svih naroda svijeta i kako one imaju posve jasnu i pozitivnu ulogu u socijalizaciji djece. Iako podaci o dječjem doživljaju jezivoga govore o tome da nema negativnog utjecaja, ipak treba biti oprezan.

 

Dio teksta preuzet i prilagođen iz knjige :
„Igrom do čitanja“ autorice Mire Čudine-Obradović.

 

 

 

 

“Stišaj taj televizor!”

“Stišaj taj televizor!”

Jeste li u posljednje vrijeme svojim starijim ukućanima počeli govoriti ovakvu rečenicu? Jesu li vam se požalili da slabije čuju, ili pak „čuju, ali ne razumiju“? Jeste li primijetili da nailaze na teškoće u razumijevanju uputa i objašnjenja, da ispuštaju dijelove razgovora, propuštaju šale ili neprimjereno odgovaraju na upite?

Ovakva ponašanja posljedica su komunikacijskih teškoća uzrokovanih prezbiakuzijom, poznatijom pod nazivom staračka nagluhost – senzorineuralni gubitak sluha koji vjerojatno nastaje kombinacijom propadanja stanica u raznim dijelovima slušnog sustava i učinaka kroničnog izlaganja buci. Bez stručne intervencije, neugoda, stres i frustracija u ovakvim situacijama mogu dovesti do socijalne izolacije i brojnih drugih posljedica na kvalitetu života!

 

Stečeni gubitak sluha

Gubitak sluha pogađa svako treću osobu iznad 65. godine, te skoro svako drugu osobu iznad 75. godine života. Iako je gubitak sluha jedan od najčešćih kroničnih zdravstvenih problema, često ostaje neprepoznat i stoga netretiran! Posljedice gubitka sluha su višestruke, a sve su jače izražene s porastom stupnja oštećenja. Kao primarnu posljedicu osobe imaju svakodnevne teškoće u komunikaciji koje značajno utječu na kvalitetu života.

 

Danas je još uvijek dug period od prve pojave simptoma oštećenja sluha do traženja stručne pomoći i u konačnici dodjele slušnog pomagala. Razloga za to ima nekoliko.

  • Gubitak sluha može nastati naglo ili postupno, međutim češći je slučaj da oštećenje sluha nastaje postupno. U početku osoba gubi osjetljivost za 1 ili 2 decibela godišnje i zbog toga njegovi rani znaci ostanu nezamijećeni, a takav gubitak sluha moguće je otkriti tek audiološkim ispitivanjem.
  • Gubitak sluha obično u početku pogađa visoke frekvencije (18 do 20 kHz), a gubitak čujnosti visokih frekvencija pogađa sposobnost raspoznavanja riječi i razumijevanja govora, premda se govor čini normalno glasnim. Gubitkom čujnosti na visokim frekvencijama osoba ima problema s raspoznavanjem određenih suglasnika (npr. C, D, K, P, S, T) zbog čega im se čini kako sugovornik mumlja. Sugovornik koji pokušava govoriti glasnije obično naglašava samoglasnike, čime se razumljivost govora ne poboljšava.
  • Razumijevanje govora je osobito otežano u prisutnosti pozadinske buke. Najveći broj osoba s oštećenjem sluha može komunicirati u tihom prostoru, zbog čega njihovi ukućani, ili pak liječnici na redovitim zdravstvenim pregledima, često ne primijete gubitak sluha.
  • Zbog niske opće svijesti o komunikacijskim posljedicama gubitka sluha, velik broj osoba nije ni svjestan da ne čuje kao prije. Najčešće svoje teškoće pripisuju nerazgovjetnim sugovornicima, bučnoj okolini, udaljenosti od sugovornika i slično.
  • Također, zapanjujuće velik broj ljudi negira postojanje oštećenja i izbjegava potražiti pomoć jer smatraju da ih oštećenje sluha čini slabijima, ranjivima, nesposobnima, pa čak i glupima. Unatoč slušnim pomagalima koja im mogu uvelike olakšati život, boje se da će potvrdom o oštećenju sluha postati ovisni o pomoći drugih ili biti smetnja obitelji. Ovakvoj stigmi u društvu treba stati na kraj, stoga je ključno informirati javnost o ovoj problematici i osvijestiti ljudima prednosti pravovremene rehabilitacije i slušnih pomagala!

 

Iz navedenog je jasno zašto se vrijeme između pojave sumnje na oštećenje sluha, njegove audiološke potvrde i stručnog tretmana poprilično produži. Nažalost, što više vremena prođe, to oštećenje sluha više utječe na kvalitetu života!

