Naslovnica Rutine- temelji razvoja jezika

Rutine- temelji razvoja jezika

Rutine- temelji razvoja jezika

Tijekom prve godine života, dojenče je započelo iznimno putovanje- ono razvija vještinu koja će utjecati na cijeli njegov život; JEZIK.
Bez jezika, dijete ne bi bilo u stanju izražavati drugima svoje osjećaje, sudjelovati u školskim ili društvenim zbivanjima s prijateljima ili obaviti razgovor za posao.
To zvuči pomalo zastrašujuće, zar ne? Ali, opustite se jer oboje unosite mnogo toga što pomaže razvijanju tog procesa.

Tijekom prve godine, najveća uloga roditelja je biti brižan, biti roditelj koji prepoznaje suptilne promjene u djetetovim sposobnostima i potiče ih.
To možete postići kroz svaku situaciju u kojoj se ophodite s djetetom. Opisat ćemo vam dvije uobičajene situacije koje se događaju više puta dnevno, a koje možete iskoristiti za razvoj jezika- presvlačenje i kupanje!

Presvlačenje:

Postoji i nešto specifično što možete raditi ili govoriti, što će poticati razvoj djetetovih jezičnih i komunikacijskih vještina? Naravno!
Budući da ste već vjerojatno uspostavili određenu rutinu kod presvlačenja (prvo desna ručica, zatim lijeva), primjetite kako gotovo uvijek izgovarate istu stvar: ”Dobro, prvo vadimo desnu ručicu van! Onda vadimo lijevu ručicu van! Oooooo, gola beba!”
Dojenče kada čuje isti način govorenja (ne identičan, ali sličan) uz, vrlo često, istu intonaciju popraćen istim radnjama, počet će prepoznavati koja riječ ili riječi idu s kojim predmetom ili radnjom.
Zato su upravo rutine za vaše dojenče odlična iskustva učenja! Kada presvlačite dijete, nalazite mu se vrlo blizu kako bi dijete imalo jasnu sliku vašeg lica i usana. Uživajući u tim oblicima, svakako će početi oh-ati ili ah-ati. Iskoristite te vokalizacije uzvraćajući mu svojim oooh-anjem ili aaaah-anjem. I upravo na taj način događa se protokonverzacija, rana interakcije između vas i vašeg djeteta.

 

Kupanje:

Upravo kao i u slučaju presvlačenja, i tijekom kupanja dojenčeta najvjerojatnije obavljate određene rutinske radnje koje se stalno ponavljaju. Kad god nešto radite tijekom kupanja, pričajte o tome, kao i kod presvlačenja. Na taj način pomažete djetetu prepoznavati riječi koje se odnose na predmete i radnje koje se događaju u toj određenoj situaciji.

Tijekom kupanja možete poticati vještinu združene pažnje. Većina dojenčadi iznad 4 mjeseca starosti uživa gledati kako vi više puta za redom izlijevate u kadicu vodu iz šalice ili uranjate patkicu u vodu i vadite je van. Takvim se radnjama možete poslužiti kako biste pomogli svojoj bebi da razvije sposobnost premještanja pozornosti s vas na predmet i ponovno na vas, potičući i uspostavljajući združenu pažnu sa svojim malenim.

Kroz cijelu prvu godinu vaše će dijete mnogo učiti o sustavu koji zovemo jezik, a najvažniji čimbenik tog procesa učenja ste upravo Vi. Uživajte u tih prvih 12 mjeseci i spremno reagirajte na suptilne signale koje vam vaša beba šalje. I budite spremni, uskoro stiže prva riječ!

Izvor:

Apel, K., Masterson, J.J. (2004). Jezik i govor od rođenja do 6. godine. Ostvarenje, Lekenik.

Spontanost kao roditeljska osobina

Spontanost kao roditeljska osobina

Roditelji su danas bombardirani sa svih strana savjetima za pravilan odgoj djece, načinima ophođenja prema djeci i važnosti odgoja za cjelokupni razvoj djeteta. Mladi i nesigurni roditelji, dolaskom novog života na svijet, ne znaju kako se ponašati. U strahu kako prići djetetu, skupljaju informacije s različitih izvora, da ne bi „oštetili“ dijete i njegov razvoj. U svoj toj panici, roditelji se često zaborave prepustiti intuiciji.

Djeca su po svojoj prirodi društvena bića i od rođenja šalju znakove svojoj okolini kad žele komunicirati, a kad žele promjenu ili odmor. Prepoznavanje tih znakova u ponašanju dojenčeta ne treba učiti, taj „komunikacijski sustav“ imaju roditelji u svom komunikacijskom repertoaru. Kao normalni dio svakodnevnice, pojavljuju se komunikacijski nesporazumi između roditelja i djeteta. No, oni ponekad mogu preći kritičnu granicu i postati opterećenje i za dijete i za roditelja.

Kad se radi o tjelesno i psihički zdravom djetetu i roditelju, jedna od pretpostavki koju iznosi Mechthild Popoušek (1999) jest kako značajan čimbenik komunikacijskim smetnjama u odnosu roditelja i malog djeteta proizlazi iz nesigurnosti i stresa prisutnih u današnjoj generaciji mladih roditelja. Rana predverbalna komunikacija djeteta i roditelja traži stanje spontane opuštenosti i otvorenost za interakciju koja omgućuje prilagodbu djetetovim potrebama. U spontanim uvjetima, mimičko i gestovno ponašanje roditelja savršeno je prilagođeno trenutnim interesima i potrebama djeteta, a da odrasli o ovom svom prilagođavanju na svjesnoj razini ništa ne znaju. Stoga, ne trebamo sve stavljati pod racionalnu kontrolu niti izvoditi na besprijekoran način.

