Mucanje je sindrom brojnih manifestacija na govornom, jezičnom, psihološkom, fiziološkom, tjelesnom i socijalnom području. Izraženo je ponavljanjem dijelova riječi, rečenica, produžavanjem glasova, zastojima u govoru, neodgovarajućim pauzama, dodavanjem različitih glasova i poštapalica, duljim trajanjem govora i slično. Sve to može biti popraćeno strahom od govora, tikovima, različitim pokretima glave, tijela i udova, neadekvatnim fiziološkim reakcijama te emocionalnom nestabilnostošću. Mucajući simptomi postaju najizraženiji kada govornik treba prenijeti nove informacije drugima, odnosno kada upotrebljava složenije rečenice. Različiti karakteristični simptomi variraju od osobe do osobe i s obzirom na dob pojavljivanja, što ukazuje na različit uzrok pojave mucanja. Nije poznato može li različito vrijeme nastanka tijekom djetinjstva ukazivati na različite uzroke. Također, ne postoji jedinstveni uzrok mucanja već se smatra da je njegova pojava kombinacija različitih faktora.
Općenito se smatra kako među djecom ima oko 2%, a među odraslima oko 1% onih koji mucaju. Poznato je da se mucanje češće javlja kod muških nego kod ženskih osoba i taj se omjer kreće od 2:1 ili 3:1 u dječjoj dobi, od 4:1 ili 5:1 u odraslih.
Rezultati istraživanja pokazuju da oko 95% svih mucanja počinje do sedme godine života, često čak prije četvrte. Mucanje se, samo rijetko, može javiti u samoj fazi progovaranja djeteta.
Naime, govor je najlakše poljuljati dok još nije sasvim automatiziran pa je logično da se mucanje najučestalije javlja u dobi između druge i treće godine života. To je razdoblje intezivnog razvoja govora. Zbog nedovoljne spretnosti u govoru i raspolaganja malim fondom riječi, dijete u toj dobi zastajkuje u govoru, ponavlja slogove, riječi, razvlači govor, ispravlja se, što je sasvim normalno za razdoblje učenja govora. Ako okolina neadekvatno reagira, počinje ispravljati dijete, upozoravati ga na nepravilnosti ili mu se rugati, dijete govor počinje doživljavati kao nelagodu.
Drugo je kritično razdoblje između četvrte i pete godine života. U toj se dobi dijete počinje intenzivnije zanimati za događaje i zbivanja oko sebe. Odrasli često nemaju vremena ni strpljenja za dječja pitanja, izražavaju nervozu te kritiziraju i kažnjavaju djecu za učestale pogreške u govoru čime pojačavaju djetetovu nesigurnost. Mucanje se može javiti i pri polasku djeteta u školu zbog promjene okoline, odnosno zbog nepoznate situacije u kojoj se dijete našlo. Može se pojaviti i u pubertetu, ali ta je pojava rijetkost. U to doba mucanje se može javiti kao recidiv, tj. djeca koja su ranije mucala i prestala, sada opet mogu početi.
Fiziološko mucanje
Javlja se u dobi između druge i treće godine života. Djeca u toj dobi vrlo često netečno govore: zastajkuju, ponavljaju dijelove govora, oklijevaju i slično. Često dolazi do ponavljanja riječi i fraza. Sa stabilizacijom govorno-jezične funkcije smiruju se i govorni tokovi. Fiziološko mucanje, ako se na njega ne obraća pažnja obično odlazi samo od sebe.
Razvojno mucanje
Razvojno ili primarno mucanje povezano je s periodom razvoja, stabilizacije i automatizacije govora.
Najčešći simptomi razvojnog mucanja su:
a) Ponavljanje glasova, slogova i jednosložnih riječi. Najčešći simptom mucanja. Većina ponavljanja se događa na početku riječi. Najčešće se mucanje javlja na glasovima p, t, k, b, d, g.
b) Grčevi u govoru. To nisu pravi grčevi, već povećana napetost pojedinog ili više dijelova govornih organa koje u nedostatku adekvatnijega termina nazivamo grčevima. Postoje klonički i tonički. Klonički uzrokuju lagana ponavljanja glasova ili slogova, kratkotrajni su, osoba lako prelazi preko njih jer nisu praćeni somatskim ili psihičkim reakcijama. Obično se javljaju kod lakših oblika mucanja.
Tonički grčevi duži su i intenzivniji, označavaju povišenu napetost mišića dišnih i govornih organa. Pravi se tonički grčevi javljaju kod najrazvijenijih oblika mucanja. Kod pravog mucanja obično se radi o kombinaciji toničko-kloničkih ili kloničko-toničkih grčeva.
c) Oklijevanje u govoru. Uglavnom se javlja ili s predosjećajem grča, prije početka govora ili tijekom govora pri prelasku na novi iskaz. Vidljivi znakovi oklijevanja mogu biti promjene poput crvenjenja, znojenja i slično.
d) Zastoji i pauze. Ove pojave su česte kod djece mlađe školske dobi. Često takva djeca odaju utisak neznanja i nepažljivosti, ali ako im se priđe i stavi ruka na prsni koš, osjetit će se stezanje mišića u tom predjelu, što znači da je mucanje prisutno, a da je šutnja rezultat unutrašnjih teškoća koje dijete nastoji prevladati.
e) Bezglasni govorni pokušaji. Javljaju se kod najrazvijenijih oblika mucanja i znak su jakih toničkih grčeva. Vidljivi su napori prevladavanja grča. Sastoje se od bezglasnih pokreta govornih organa, treptanja očnim kapcima ili širenja zjenica, zabacivanja glave i drugih pokreta kako bi se grč „probio“.
f) Poremećaji disanja. Mucanje je često praćeno poremećajem disanja. Poremećaj se javlja samo za vrijeme govora i to u obliku laganog ili dugotrajnog zadržavanja zraka u plućima, plitkog i ubrzanog disanja i slično.
g) Poštapalice su riječi, najčešće bez značenja, umetnute u rečenicu. Kod osoba koje mucaju koriste se iz dva razloga. U prvome slučaju javljaju se kao govorno sredstvo da bi se izbjegao grč, a u drugom slučaju poštapalica se koristi kao veza između onoga što je rečeno i onoga što se tek treba reći.
h) Tikovi i drugi popratni pokreti. Tikovi su nesvjesno usvojene automatizirane kretnje očnih kapaka, usana, glave i ramena.
Neurogeno mucanje kod djece
Naziva se još i sindromalno ili kortikalno mucanje. Javlja se uglavnom kod odraslih osoba, ali se može javiti i kod djece kao posljedica oštećenja ili disfunkcije središnjeg živčanog sustava. Neurogeno mucanje karakteriziraju nevoljna ponavljanja glasova i slogova na bilo kojemu mjestu u riječi, produžavanja i ponavljanja riječi i fraza, a može biti praćeno tikovima i grimasa.
- Ukoliko primjetite da se kod Vašeg djeteta javljaju neke od navedenih karakteristika netečnosti, bitno je zatražiti mišljenje logopeda!
Napisale: Anđela Bučević i Ana-Marija Dragičević