 

Ovim putem Vam želimo istaknuti važnost pravodobne intervencije i uključivanja osobe koja je izgubila sluh u stručni tretman, kako bi aktivirala i iskoristila preostali sluh te razvila strategije za ravnopravnu komunikaciju kojima će se ukloniti ili maksimalno umanjiti posljedice gubitka sluha!

 

 

Preuzeto i prilagođeno iz:

Važnost tjelesne aktivnosti za razvoj djeteta

Važnost tjelesne aktivnosti za razvoj djeteta

Svjedoci smo kako je posljednjih nekoliko godina incidencija djece s govorno- jezičnim poremećajima i teškoćama u komunikaciji u porastu. Logopedi koji rade u sustavima zdravstva, socijalne skrbi te odgoja i obrazovanja preopterećeni su brojem djece s teškoćama, a liste čekanja u sustavu zdravstva penju se i do godine dana.

Porast broja djece s teškoćama struka objašnjava sve češćim korištenjem mobilnih uređaja, videoigara i televizije u ranom razvoju djece te nedovoljnim razvojem motorike u djece. Ritam i način života rapidno se mijenjaju pa mnogi roditelji nakon dolaska s posla u kasnim poslijepodnevnim satima pribjegavaju jednostavim metodama umirivanja djece uz crtane filmove. Zbog toga su današnja djeca sve više vezana uz vizualni kanal, a sve manje koriste govor i jezik.

Tjelesna aktivnost i razvoj govora

Tjelesna aktivnost, odnosno tjelesno vježbanje za dijete predškolske dobi jedan je od važnih poticaja njegova rasta i razvoja, stoga je veoma važno djeci osigurati dovoljno kretanja, izabrane tjelesne vježbe i vježbanje po mjeri. Poticanje djece na kretanje ima višestran utjecaj. Ono razvija njegova fizička, motorička, kognitivna i emocionalna obilježja.

Djeca imaju u sebi instinktivnu potrebu za kretanjem koju ne treba sputavati jer upravo ti instinkti tjeraju djecu na kretnje i pokrete koji razvijaju moždane funkcije. Kronični manjak fizičke aktivnosti uzrokuje devijacije u tijeku normalnog rasta i razvoja. Upravo neaktivnost je razlog smanjenog uspostavljanja sinapsi između neurona u moždanom tkivu i slabljenja već uspostavljenih. Veliki broj djece danas dolazi na savjetovanja kod logopeda zbog govornih mana. Često takva djeca imaju i drugih poteškoća poput nepravilnog držanja tijela, loše ravnoteže, nerazvijene grube i finu motorike, loše koordinacije pokreta.  Istraživanja podupiru ovakvu povezanost, ukazujući na važnost kretanja i igre u prirodi u djece preškolske dobi.

Prema WHO (Global Recommendations on PhysicalActivity for Health) djeca trebaju akumulirati najmanje 60 minuta umjerene do intenzivne tjelesne aktivnosti dnevno. Poželjno je da se dijete dnevno kreće barem sat vremena i da ne provodi sat vremena u komadu mirujući. Naravno, to ne uključuje spavanje.

Roditeljima, stoga, stručni savjet:

Kapu na glavu, čizmice na noge i u najbliži park!

 

Izvor:

https://repozitorij.kif.unizg.hr/islandora/object/kif%3A49/datastream/PDF/view

Zašto je važno i kako poticati razvoj fine motorike?

Zašto je važno i kako poticati razvoj fine motorike?

Igra je vrlo važan dio djetinjstva, a upravo putem igre u mlađoj dobi djeca uče vještine potrebne za kasniji razvoj. Putem igre djeca istražuju i razvijaju grubu motoriku koja je temelj za razvoj one precizne – fine motorike. Pod pojmom grube motorike podrazumijevamo kretanje cijelog tijela koje kod djece počinje puzanjem, hodanjem i skakanjem.

 

Dijete koje se dovoljno istrčalo lakše će naučiti vezati vezice na cipelama ili primjerice naučiti pisati. U školi će također moći pratiti vršnjake u tjelesnom odgoju, ali i bolje se koncentrirati, brže reagirati i imati više samopouzdanja. Te vrline će pomoći djetetu u boljem rastu i razvoju.

 

No što je s finom motorikom? Jeli ona doista toliko važna i zbog čega? Fina motorika je sposobnost stvaranja  preciznih sitnih pokreta  rukom uz zadržavanje dobre koordinacije između prstiju i oka.  Fina motorika se razvija rastom – od početnih nespretnih pokušaja djeteta da samostalno koristi žlicu, pokreti ruke tj. šake s vremenom postaju precizniji, sve do trenutka kad dijete može uzeti olovku i kontrolirati je.