Mlade su obitelji često ranjive na društveni pritisak i pomodarstvo. Svakodnevni stres, brzina života i pritisak od strane društva da budu uspješni, savršeni i svuda prisutni, narušava opuštenost roditelja, te samim time i ograničava njihovu komunikaciju s predverbalnom djecom.
Zato dragi roditelji, volite svoju djecu bez straha, i vjerujte svojoj intuiciji jer ona jako rijetko griješi! 🙂

Izvor:
1. Ljubešić, M., „Rana komunikacija i njezina uloga u učenju i razvoju djeteta“, Odsjek za logopediju, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Pomoćnici u nastavi – uloge, odgovornosti i smjernice za rad s učenicima

Pomoćnici u nastavi – uloge, odgovornosti i smjernice za rad s učenicima

Pomoćnik u nastavi je osoba koja pruža neposrednu potporu učeniku s teškoćama u razvoju tijekom odgojno-obrazovnog procesa u zadacima koji zahtijevaju komunikacijsku, senzornu i motoričku aktivnost učenika, u kretanju, pri uzimanju hrane i pića, u obavljanju higijenskih potreba, u svakidašnjim nastavnim, izvannastavnim i izvanučioničkim aktivnostima.

Poslovi pomoćnika u nastavi su:

  • pomoć u komunikaciji i socijalnoj uključenosti,
  • pomoć u kretanju,
  • pomoć pri uzimanju hrane i pića,
  • pomoć u obavljanju higijenskih potreba,
  • pomoć u obavljanju školskih aktivnosti i zadataka,
  • suradnja s učiteljima/nastavnicima te vršnjacima učenika u razredu
  • te poslovi specifični za funkcioniranje pojedinih učenika ili skupine učenika.

Učiteljski standardi iz 2012. navode da nastavno osoblje “treba ispuniti šire profesionalne odgovornosti tako da se učinkovito rasporedi pomoćno nastavno osoblje“.

 

ULOGE I ODGOVORNOSTI POMOĆNIKA U NASTAVI

Pomoćno nastavno osoblje treba:

…imati jasno razumijevanje svojih uloga i odgovornosti:

  • imati znanje o opisu svog posla,
  • održavati profesionalni odnos s roditeljima,
  • biti svjesno školskih pravila koja se tiče ponašanja, nenasilnog ponašanja i zaštite djeteta,
  • poštovati povjerljivost informacija svih učenika.

…biti svjesno načina na koji se razmjenjuju informacije u školi:

  • Osigurajte da informacije koje pružaju roditelji dobije odgovarajuće osoblje — razredni učitelj, koordinator za posebne odgojno-obrazovne potrebe.
  • Pobrinite se da se preporuke, priopćenja ili izvješća vanjskih agencija prenesu učitelju i koordinatoru za posebne odgojno-obrazovne potrebe.
  • Pobrinite se da je učitelj upoznat s informacijama koje se daju roditeljima.
  • Pobrinite se da postoji mehanizam za širenje informacija kako bi se osoblju pružila podrška u školskim aktivnostima, na primjer, dnevnik, oglasna ploča osoblja i sl.

…biti prepoznato kao cijenjeni članovi grupe, treba sudjelovati u procesu planiranja i praćenja.

…biti potaknuti na korištenje osobnih vještina, primjerice, kreativne vještine ili znanje služenja informacijsko-komunikacijskih tehnologija.

…biti podržano odgovarajućim stručnim usavršavanjem, treebaju promatrati i učiti od drugih stručnjaka u školi i drugim ustanovama te završiti edukaciju u školi i/ili putem vanjskih tečajeva.

 

SMJERNICE ZA RAD S UČENICIMA

U svakoj prilici potičite samostalnost učenika:

  • razvijanjem samostalnih radnih vještina,
  • samostalnim razvijanjem vještina samopomoći,
  • osobnom organizacijom.

Izbjegavajte…

  • stalno sjedenje pored učenika,
  • nadziranje koje je preblizu učeniku za vrijeme odmora i ručka,
  • prikupljanje pribora ili njegovo odlaganje umjesto učenika,
  • dovršavanje zadatka za učenika,
  • korištenje govora koji nije primjeren učeniku,
  • davanje nepotrebnih dozvola učeniku,
  • toleriranje neželjenog ponašanja, postavljanje nerealnih zahtjeva prema učeniku,
  • donošenje odluka umjesto učenika,
  • da učenik postaje ovisan o svom pomoćniku u nastavi koji ga podržava

Umjesto toga…

  • Radite s drugim učenicima, pritom pazite na učenika kojem ste dodijeljeni.
  • Potaknite interakciju s vršnjacima ili dopustite da učenik bude sam, pratite njegov/njezin vlastiti interes i dopustite mu/joj da se opusti.
  • Potaknite učenika da to izvodi samostalno, na primjer, osiguravajući pritom da su ladice jasno označene.
  • Osigurajte da posao bude na odgovarajućoj razini i da se provodi minimalnom podrškom (imajte na umu svaku podršku koju ste dali).
  • Dajte kratke upute primjerene učenikovu razvoju, uz vizualne upute.
  • Osigurajte što je potrebno pomoću odgovarajućih strategija i očekujte da će zadatak biti dovršen.
  • Osigurajte jasno i predvidljivo radno okruženje.
  • Promatrajte učenika, utvrdite razloge ponašanja i razmotrite mogu li se mijenjati.
  • Provjerite jesu li upute na odgovarajućoj razini i jesu li ciljevi ostvarivi.
  • Dajte učenicima prilike za razvoj vještine izbora osiguravajući struk-turu i ograničene izbore.
  • Potičite neovisno ponašanje i rad.

