Naslovnica Poremećaji i teškoće Oštećenja sluha

Oštećenja sluha

Sluh je osjet kojim se zamjećuju zvukovi i tumači njihovo značenje. Slušni sustav sastoji se od uha, slušnog živca i dijelova središnjeg živčanog sustava koji su uključeni u osjet sluha. Zvučni valovi titraju, a naše uho sakuplja vibracije i pretvara ih u živčane impulse, koji se potom šalju u slušni korteks mozga i tamo tumače.

Uho se sastoji od tri dijela:

Vanjsko uho

Vanjsko uho sastoji se od uške i zvukovoda. Uška hvata i skuplja zvukove iz okoliša i usmjerava zvučne valove prema zvukovodu, a zvukovod ih provodi do srednjeg uha.

Srednje uho

Srednje uho sastoji se od bubnjića, tri sićušne koščice (čekić, nakovanj i stremen) i Eustachijeve tube.

Unutarnje uho

Unutarnje uho sastoji se od pužnice i polukružnih kanalića. Uloga unutarnjeg uha je da nadolazeće vibracije pretvori u živčani impuls koji dalje putuje u mozak.

 

Ljudsko zdravo uho čuje frekvencije od 16 Hz do 20 kHz. Frekvencije ispod 16 Hz (infrazvuk) ne percipiramo kao zvuk već kao vibraciju (potresanje). Frekvencije iznad 20 kHz nazivamo ultrazvučnim frekvencijama.

Prema vremenu nastanka oštećenje sluha se dijeli na:

Prirođeno oštećenje sluha

Prirođeno oštećenje sluha je najčešći senzorički kogenitalni poremećaj, pojavljuje se kod 1 do 3 na 1000 žive novorođene djece. Rano, prirođeno oštećenje sluha nepovoljno djeluje na govorno-jezični razvoj pa stoga dječja audiologija ima osobit značaj u ranom prepoznavanju nagluhosti ili gluhoće jer zakašnjela habilitacija sluha dovodi do ozbiljnih poteškoća na planu komunikacije, što značajno otežava progres i konačni uspjeh rehabilitacije. Učestalost prirođenog oštećenja sluha, kao i činjenica da intervencija prije šestog mjeseca života značajno poboljšava adaptaciju osoba oštećenog sluha razlog su poticanja što ranije i preciznije dijagnostike. Veliku ulogu u pravovremenom otkrivanju prirođenog oštećenja sluha ima program SPNOS (sveobuhvatni probir novorođenčadi na oštećenje) koji se u Hrvatskoj provodi na nacinalnoj razini od kraja 2002. godine.

Stečeno oštećenje sluha

Stečeno oštećenje sluha obično nastaje kao posljedica prenatalno preboljele citomegalovirusne infekcije, toksoplazmoze, sifilisa, rubeole ili infekcije herpes simpleks virusom.  Prijevremeno rođena kao i ostala rizična djeca posebno su izložena rizicima za nastanak slušnog oštećenja. Prematuritet, niska porodna težina, hipoksija (smanjena razina kisika u krvi), hiperbilirubinemija, poteškoće disanja koje zahtijevaju mehaničku ventilaciju, čimbenici su rizika koji ukazuju na potrebu detaljnijeg istraživanja i praćenja razvoja sluha tijekom prvih godina života. Oštećenje sluha može biti izazvano i ototoksičnim lijekovima. Stečeno slušno oštećenje može se javiti kao posljedica bakterijskog meningitisa, traume ili jakih zvučnih podražaja.

 

Prezbiakuzija ili staračka nagluhost je vrsta stečenog oštećenja sluha. Karakterizira ju gubitak slušne osjetljivosti (senzorineuralni gubitak sluha) koji vjerojatno nastaje kombinacijom propadanja stanica u raznim dijelovima slušnog sustava i učinaka kroničnog izlaganja buci. Mogući uzroci, uz propadanje slušnih stanica starenjem, su infekcije, izlaganje buci, uporaba određenih lijekova itd. Oštećenje može nastati postupno ili naglo, na jednom ili oba uha, te podjednako ili različito na lijevom i desnom uhu. Gubitak sluha pogađa svako treću osobu iznad 65. godine, te skoro svako drugu osobu iznad 75. godine života.

Prema mjestu/lokaciji oštećenja, oštećenje sluha dijelimo na:

Konduktivno oštećenje sluha

Konduktivno ili provedbeno oštećenje sluha uzrokuje ograničen prijenos zvuka kroz vanjsko i srednje uho. U djece je konduktivna nagluhost najčešće stečena te blaga do umjerena. Obično je uzrok nakupljanje cerumena (ušne smole), akutna ili kronična upala srednjeg uha te ozljede srednjeg uha.

Perceptivno oštećenje sluha

Perceptivno ili zamjedbeno oštećenje nastaje uslijed oštećenja struktura unutar unutarnjeg uha (pužnice) koje omogućuju pretvorbu zvučnih valova u živčane impulse ili oštećenjem slušnog živca koji prenosi te impulse do mozga.

Prema stupnju oštećenja sluha, oštećenje dijelimo na:

Nagluhost

Nagluhost je oštećenje sluha od 25 do 80 decibela, a prema stupnju oštećenja sluha nagluhost se dijeli na:

  • Lakše oštećenje sluha od 25 do 35 decibela na uhu s boljim ostatcima
  • Umjereno oštećenje sluha od 36 do 60 decibela na uhu s boljim ostatcima
  • Teže oštećenje sluha od 61 do 80 decibela na uhu s boljim ostatcima sluha

Gluhoća

Gluhoćom se smatra gubitak sluha u govornim frekvencijama ( od 500 do 4000 Hz ) veći od 81 decibela. Gluhoća može biti:

  • klinička ili totalna (kada osoba nema nikakvih ostataka sluha, takvih osoba je iznimno malo)
  • praktična (kada postoje ostaci sluha, većina praktično gluhih osoba ima ostatke sluha u području do 500 Hz)

Također, obzirom na vrijeme usvajanja jezika, oštećenje sluha dijelimo  na:

  • Prelingvalno oštećenje sluha – nastalo prije nego je usvojen govor i jezik (do navršene 3. godine života)
  • Postlingvalno oštećenje sluha – nastalo nakon navršene 3. godine života.

 

Postoje dva različita pogleda na  gluhoću – sociološko-kulturološki i medicinsko-patološki model gluhoće. Medicinsko patološki pristup gluhoći gleda na gluhoću kao na patologiju, nedostatak koji treba ispraviti. Kulturološki pristup gluhoći javlja se nakon što je lingvist William Stokoe šezdesetih godina dokazao da je znakovni jezik pravi prirodni jezik, sa svojim obilježjima, složenošću i kulturološkim bogatstvom. Gluhi danas predstavljaju manjinu koja ima vlastiti jezik i kulturu, povijest, umjetnost, političke strukture, organizacije, stavove i vrijednosti. Hrvatski znakovni jezik (HZJ) priznat je službenim nacionalnim znakovnim jezikom 2015. godine.

Hrvatski znakovni jezik je izvorni jezik zajednice gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj, samosvojan je jezični sustav s vlastitim gramatičkim pravilima, potpuno neovisan o jeziku čujućih osoba

Članak 5. (1) Zakona o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj (Narodne novine d.d., 2015).

Ivasović, V. (2002). Psihološke implikacije kohlearne implantacije. Suvremena psihologija, Vol. 5 (1), 85-104.