No osim povezanosti grube i fine motorike, važno je istaknuti povezanost fine motorike i razvoja govora. Djeca svoju spoznaju o svijetu i nove riječi uče i putem osjeta odnosno fine motorike. Djeca kod koje potičemo finu motoriku kroz rad s različitim teksturama, veličinama ujedno uče obilježja tih predmeta pa tako za led znaju da je hladan, orah mali, a lopta okrugla i velika. Djeca onda takve riječi odnosno pridjeve razumiju te pohranjuju u svoj receptivni rječnik, a kasnije i produciraju.

Kako ćemo poticati finu motoriku?
Vrlo jednostavno – uz pomoć svakodnevnih stvari koje pronađemo u kuhinji, ladicama s gumbima ili pak tatinim radionicama i kutijama s alatom. Evo nekoliko primjera!

 

Striček gumb i teta pinceta

Izvor: Logoped.hr

Ova aktivnost vrlo je jednostavna! U ladici pronađite gumbe i jednu poveću pincetu kako bi je dijete lakše uhvatilo prstima. Važno je da dijete pincetu uhvati palcem i kažiprstom (tzv. pincetni hvat) pa da gumbe prebacuje s jedne hrpe na drugu ili iz jedne čaše u drugu. Ako je djetetu teško s gumbima, za početak možete pokušati s kuglicama vate ili lopticama od vune, što god vam je na raspolaganju.

 

Majstor Jura i matice

Za ovu aktivnost zavirite u tatinu radionicu ili kutiju s alatom te pronađite vijke i matice. Ako je otac spretniji možete u jednoj dasci izbušiti rupe te provući vijke na koje će dijete zavidati matice, a mogu poslužiti i šarafi bez postolja. Pokušajte pronaći vijke i matice različitog promjera (debljine) kako biste vježbali hvat s različitim debljinama. Neka dijete s jednog vijka skida matice, a na drugi ih postavlja. Matice možete i pobojati u različite boje te uz slaganje vježbati prebrojavanje. Mogućnosti je bezbroj!

Perlice i šarene narukvice

Za ovu aktivnost možda ćete trebati nabaviti ukrasne perlice, ako ih nemate doma, a umjesto njih može poslužiti i tijesto “pužići” (s rupom) – šareno obojeno! Na čvršću špagu dijete niže perlice pri tome vježbajući provlačenje i pridržavanje špage. Aktivnost možete “začiniti” tako da djetetu zadate točno određeni uzorak boja koji mora ponavljati pri čemu vježbamo vizualnu percepciju na kreativan način – bez radnih listića!

 

Dobro razvijena fina motorika preduvjet je za razvoj grafomotorike, pisanja i urednog rukopisa. 

 

Bilo kuda lego svuda

Izvor: Pexels

Lego kockice omiljene su među svom djecom! Umjesto gumbića i pincete djeci možete ponuditi lego kocke koje također moraju preslagivati s jedne hrpe/čaše u/na drugu, a možemo aktivnost “začiniti” i zadatkom raspodjele lego kocaka prema bojama te pridruživanju istih brojeva kocaka (prebrojavanje hrpe te pridruživanje – koja hrpa ima isto/različito?).

 

Škarice lutalice

Izvor: Pexels

Jedna od vještina koju djeca uče kroz vrtićku dob jest i rezanje škarama. U početku je ono “nezgrapno” i detalje vrlo teško izrezuju, ali s vremenom mogu vrlo lako raditi čak i kružne pokrete škarama! Ova aktivnost može imati mnogo izvedbi, a mi vam predlažemo sljedeće! Izrežite jednu širu traku papira (5cm) i duljine ovisno o papiru kojeg imati. Jedan kraj papira zalijepite na stol, a dijete drugi kraj papira reže u manje trakice (resice). Time vježba pravocrtno rezanje. Kružno rezanje možemo vježbati uz pomoć starih letaka trgovačkih lanaca. Neka vaše dijete izrezuje meso, salatu, čokolade, ali u krug rotirajući papir i škare. Jednostavno, zar ne?

 

Kvačice – štipalice

Izvor: Pexels

Da! I kvačice možemo iskoristiti u aktivnosti poticanja fine motorike! Kako? Jednostavno! Od papira izrežite majice, hlače, čarape i ostale odjevne predmete koje dijete mora uz pomoć kvačica objesiti na improvizirani štrik – konop razapet između dva stolca u kuhinji! U aktivnost možemo uključiti imenovanje boja, prebrojavanje … Štipaljke neka budu one mekše koje dijete može otvoriti, a u hobby trgovinama možete pronaći i one drvene koje možete obojiti prema vlastitoj volji!