 

Izvori:

Senzorne razlike kod osoba s poremećajem iz spektra autizma – savjeti za učitelje

Senzorne razlike kod osoba s poremećajem iz spektra autizma – savjeti za učitelje

 

Na temelju kliničkog iskustva, očito je kako osobe s autizmom doživljavaju teškoće pri obradi senzornih informacija. Osobe, dakle i djeca i učenici s poremećajem iz spektra autizma mogu biti

hiperosjetljive (pretjerano osjetljive) na senzorne podražaje, primjerice na:

  • zvuk — osobe s autizmom može uznemiravati određena glasnoća i visina zvuka,
  • vid — mogu biti ometene vizualnim informacijama/prikazima/pokretima, kontakt očima može im biti “bolan”,
  • dodir — mogu smatrati neudobnim/bolnim dodir određene teksture, kao i promjenu temperature,
  • miris — mogu smatrati neke mirise i parfeme prejakima, bez obzira na to koliko se blagi čine drugima,
  • okus — ne sviđa im se okus ničega drugoga osim vrlo blage hrane,
  • proprioceptor — često se pretjerano grubo igraju,
  • vestibularno osjetilo — osobe imaju slabu ravnotežu, ne vole stepenice, pokretne stepenice, dizala;

hipoosjetljive (nedovoljno osjetljive) na senzorne podražaje, primjerice na:

  • zvuk — sviđa im se slušanje određenih zvukova i vibracija blizu uha,
  • dodir — ne reagiraju očito na bol i ozljede,
  • vid — gledaju intenzivno u svjetlo/prikaze/predmete,
  • miris — vole određene jake mirise,
  • okus — uživaju u jakim okusima (i jestivima i nejestivima),
  • proprioceptor — nespretni su, hodaju na prstima, dodiruju predmete i igraju se s njima,
  • vestibularno osjetilo — ljuljaju se, ne mogu mirno sjediti, vole trampolin, nisu svjesni osobne sigurnosti.

 

Na određene podražaje hipoosjetljivost i hiperosjetljivost može se mijenjati iz dana u dan ili čak iz sata u sat. Ponašanje osoba sa senzornim teškoćama povezano je s osjetilnim perceptivnim teškoćama i takve osobe:

  • u stanju su obraditi na vrijeme podatke samo iz jednog osjetilnoga kanala,
  • imaju fragmentiranu/iskrivljenu percepciju predmeta, ljudi i stimulacija,
  • mogu se lako uznemiriti,
  • kad se isključe zbog senzornog preopterećenja, mogu postati pojačano “povučeni”.

 

SAVJETI ZA POMOĆ UČENIKU SA SENZORNIM TEŠKOĆAMA

Postoji niz strategija koje se mogu koristiti za pomoć učeniku sa senzornim teškoćama. Za početak, vi kao učitelj promatrajte učenika i njegovo ponašanje kako biste saznali koji su podražaji učeniku teški, koje voli ili ne voli te razgovarajte o tome s njegovom/im obitelji/skrbnicima. Gdje je moguće, uklonite uznemirujuće/ometajuće podražaje, a ako dijete bude ometeno zbog senzornih smetnji ponovno ga pažljivo i postupno uvedite u sadržaj, koristeći pristup “korak po korak”. Također, uvijek budite osjetljivi na mogućnost promjene u teškoćama senzorne obrade. Primjeri:

ZVUK- kako bi ste pomogli učeniku da kontrolira glasnoću koristite slušalice za uši, zaštitu za uši, smanjite pozadinsku buku, koristite vizualne strategije
VID- za bolje fokusiranje smanjite nered, kod prejake osjetljivosti na svjetlo koristite sunčane naočale
DODIR- upozorite učenika prije diranja, postupno desenzibilizirajte
OKUS- držite nejestive stvari izvan dosega, postupno uvedite novu hranu, probajte novu hranu kad je dijete opušteno
MIRIS- izbjegavajte jake mirise, koristite omiljene mirise kao nagradu
PROPRIOCEPTOR- razvijajte motoričke vještine putem planiranih aktivnosti
VESTIBULARNO OSJETILO- pažljivo i postupno uvedite nova iskustva, osigurajte mogućnosti za kretanje

 

Izvor:
Elizabeth Morling i Colleen O’Connell, Podrška djeci i učenicima s poremećajem iz spektra autizma (2018), EDUCA

Društvene mreže i terapije

Društvene mreže i terapije

Velika podrška i pomoć u razumijevanju autizma, meni osobno, su grupe roditelja djece s poremećajem iz spektra autizma na društvenim mrežama. Osim dragocjene razmjene iskustava, dobivanja korisnih informacija o ostvarivanju zakonskih prava djece s invaliditetom te dobivanja informacija o mjestima gdje se pružaju terapije, ono najvažnije što se dobiva od takvih grupa je osjećaj kako niste sami i jedini u svom suočavanju s autizmom. Najviše me vesele i daju nadu za budućnost priče o uspjesima. Stvarnim iskustvima roditelja čija su djeca od potpuno nefunkcionalnih stanja; „zarobljena u svoj svijet“ postala visoko funkcionalni mali ljudi sa svojim posebnostima, djeca koja idu u redovne škole, imaju prijatelje i spremni su postati samostalni punopravni članovi društva. U tim grupama prevladava pozitivna i poticajna atmosfera koliko god bilo teško i zahtjevno živjeti s autizmom.

Iz grupa sam puno saznala o vrstama terapija, tj. kako one u Hrvatskoj funkcioniraju i gdje se koja terapija provodi. Pa je tako naša cijela prva godina nakon dobivanja dijagnoze bila obilježena terapijom igrom. Ono što sam, između ostalog, ja kao mama željela postići, uz pomoć i savjete naše drage terapeutice iz Kabineta za poremećaje iz autističnog spektra Edukacijsko- rehbilitacijskog fakulteta je to da djetetu u igri budem važnija JA od IGRAČKE. Mi u našoj igri sada ulazimo u to područje, V traži da mama sudjeluje u igrama koje on odabere te me riječima poziva u svoju igru npr. „mama igrati cestu“. Mislim da će me roditelji djece s autizmom jako dobro razumjeti i shvatiti koliki je to uspjeh i napredak. Sada možemo proširivati našu prilično „siromašnu“ igru jer sam ja dio njegove igre i on želi da ja u njoj sudjelujem, pa tako i prihvaća moje sugestije kroz igru te im se čak i veseli budući da se sam dosta teško organizira.

Tih prvih godinu dana puno sam čitala o ABA terapiji i moram priznati da mi je djelovala strašno. Na društvenim mrežama među roditeljima je predstavljena kao „dresura“ i uništavanje dječjeg karaktera. Onda je prije 10 mjeseci zdravstvena ustanova u kojoj smo koristili terapiju logopeda i edukacijskog rehabilitatora odlučila kako neće više raditi s mojim djetetom jer ne napreduje dovoljno brzo po njihovim tablicama djece urednog razvoja i mi smo ostali na minimumu terapija.
U tom periodu sam dobila informaciju od roditelja iz grupe kako jedna udruga ima ABA terapiju pod stručnom supervizijom. Odlučila sam se, sa strahom i sumnjom, javiti toj udruzi i krenuti s tom vrstom terapije. Pitanje koje me najviše mučilo je hoće li V izgubiti svoju osobnost koja je meni unatoč svim njegovim poteškoćama predivna i posebna te ju želim sačuvati takvu i pomoći mu da se on zavoli i poštuje sebe upravo takav kakav je.
I krenuli smo… Moje dijete je iz mjeseca u mjesec sve više napredovalo u komunikaciji. Dobivali smo i mi roditelji savjete koje smo nastojali svakodnevno primjenjivati. I znate što? Kako je komunikacija napredovala tako je ta njegova prekrasna osobnost još više izlazila na vidjelo. ABA je nije uništila, ona joj je pomogla da nađe put prema van, prema ljudima.

U našem životu trenutno nije prisutna samo ABA. Suprug i ja se nastojimo pridržavati određenih ABA načela u svakodnevnom životu te nam ABA pomaže da osvijestimo uzroke određenih ponašanja, ali u našoj svakodnevnici se trudimo usmjeravati i učiti dijete kroz igru i svakodnevne aktivnosti koje su njemu ugodne ili spadaju u rutinu koju onda proširujemo. Mogu zaključiti kako je kod nas veliku ulogu odigrala kombinacija više vrsta terapija koje su se pojavljivale i nadograđivale baš u onim pravim trenucima kada je V bio spreman za njih.

Žaloste me određeni roditelji koji u našim grupama podrške uporno žele nametnuti svoje mišljenje (koje na žalost nije dobiveno iz iskustva) o određenoj vrsti terapije kao lošoj za djecu s poremećajem iz spektra autizma te time možda i obeshrabruju druge roditelje da svoju djecu uključe u takve terapije. Tako sam i ja oblikovala svoje mišljenje o ABA terapiji kao nečemu što je veoma upitno. Mislim da roditelju treba omogućiti upoznavanje sa svim vrstama terapije objektivno i onako kako ta terapija funkcionira, što je njezin cilj i kako se on ostvaruje. Kada dobije potrebne informacije roditelj će sam na temelju iskustva sa svojim djetetom procijeniti je li to za njegovo dijete dobro ili loše. Nečije iskustvo će pokazati izuzetan napredak dok će možda iskustvo druge obitelji biti gotovo nikakav napredak. Roditelji djece s poremećajem iz spektra autizma bi prije svega trebali biti tolerantni prema različitostima jer tome nas naša djeca i uče. Prema tome, svi bi morali krenuti od pretpostavke kako niti jedno dijete s autizmom nije isto pa tako niti svaka terapija nije učinkovita kod svakog djeteta. Čak bi se usudila reći kako kod istog djeteta u različitim razvojnim fazama pojedine terapije daju pravi rezultat tek onda kada je dijete spremno za njih.

Zaključila bih kako nema univerzalnog recepta niti pravila, svaki roditelj mora odlučiti sam prema svojoj roditeljskoj intuiciji uz pomoć usmjeravanja i savjetovanja sa stručnjacima koji prate dijete. Zato, sve komentare i članke koji govore u prilog ili protiv određene vrste terapije zanemarite i slušajte svoje dijete koje će vas najbolje voditi u odabiru. A kada dođete do dobitne kombinacije držite se tog puta sve dok vas bude vodio u smjeru kojeg svi priželjkujemo, da nam djeca postanu visokofunkcionalne osobe koje se mogu brinuti o sebi, a u onim našim najluđim snovima i o drugima.