 

Razvoj fine motorike najproduktivnije je poticati kroz zabavne igre i aktivnosti!

Razlike između artikulacijskih i fonoloških poremećaja

Razlike između artikulacijskih i fonoloških poremećaja

Autorice: Anđela Bučević i Ana-Marija Dragičević

Sigurno ste se do sada susreli s djetetom koje krivo izgovara pojedini glas, pa je tako ŠUMA bila TUMA, a MAŠNA – MAĆNA. Međutim, jeste li ikada primijetili dijete koje nesustavno (”bez pravila”) griješi u izgovoru nekog glasa? Primjerice, riječ ZVONO izgovara kao SVONO, ali riječ KOZA izgovara pravilno.
U prošlosti se smatralo kako je  krivi izgovor pojedinog glasa ili skupine glasova rezultat isključivo motoričke nezrelosti artikulacijskog (izgovornog) sustava, odnosno, nemogućnosti djeteta da na pravi način postavi govorne organe u adekvatan položaj za izgovor. Upravo se takva nemogućnost izgovora pojedinog glasa ili skupine glasova smatra artikulacijskim poremećajem. Pri tom je važno naglasiti da svaki glas ima svoj dobni interval u kojem se pojavljuje. Naravno, svako dijete je individua i ima poseban govorno-jezični razvoj, ali određeni okviri vrijede za svu djecu. Prema tome, ako dijete od 4 godine ne izgovara glas R, nećemo ga svrstati u okvir poremećaja iz razloga što se do 5,5 godina tolerira njegovo usvajanje. Postoje tri tipa artikulacijskih pogrešaka koje djeca čine, a to su:

  • Omisije ( izostavljanja glasova) – IBA – RIBA
  • Supstitucije (zamjene glasova) – JUKA – RUKA
  • Distorzije ( iskrivljeni izgovor) – umekšani izgovor glasova

Od 70-ih godina 20. stoljeća nastale su nove ideje o uzroku krivog izgovora. Tada se prvi put spominje pojam fonoloških poremećaja. U širem smislu navedeni poremećaj svrstava se u skupinu jezičnih poremećaja, budući da je fonologija uz morfologiju, semantiku, sintaksu i pragmatiku jedna od sastavnica jezika.  Prema različitim istraživanjima uzrok fonološkog poremećaja je pogrešna percepcija određenog glasa ili glasova zbog čega dijete ima krivu predodžbu tog glasa što za posljedicu ima pogrešan izgovor.

Da bi pobliže objasnili razliku između artikulacijskih i fonoloških poremećaja, izdvojili smo najvažnije:

FONOLOŠKI POREMEĆAJARTIKULACIJSKI POREMEĆAJ
Djeca imaju više pogrešaka u izgovoru što dovodi do slabije razumljivosti govoraDjeca pogrešno izgovaraju jedan glas ili skupinu glasova (najčešće S,Z,C odnosno Š,Ž,Č)
Pojedini glas mogu proizvesti, ali ga ne znaju pravilno upotrijebiti u riječi, najčešće jer ga ne uočavaju

 

Pogrešno izgovaraju glas u svim pozicijama u riječi zbog nespretnosti artikulatora
Najčešće imaju problema i s drugim jezičnim sastavnicamaNemaju jezičnih teškoća
Javljaju se u ranoj dobi i često ostaju u školskoj dobiJavljaju se u ranoj dobi, uspješno se korigiraju u terapiji

 

Moguća je i pojava oba poremećaja, što nazivamo artikulacijsko – fonološkim poremećajem. U tom slučaju kod djece postoji motorička nespretnost, ali i pogrešna percepcija glasa.

Zadaća logopeda je dijagnostika i terapija navedenih poremećaja, ali od ključne važnosti je suradnja roditelja koji najviše vremena provedu sa svojom djecom te samim time najranije mogu uočiti potencijalni problem.

 

Izvor:

prof.dr.sc. D. Blaži. Fonološki poremećaji, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Zagreb.

 

Putovanje čarobnim šeširom

Putovanje čarobnim šeširom

ČOVJEK BEZ MAŠTE JE ČOVJEK BEZ KRILA

Važnost poticanja kreativnog mišljenja jedno je od ključnih obilježja suvremene nastave.