Mnemotehnike u djece s teškoćama učenja

Mnemotehnike u djece s teškoćama učenja

Stilovi učenja

Svatko od nas uči na drugačiji način, drugačijim stilom. Stilovi učenja različito se definiraju u  raznim teorijama i modelima. Primjerice, prema Flemingu (2006.) i VARK modelu, učenici se dijele na četiri tipa prema preferiranom stilu učenja i modalitetu usvajanja informacija:

  • vizualni tip najlakše usvaja slikovno prezentirani materijal i grafove, a  sadržaj koji treba usvojiti pretvara u vizualni oblik, kreirajući mentalne mape;
  • auditivni tip  najlakše usvaja auditivno prezentirani materijal, a o materijalu voli razgovarati ili ga ponavljati na glas radi lakšeg usvajanja;
  • čitalački tip preferira vizualno prezentirani materijal, ali u tekstualnom obliku;
  • kinestetički tip preferira učenje uz pokret, dodirivanje i eksperimentiranje sa sadržajem koji usvaja.

Osim stilova učenja, na proces pohrane informacija u dugoročno pamćenje mogu utjecati i mnemotehnike čiji je glavni cilj poboljšati upamćivanje. Prema Scruggs i Mastropieri (1989.) jedna od najčešće spominjanih karakteristika djece s teškoćama učenja su teškoće sa (semantičkim) pamćenjem. Mnemotehnika upravo utječe na semantičko pamćenje i olakšava brži pristup upamćenim informacijama.

Pamćenje

Prema Swanson (2016.) pamćenje je sposobnost usvajanja, obrade, zadržavanja i prizivanja informacija kojima smo bili izloženi tijekom učenja.  Kao vještina neodvojiva je od učenja i akademskog funkcioniranja. Važno je područje istraživanja u djece s teškoćama učenja zato što utječe na sve aspekte učenja i kognicije, a istraživanja su pokazala kako strategije pamćenja u djece s teškoćama učenja nisu dostatne za iskorištavanje njihovog punog potencijala.

Mnemotehnike

Mnemotehnike su različiti postupci kojima se olakšava zapamćivanje nekog verbalnog, ali i drugih simboličkih materijala prilikom njihova učenja. Najčešće tehnike prema azoo.hr (13.1.2017.) su:

  • Skraćivanje – tehnika u kojoj zapamtimo kraticu koja je nastala uzimanjem prvih slova riječi s neke liste, kao npr.: Hrvatski nacionalni obrazovni standard – HNOS;
  • Bizarno predočavanje – tehnika koja se oslanja na činjenicu lakšeg zapamćivanja čudnih, bizarnih slika;
  • Rečenični mnemonici – tehnika u kojoj nepovezane riječi koje trebamo upamtiti slažemo u logičnu rečenicu ili kraću priču. Naprimjer, potrebno je zapamtiti slijedeći niz riječi: pas, lula, prozor. Riječi se povezuju u niz : “Pas je pušio lulu i gledao kroz prozor.” ;
  • Rime i ritam – tehnika koja koristi ritam i rimu za upamćivanje određenog materijala, kao npr. “Mala moja, dajem ti na znanje, sila kroz masa daje ubrzanje!”;
  • Metoda ključnih riječi najčešća je i najkorištenija metoda kod učenika ukoliko trebaju upamtiti nove riječi ili imena nekih novih činjenica i znanja. Kod ove tehnike nova riječ koja treba biti naučena povezana je u visoko predočivu, već poznatu riječ koja je i akustički slična novoj (Scruggs i Mastropieri, 2000.).  Primjerice, ukoliko učenik treba upamtiti riječ «lizzard» , predočava si akustično sličnu riječ lizati i međusobno ih povezuje.
  • Strategija skraćivanja jest strategija u kojoj učenik od pojmova gradi akronim, odnosno sebi smislen redoslijed slova. Npr, «Prijem, Obrada, Pohrana = POP» te na takav način upamćuje sadržaj.

 

Dva stoljeća istraživanja mnemotehnika u djece s teškoćama učenja zabilježila su njihov pozitivan utjecaj. Moramo uzeti u obzir da navedene strategije utječu na samo jedan aspekt obrazovanja- prizivanje akademskog sadržaja. Ostale akademske vještine poput motivacije, uspješnosti, socijalnog ponašanja nisu  u vezi s mnemotehnikama.

Iz navedenog pregleda literature vidljivo je kako je izrazito važno istraživati stilove učenja i korištenje mnemotehnika u djece s teškoćama učenja. Svaki učenik  je jedinstven i važno ga je poučiti strategijama koje će mu olakšati upamćivanje materijala i jednostavniji i brži priziv informacija. Rezultat toga jest i bolji opći akademski uspjeh, ali iznad svega sretan i samopouzdan učenik!

LITERATURA:

  • Butorac Ž. Strategije učenja, http://www.azoo.hr/images/stories/dokumenti/ravnatelji-materijali/Butorac_Strategije_ucenja.pdf [Online 13.1.2017.]

  • Condus M.M, Marshall J.K., Miller R. S. (1989.): Effect of the Keyword Mnemonic Strategy of Vocabulary Acquisition and Maintenance by Learning Disabled Children, Journal of Learning Disabilities, Vol.19,br.10, 609.-613.

  • Fleming N, Baume D. (2006.): Learning styles again: VARKing up the right tree!, Educational Developments. Vol.7, br.4, 4.-7.

  • Graves W. A., Levin R. J. (1989.):Comparison of monitoring and  Mnemonic text-processing strategies in learning disabled students, Learning Disability Quarterly, Vol.12, br.3, 232.-236.