CILJ:  razvijanje govorne kulture, kreativnog i kritičkog mišljenja

PRIBOR:

  • Šešir
  • Kutak za putovanje
  • Putovnica
  • Kutija s imenima (ukoliko je grupa djece u pitanju)

OPIS AKTIVNOSTI:

  • PUTOVNICE– Prvo izradite s djecom putovnice za putovanja čarobnim šeširom. U njih ćete zabilježiti naziv mjesta na koje je dijete otputovalo. Savjet je da to bude na jednom tvrđem papiru i s jedne strane je natpis, a s druge popis putovanja.

  • KUTIJA S IMENIMA – Ukoliko ovu vježbu izvodite u razredu, na početku ćete izvući jedno ime iz kutije s imenima. Tako odabirete dijete koji taj dan putuje sa čarobnim šeširom.
  • PUTOVANJE – Djetetu predajemo njegovu putovnicu, stavljamo šešir na glavu i usmjeravamo ga u kutić za putovanja koji je vrlo važno da zajedno uredite i ispunite što maštovitijim ilustracijama koje će potaknuti djecu da smisle što kreativnije putovanje.

Dok jedno dijete putuje, ostala djeca smišljaju i zapisuju pitanja kojima istražuju, odnosno mogu saznati dodatne informacije o putovanju.

  • Nakon 5-7 minuta, pozivamo dijete da se vrati s putovanja i ono započinje samostalno izražajno prepričavati svoje putovanje. Potaknite djecu da svojim gestikulacijama i govorom tijela također pokušaju učiniti priču zanimljivijom. Nakon prepričavanja, slijedi istraživanje ostale djece koja svojim pitanjima pokušavaju saznati što više detalja (Što si jeo? Na čemu si spavao? Tko ti je bio susjed?)
  • Nakon razgovora slijedi faza u kojoj odabirete na koji način će djeca zabilježiti to putovanje.

Sve što su čuli i saznali mogu izraziti crtanjem tog svijeta, pisanjem sastavka ili pjesme.

  • Dijete koje je putovalo, dodatno izrađuje suvenir s putovanja koji prikvačimo na šešir zajedno s ostalim suvenirima s drugih putovanja.
  • Vrlo je važno da sačuvate sve te likovne i literarne radove i složite u jednu KNJIGU PUTOVANJA ČAROBNIM ŠEŠIROM čija je naslovnica putovnica, a autor je dijete.
  • Nas je šešir odveo u Slatkograd gdje su kuće imale oblik sladoleda. Pa na Disko otok gdje smo ispijali koktele sa šljokicama, a jako je bio zanimljiv Mamutgrad gdje su mamuti pričali kao ljudi.

 

  • Potaknite djecu da maštaju i smišljaju što kreativnija putovanja, jer na taj način izravno djelujete na razvoj kreativnog mišljenja koje uključuje kreativno stvaranje višestrukih odgovora na zadan problem; sadrži primjerenost i originalnost te se smatra alternativnim odgovorom na svakodnevna postojeća rješenja ili probleme – stvaranje nečega novog, drugačijeg.
  • Stoga vam želim sretan put i dobru zabavu!

 

TEŠKOĆE UČENJA

TEŠKOĆE UČENJA

„ Razlozi zbog kojih djeca ne uspijevaju su vrlo složeni.“
(Dally, Witt, Martens i Doll, 1997).

Čitanje i pisanje predstavljaju psihofizičke procese tijekom kojih se u organizmu ujedinjuje djelovanje različitih sustava. Formalno poučavanje čitanja i pisanja započinje polaskom u prvi razred, no prije toga je potrebno razviti cijeli niz predvještina koje se razvijaju već od samog rođenja. Predvještine nam pokazuju svjesnost djeteta i njegovu spremnost za ovladavanje pisanim jezikom i dobar su prediktor djetetove uspješnosti ovladavanja procesom čitanja i pisanja.
Teškoće učenja (TU) treba razlikovati od specifičnih teškoća učenja (STU). Osoba s TU je rođena s takvom predispozicijom ili ima stečeno oštećenje koje dovodi do razlika u načinu mozgovnog funkcioniranja i obrade informacija. TU možemo definirati kao poremećaj stjecanja, zadržavanja ili korištenja vještina i informacija uslijed nedostatne pažnje, pamćenja ili prosuđivanja što uvelike narušava uspješnost obrazovanja. Postoje različiti tipovi TU, s različitim uzrocima. Smatra se da je osnova svih poremećaja određena nenormalnost moždane funkcije. Dječaci, u odnosu na djevojčice, 5 puta češće imaju ove teškoće.

Razlozi zašto se pojavljuju TEŠKOĆE UČENJA:
• neodgovarajuće poučavanje, nerelevantan ili neodgovarajući kurikulum
• neodgovarajući socio-ekonomski uvjeti
• loši odnosi učenika i nastavnika, razredna okolina
• neprisustvovanje nastavi
• problemi sa zdravljem
• učenje kroz posredovanje na jeziku koji nije materinski
• gubitak pouzdanja
• emocionalni ili problemi s ponašanjem
• ispodprosječna inteligencija
• senzorička oštećenja
• specifične teškoće obrade informacija.

Dijete s TU može imati problema s percepcijom vida ili sluha (npr. prepoznavanje određenog uzorka ili razlikovanje zvukova) ili probleme s pamćenjem, govorom, razmišljanjem i slušanjem. Neka djeca imaju poteškoće čitanja, pisanja ili računanja. Dijete može sporo pamtiti nazive boja ili slova, imena poznatih predmeta, može biti slabo u učenju brojanja i imati slabu sposobnost učenja. Savladavanje čitanja i pisanja je usporeno. Djeca s teškoćama učenja mogu imati i probleme komunikacije i kontrole impulsa te probleme s disciplinom. Lako im je odvratiti pažnju, mogu biti hiperaktivni, povučeni, sramežljivi ili agresivni.

Kada dijete ima teškoće u učenju, to znači da ono uči drugačije. Djeca s teškoćama u učenju sposobna su učiti, ali ponekad trebaju učiti neke stvari na drugačije načine. Svatko uči na svoj način. Kada shvatimo da se dijete može ispitati i na usmeni način pitanje lošeg rukopisa više nije primarno. Neka djeca ne mogu, zbog lošeg vida, čitati tekstove iz udžbenika, no ako im se povećaju slova, više ne postoji problem. Više nije neobično imati dijete u razredu koje piše na laptopu jer ne može držati olovku. Na žalost, još uvijek se termin teškoće učenja odnosi se na probleme u učenju koji uglavnom imaju za posljedicu različite pogrdne nazive poput bedast, glup do loš učenik ili teško poučljiv učenik.
“Poznate dijagnoze i stanja” poput npr. intelektualnih teškoća, oštećenja vida, sluha i sl. imaju osiguranu pomoć i podršku u obrazovanju, dok djeca koja nemaju vidljivih teškoća ne mogu imati ista prava. Definicija teškoća učenja je konceptualna mreža koja se očituje kroz trajno neslaganje oko toga što su zapravo teškoće učenja, koji su dijagnostički kriteriji tj. kriteriji procjene, kakav je tretman potreban i kakva su edukacijska prava.

Svaki dan se rapidno povećava postotak djece s teškoćama učenja. Potrebno je težiti tome da teškoće učenja budu prepoznate i priznate u svim obrazovnim ustanovama, da se osvijesti populacija i da djeca dobiju osiguranu pomoć i podršku tijekom obrazovanja.

 

Literatura: 

1. Daly, E., Witt, J. C., Martens, B. K., i Dool, E. J. (1997). A model for conducting a functional analysis academic performance problems. School Psychology Review, 26, 554-574.
2. Westwood, P., (2002) Are we making teaching too difficult? Hong Kong Special Education Forum, 5 (1), 13-29.
3. Prezentacija, Lenček, 2017. – Određenje teškoća učenja i specifičnih teškoća učenja
4. Lyon, G. R., Fletcher, J. M., Shaywitz, S. E., Shaywitz, B. A., Torgesen, J. K., Wood, F. B., Schulte, A., & Olson, R. K. (2001). Rethinking learning disabilities. In C. E. Finn, Jr., R. A. J. Rotherham & C. R. Hokanson, Jr. (Eds.). Rethinking special education for a new century (pp. 259–287). Washington, DC: Thomas B. Fordham Foundation and Progressive Policy Institute.
5. http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-za-pacijente/zdravlje-djece/problemi-u-razvoju-male-djece/teskoce-ucenja (03.02.2018. 17:23).
6. http://www.dndzabok.hr/?page_id=589 (05.02.2018. 08:38)

Roditeljsko prihvaćanje

Roditeljsko prihvaćanje

Poznajem jednu majku djeteta s teškoćama u razvoju koja prilikom našeg svakog susreta nekoliko puta tijekom razgovora voli naglasiti kako njezino dijete ima teškoće, ali nema autizam. Pri tome je autizam u  kontekstu nečega čega se treba čuvati da vam ne zalijepe kao „etiketu“. Sve više mi bode uši prizvuk autizma izgovoren s njene strane jer ona je ipak majka djeteta s teškoćama, kako god se one zvale, i kakvu god brojku u sustavu hrvatskog zdravstva imale. Tjera li nju strah od eventualne potencijalne dijagnoze spektra autizma na toliko isticanje nečega što njezino dijete nema? Iskreno, meni je i nebitno što njezinom djetetu piše na papiru, isto kao što mi je nebitno što moje dijete ima kao službenu dijagnozu, ali vidim da su teškoće velike kako god se one zvale u oba slučaja.