  • Scruggs E.T., Mastropieri A.M. (1989.): Mnemonic instruction for students with learning disabilities; What it is and what it does, Learning Disability Quarterly, Vol.13, br.4,271.-280.

  • Scruggs E.T., Mastropieri A.M. (2000.): The Effectiveness of Mnemonic Instruction for Students with Learning and Behavior Problems: An Update and Research Synthesis, Journal of Behavioral Education, Vol. 10,br.2/3, 163.–173.

  • Swanson H.L. (2016.): Word Problem Solving, Working Memory and Serious Math Difficulties: Do Cognitive Strategies Really Make a Difference?, Journal of Applied Research in Memory and Cognition, 1.-16.

Neprospavana noć i mrzovoljno jutro

Neprospavana noć i mrzovoljno jutro

Ponekad razmišljam o tome kako je meni teško i kako me svemir odlučio stavljati pred sve zahtjevnije ispite. Baš me uhvati ona beznadnostt kada želim od svega odustati jer u tim trenucima ništa nema smisla, ništa nema rezultata i javlja se onaj najgori osjećaj kako stojimo na mjestu, a život i godine idu. Smanjila sam svoja očekivanja od života, a kriterije za napredak svela na minimalne korake, ali nekad izgleda kao da niti taj minimalni korak ne možemo napraviti.

Najgori dani su oni „dani nespavanja“. Od kad je V bio beba muku mučimo sa spavanjem. Neeeeee, nije to bilo ono nespavanje kada vas beba budi svaka 2-3 sata za papicu, mi smo imali maksimalno 45 min. spavanja u komadu tijekom noći pa klopa, pa 30 min. spavanja pa klopa i tako u krug. Malo se situacija popravila kada se oko 7. mjeseca spavanje produžilo na ta, dugo očekivana, 2-3 sata u komadu. A onda je oko 2. rođendana krenula zabava koja traje i danas, buđenje oko 2 ili 3 u noći i nemogućnost da ponovno utone u san. Nije to svaku noć, ali mjesečno po nekoliko noći. Ništa on ne traži i jako se trudi zaspati, ali ne može. Ponekad ga san svlada pred jutro, a ponekad niti ne uspije ponovno zaspati.

Teško je izdržati tempo našeg dana kada ste naspavani i kada je sve po ustaljenoj rutini, a kada se dogodi neprospavana noć, imam osjećaj raspadanja cijele  postavljene strukture. Nervoza je tih dana na vrhuncu, i to najprije zahvaljujući meni, jer nespavanje kod mene utječe na sve moje sposobnosti razumnog razmišljanja. Tada sam strašno nesretna, nezadovoljna, nemam volje za rad s djetetom, dijete mi je krivo za moje stanje, a „svemir me mrzi i želi uništiti i nije mi jasno zašto“. Preživljavam dan iz minute u minutu, a imam osjećaj da jedan sat traje kao jedan dan.

Sljedeći dan obično odspavamo u komadu cijelu noć i sve se složi na svoje mjesto u svoju (našu) ravnotežu. Tada tek mogu vidjeti koliko sam dan prije SEBIČNA i isključivo na sebe usmjerena bila. Meni je bilo teško i htjela sam to svima dati do znanja jer mi je trebala utjeha i podrška, a što je s V bilo taj dan?

Satima se trudio zaspati jer zna da je noć i treba spavati, možda mu se i spava, ali njegov mozak tada to nije mogao odraditi. I sigurno mu je bilo teško, i sigurno je htio podršku i utjehu koju ne zna tražiti, a pored sebe je imao mamu koja je LJUTA zato što on ne može zaspati. Pitam se sada, naspavana i odmorna, od kud mi pravo ljutiti se na njega koji se toliko trudio i želio udovoljiti mojem zahtjevu, ali nije uspio. Tko zna što je on toga dana proživljavao i kako se nosio s neprospavanom noći, a nije znao to riječima opisati.

Moje dijete je zapravo izrazito strpljivo jer se kroz dan pred njega stavljaju brojni zahtjevi čiju svrhu i smisao često ne razumije. Ponekad se buni i pokušava izbjeći, ali ih uglavnom sve uz manje ili više pomoći izvrši, čak sve više i samostalno. Uživa li u tome i zabavlja li se ili odrađuje da bi udovoljio drugima? Sigurna sam da je odgovor ovo drugo. Kako se on tada osjeća te kakva i kolika podrška i utjeha mu je potrebna za sada mi ne može riječima opisati. Ja mogu samo pretpostaviti da mu je teško i ako se osjeća kao ja nakon neprospavane noći, mogu zaključiti da ono što mu je od mame u ovom periodu života najpotrebnije su razumijevanje, podrška i prihvaćanje njegovih „faza“ bez obzira bile one napredak ili regresija. Vjerojatno i sam postaje svjesniji svojih nemogućnosti ispunjenja pojedinih zahtjeva i to ga sigurno čini nesretnim. Zbog toga mu ne treba moja kritika i ljutnja, već podrška i utjeha. On mora shvatiti da je vrijedna osoba sa svim svojim potencijalima i poteškoćama, a to može jedino ako ga mi roditelji prihvaćamo i podržavamo i onda kada je u nečemu neuspješan. U tim trenucima, vjerojatno, jedino što želi čuti je utjeha i zagrljaj koji mu daje sigurnost.

Dan nakon neprospavane noći od mene se očekivalo da budem stabilna, poticajna, pozitivna i puna ljubavi. Bila sam sve suprotno od svih očekivanja, ali me moje dijete sa spektrom autizma nasmijavalo, poticalo komunikaciju i igru, grlilo me i na sve njemu moguće načine htjelo pokazati da me voli najviše i ovakvu mrzovoljnu.

I OPET je bio on moj učitelj. Kada su mu loši dani, kada je u vrtiću bio nervozan, kada na terapiji nije suradljiv, kada se opet pojave nepoželjna ponašanja za koja smo mislili da su nestala moram razumjeti, a ne razočarati se. Ponekad i mi roditelji moramo povući kočnicu i provesti vrijeme s djetetom bez zahtjeva i „drilanja“;samo u zagrljajima i igri koju nam dijete nametne, koliko god se ona nama činila besmislenom i stereotipnom. Time ćemo mu pokazati kako ga prihvaćamo i volimo upravo onakvog kakav je, sa svim njegovim dobrim i lošim fazama, te kako su i njegove ideje vrijedne i važne.

Djeca s poremećajem iz spektra autizma uglavnom ne znaju objasniti drugima (često puta vjerojatno ni sebi) što im se emocionalno događa, ali ako dobro pratimo njihovo ponašanje i uočimo promjenu koja je nama roditeljima zabrinjavajuća, možemo sa sigurnošću reći da im je teško, da ih nešto muči ili da su s nečim nesretni. Pokušajmo ih onda jednostavno utješiti i biti tu za njih, biti njihova sigurnost. Možda ćemo jednog dana dobiti toliko željeno objašnjenje riječima, a možda i nećemo.
No, bez obzira na njihove riječi, uzroke i posljedice emocionalnog stanja, u trenucima „životne težine“ nitko ne očekuje rješenje problema već samo suosjećanje, razumijevanje i prihvaćanje. To vrijedi i za sve nas, zar ne?

10 minuta kreativnosti

10 minuta kreativnosti

„Mašta je važnija od znanja.
Znanje je ograničeno.
Mašta okružuje svijet.“ A. Einstein

CILJ: poticanje kreativnosti, stvaralaštva i divergentnog mišljenja

ZADATCI ZA POTICANJE KREATIVNOG MIŠLJENJA:

• Koje bi bile posljedice kada bi vam prijatelj poklonio kućnog ljubimca – tigrića?
• Što bi se dogodilo kada bi stalno puhali sjeverni vjetrovi?
• Što je zajedničko žabi i medvjedu?
• Od sutra nema sile teže. Kako će izgledati naš život?
• Osmislite što više načina uporabe reketa, vješalice, kravate, kišobrana, kista, čaše,…
• Gdje bi odletio da imaš krila? Ispričaj priču i nacrtaj.
• Zamisli da dinosauri žive još i danas. Ispričaj priču o susretu s njima.
• Izmisli recept za neki čarobni napitak! Čemu on služi?
• Izmisli peto godišnje doba!
• Zamisli da svi dani u tjednu u nazivu imaju slovo LJ. Kako bi se tada zvali?

Mentalne mape- put do lakšeg učenja

Mentalne mape- put do lakšeg učenja

Učenje je složen proces koji podrazumijeva usvajanje informacija, navika, znanja, vještina i sposobnosti te skladištenje istih u našem pamćenju.

I dok određen broj djece bez teškoća i samostalno uči, veliki broj njih na sam spomen učenja reagira otporom, pronalazeći stotine isprika za  njegovo odgađanje i izbjegavanje. Ponekad uzrok tome leži u njima samima ( primjerice nedostatak motivacije), ali neka djeca unatoč velikom trudu uče sa znatnim teškoćama. Jedan od uzroka takvih teškoća učenja mogu biti  nedovoljno razvijene strategije učenja.

Jedna od strategija koja se u praksi pokazala kao vrijedno sredstvo učenja kako za djecu s teškoćama u učenju, tako i za djecu bez teškoća je primjena mentalnih mapa.

Što su mentalne mape?

Kognitivne ili mentalne mape su vizualna tehnika prikaza informacija, a ime im je dao britanski psiholog Tony Buzan. Mape imaju široku primjenu, a najčešće se koriste za prezentaciju ideja, sumiranje znanja ili pak kao tehnika koja olakšava pamćenje kompleksnog sadržaja informacija. Organizirajući informacije pomoću mapa djeca aktiviraju lijevu i desnu polutku mozga, pamte informacije na dva načina (vizualno i verbalno) te ulaze u dublju obradu informacija jer mentalne mape ne prikazuju samo činjenice, već i  odnosne među pojmovima. One su sredstvo koje nam pomaže da se kvalitetno organiziramo, potiču kreativnost, razmišljanje i maštu – a ujedno poboljšavaju  koncentraciju. T

Nekoliko istraživanja mentalnih mapa pokazala su da studenti lakše, kvalitetnije i efikasnije uče uz pomoć  mapa nego klasičnim «linearnim» metodama. Danas, za takve i slične svrhe  postoje i razne računalne programske podrške pomoću kojih možemo izraditi mentalnu mapu. Prema jednom istraživanju najpopularnije aplikacije za takvu izradu su MindManager i FreeMind. Uz to, možemo naći i razne blogove (npr. mindmapping.typepad.com) koji nam sugeriraju kako napraviti umnu mapu na računalu, te prenose koje su novosti u svijetu tehnologije vezane baš za ovu vrstu programske podrške.

 

 

Kako napraviti kognitivnu mapu?