Također, često u grupama roditelja djece s teškoćama u razvoju krene rasprava o tome je li nečije dijete ima ili nema autizam, kako i zašto se te dijagnoze daju olako, čak se dovode u pitanje kvalifikacije i stručnosti onih koji su ovlašteni dati dijagnozu poremećaja iz spektra autizma. Rekla bi kako je i u tim raspravama autizam u kontekstu nečega strašnog i nepoznatog što je daleko od njih i njihove djece, a dijagnostičari koji su im „prilijepili takvu etiketu“ uglavnom nisu dobro pregledali njihovu djecu ili su nedovoljno stručni.

Isto tako, roditelji žele čuti riječ koja je „blaža“ od autizma pa se hvataju za slamku upotrebljavajući pojam pervazivni razvojni poremećaj. Koliko ja znam, takva dijagnoza više ne postoji i mislim da je prerasla u poremećaj iz spektra autizma.

Kada smo mi krenuli u dijagnostiku, ja sam jako željela da moje dijete ima dijagnozu senzoričke teškoće (koja sama za sebe niti ne postoji) koja se provlačila kroz sve procjene, a ne spektar autizma. Na svaku procjenu i pregled smo išli u nadi da ćemo čuti nešto drugo. I jesmo, čuli smo svašta. Zašto? Zato što niti jedna institucija u kojoj smo bili, osim Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta nije smjela napisati takvu dijagnozu već samo dati svoje mišljenje na temelju kojeg dječji psihijatar daje službenu dijagnozu poremećaja iz spektra autizma. I mjesecima nakon što smo dobili dijagnozu, istraživala sam gdje je netko u cijelom tom dijagnostičkom postupku pogriješio jer je autizam nešto što se ne događa meni i mojem djetetu nego negdje daleko u svijetu, a najčešće u filmovima!

Onda sam shvatila kako se borim protiv nečega što niti ne poznajem. Krenula sam istraživati i upoznala se sa tim stravičnim SPEKTROM. I da, moje dijete ima autizam, tj. elemente autizma. To ne znači da je manje važna osoba u društvu, to znači da sada u ovom trenutku života treba moju najveću potporu koju može dobiti kako bi postao samosvjesna i samostalna osoba kada odraste. Da bi mu ja to mogla pružiti ja sam se morala suočiti s autizmom i osvijestiti činjenicu da je dijagnoza nešto što i meni daje mogućnosti kretanja u pravom smjeru. U onom trenutku kada sam se suočila s autizmom i počela čitati stručnu literaturu naša komunikacija se poboljšala jer sam kroz upoznavanje autizma počela razumijevati određena ponašanja svoga djeteta.

Na žalost, zbog straha od suočavanja s pojedinim dijagnozama mnoga djeca ne dobiju podršku svojih roditelja kakvu bi trebali imati. Najlakše je reći da je dijete takvog karaktera, da je malo lijeno i da nešto ne želi. Teško je nositi se s tim da dijete nešto ne može jer je razvojno u određenim područjima puno niže od djece te dobi, jer takvo dijete u našem društvu automatski dobije etiketu. Tada se i roditelji povlače, a jedino što time mogu učiniti djetetu je stvoriti još veću nesigurnost. Djeca osjete ako se roditelj srami njihovih postupaka.

Roditelji moraju osvijestiti sve nedostatke svoga djeteta i, kao što bi jedna naša divna rehabilitatorica rekla, „biti njegove ruke“. Roditelji moraju ČUTI I PRIHVATITI sve ono na što ih stručnjaci upozoravaju kako god se to zvalo. Moje dijete ima iste teškoće sada i prije dijagnoze spektra autizma, ali sada ga ja bolje razumijem i zbog toga ga više mogu usmjeriti i pomoći mu tamo gdje su mu potrebne „moje ruke“.

Osim što vas kao roditelje dijagnoza kakva god bila može bolje usmjeriti, dijete će Vam dobiti i podršku stručnjaka, a ono što je najvažnije … Kako se vi kao roditelj odnosite prema njegovoj dijagnozi tako će se i društvo koje ga okružuje! Svaki vaš sram i skrivanje dijagnoze je nepotrebno i čini vašem djetetu štetu. Kada je očito da odstupanja postoje, nebitno je kako se zovu, bitnije je osvijestiti društvo o poteškoćama jer će i djetetu biti lakše ako je prihvaćeno upravo takvo kakvo je. A biti će prihvaćen takav kakav je ako roditelj o tome otvoreno govori ne skrivajući njegove teškoće.

Napisala: mama
Prilagodila i uredila: Ozana Čipčić

Što je DISFAGIJA?

Što je DISFAGIJA?

Jeste li se ikad susreli s nazivom “disfagija”? Znate li što predstavlja?

Disfagija je teškoća gutanja, točnije stanje u kojemu je potrebno više vremena i napora da hrana i tekućine prođu put od usta do želuca, a u nekim slučajevima čin gutanja izaziva bol ili je pak gutanje onemogućeno. Povremene teškoće gutanja, koje mogu nastati pri prebrzom gutanju ili gutanju nedovoljno prožvakane hrane, ne spadaju pod disfagiju. Disfagija je perzistentna teškoća koja zahtijeva medicinski tretman.

Disfagija, iako češća u starijoj dobi, može javiti u bilo kojoj dobi, dakle i kod djece. Faktori rizika za razvoj disfagije su starenje i određena zdravstvena stanja. Indikatori problema gutanja u djece su:

  • produljeno vrijeme hranjenja (normalno oko 30 min),
  • teškoće prelaska s usitnjene na krutu hranu tj. problem s mijenjanjem konzistencije hrane,
  • pretjerana salivacija (slinjenje),
  • istjecanje hrane ili tekućine iz usta,
  • zakašljavanje ili zagrcavanje tijekom uzimanja obroka,
  • teškoće u koordinaciji disanja s hranjenjem ili pijenjem,
  • kronična upala pluća ili učestale druge dišne infekcije.

 

Slični simptomi javljaju se i kod disfagije u odrasloj dobi, a to su:

  • otežano gutanje krute hrane i/ili tekućina,
  • nesposobnost gutanja,
  • osjećaj „zapinjanja“ hrane u grlu ili prsima,
  • osjećaj “stezanja” u grlu ili prsima,
  • vraćanje hrane i/ili tekućine u grlo nakon gutanja (regurgitacija),
  • kašljanje/gušenje tijekom ili neposredno nakon gutanja,
  • bol pri gutanju (odinofagija),
  • osjećaj dehidratacije zbog nedovoljnog unosa tekućine,
  • slinjenje,
  • promuklost,
  • neugoda ili izolacija u socijalnim situacijama koje uključuju uzimanje obroka.

 

Kao rezultat svega ovoga mogu se javiti dodatne komplikacije. Aspiracija hrane ili tekućine može uzrokovati akutnu upalu pluća, a recidivirajuća aspiracija može dovesti do kronične plućne bolesti. Dugotrajna disfagija dovodi do neodgovarajuće uhranjenosti i mršavljenja. Ako ste primijetili jedan ili više simptoma, najbolje je obratiti se liječniku opće medicine!

 

Potrebno je HITNO pozvati doktora …

  • Ako Vam se teškoće gutanja javljaju često ili su praćene gubitkom težine, regurgitacijom ili povraćanjem.
  • Ako pri gutanju imate problema s disanjem, ili osjećate kao da Vam nešto blokira disanje, potrebno je potražiti hitnu liječniku pomoć!
  • Ako ne možete progutati jer osjećate da Vam je hrana „zapela“ u grlu ili prsima, potrebno je potražiti hitnu liječniku pomoć!

 

Logoped, kao dio stručnog tima, ključan je za procjenu, dijagnostiku i terapiju na području teškoća hranjenja i gutanja.

Logoped svojom procjenom utječe na krajnju odluku o nalazu, daljem postupku, terapiji, praćenju, ponovnim procjenama i odluci o završetku terapije kod pacijenta koji ima teškoće hranjenja i gutanja. (Strsoglavac i Farago, 2017).

 

 

Literatura:

  • Prevedeno i prilagođeno s Internet stranica klinike Mayo1, WebMD2 i MSD Hrvatska
  1. http://www.mayoclinic.org/diseases-conditions/dysphagia/basics/definition/con-20033444
  2. http://www.webmd.com/digestive-disorders/tc/difficulty-swallowing-dysphagia-overview#1
  3. http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-simptomi/disfagija
  •  Strsoglavac, T., Farago, E. (2017). Uključenost logopeda u proces procjene i terapiju teškoća hranjenja i gutanja. Logopedija, 7 (2), 61-69.