Proces izrade mentalne mape je jednostavan. Sve kreće od ključne teme, odnosno glavnog problema koji se zapisuje na sredini lista papira te se potom, u obliku krošnje drveta, grana na pojmove i ideje koje se daljnjim grananjem detaljnije razrađuju i dorađuju.
Tony Buzan savjetuje da se prilikom izrade primjenjuju sljedeća pravila:

  • početi od sredine nekim crtežom koji karakterizira temu na kojoj se radi
  • koristiti razne simbole i različite veličine slova u cijelom dijagramu;
  • odrediti i upisati ključne riječi;
  • svaka ključna riječ mora biti zapisana samostalno;
  • značenje na linijama koje izlaze iz ključne riječi mora se odnositi na ključnu riječ;
  • duljina linije iznad koje se pišu riječi neka bude jednaka duljini riječi;
  • koristiti različite boje;
  • razviti svoj stil izrade mentalnih mapa;
  • naglasiti najvažnije dijelove i koristiti asocijacije te
  • nacrt mentalne mape napraviti jasno u zrakastoj strukturi.

 

 

Primjena mentalnih mapa u razredu

Mentalne mape mogu se koristiti za sve predmete koje dijete teško savladava. Tijekom procesa učenja i proučavanja količina informacija u knjigama, bilježnici i glavi može biti golema. Ta količina nas može blokirati u našim namjerama i umanjiti kvalitetu učenja ili mogućnost rješavanja nekog problema.

Osnovni proces koji primjenjujemo u učenju je organizacija informacija u smislene i logički povezane cjeline. U tom procesu kreiranje umnih mapa može nam biti izuzetno korisno. Umne mape možemo crtati na ploči u razredu, na folije na grafoskopu, u bilježnicu, na plakate ili uz pomoć online aplikacija. Savjetujemo da prilikom izrade mentalnih mapa budete što maštovitiji te da koristite što više boja i slikovnih prikaza. Također, potičite  učenike na izradu vlastitih mentalnih mapa. Prilikom stvarnja mapa, djeca će ulaziti u dublju analizu gradiva te ćete im olakšati put usvanja novih znanja.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Izvori:

  1. Buzan, T. (2004): Kako izrađivati mentalne mape: najnoviji alat za razmišljanje koji će promijeniti vaš život. Zagreb: Veble commerce
  2.  Buzan, T. (2001): Biti genijalac: 10 načina otkrivanja vlastite genijalnosti. Zagreb: Veble commerce
  3.  Buzan, T. (2004): Mentalne mape u poslu: kako biti najbolji u svom poslu i pritom imati vremena za zabavu. Zagreb: Veble commerce

 

 

 

 

 

Priredile: Danijela Matulić, mag. logoped

Nikolina Hertz, studentica socijalnog rada

 

Rana intervencija

Rana intervencija

Kad govorimo o ranoj intervenciji, bitno je prvo objasniti što znači sama sintagma rana intervencija. Rano ima dvojako značenje; intervencija u ranoj životnoj dobi i intervencija odmah po postavljanju dijagnoze.
Kao rješenje dvoznačnosti ovog termina  uvodi se pojam rana intervencija u djetinjstvu.  Rano u takvom pojmu označava razdoblje od rođenja do 6. godine života djeteta. Upravo taj dobni raspon razlikuje ranu intervenciju u djetinjstvu od rane intervencije koja se odnosi na pružanje podrške i pomoći odmah nakon uočavanja teškoća bez obzira na dob korisnika intervencije.

Rana intervencija u djetinjstvu primjenjuje se onda kada postoji mogućnost da bi određeni biološki čimbenici mogli imati negativne posljedice na razvoj djeteta. Usmjerena je prema djetetu, roditeljima, užoj i široj obitelji te zajednici. Roditeljima osigurava pristup potrebnim informacijama i podršku, a djetetu može pružiti potrebnu stimulaciju i interakciju s okolinom te smanjiti pojavu popratnih odstupanja.

Prema Eurylaid radnoj skupini (European Association For Early Childhood Intervention) postoji nekoliko multidisciplinarnih postupaka koji čine ranu intervenciju u djetinjstvu. To su:
1. Identifikacija ili prepoznavanje je promatranje najranijih mogućih pokazatelja rizičnog ili odstupajućeg razvoja.

  1. Detekcija ili otkrivanje sustavna je kontrola mogućih pokazatelja rizika ili odstupajućeg razvoja u cijeloj populaciji. Uključuje različite metode probira, a njen ishod nije postavljanje dijagnoze.
  2. Dijagnostika predstavlja utvrđivanje razvojne teškoće i njenih uzroka. Može slijediti nakon identifikacije pokazatelja odstupanja ili potencijalnog rizika.
  3. Uvježbavanje uključuje sve aktivnosti usmjerene na dijete i njegovu užu i širu okolinu kojima se osiguravaju povoljniji uvjeti za razvoj.
  4. Stručno usmjeravanje uključuje savjetovanje i educiranje roditelja i obitelji, počevši od samog procesa prepoznavanja, preko pružanja informacija i vještina za primjenu različitih aktivnosti do razumijevanja sudjelovanja u terapijskim postupcima.

Ranu intervenciju čini niz aktivnosti, službi i podrški nastalih u suradnji roditelja, skrbnika, logopeda i drugih stručnjaka koji su uključeni u praćenje razvoja djeteta.

 

Izvor:

Padovan, N., Kuvač Kraljević, J., Matić, A. (2015). Važnost prevencije i intervencije u logopedskom radu. Priručnik za prepoznavanje i obrazovanje djece s jezičnim teškoćama. Čakovec: ACT PRINTLAB.