Naslovnica Specifične teškoće učenja – savjeti za učitelje

ŠTO JE DISLEKSIJA?

Sve se češće učitelji i roditelji školaraca susreću s pojmovima disleksije i disgrafije, koji se zajedno sa diskalkulijom (teškoćama u matematičkim vještinama) nalaze pod nazivom specifične teškoće učenja. Oni slabije upućeni poistovjetit će navedene pojmove s teškoćama čitanja i pisanja, no ne radi se o ekvivalentima. Definicija European Dyslexia Association-a iz 2007. navodi da je disleksija različitost u načinu mozgovnog funkcioniranja koja se očituje u otežanom usvajanju i korištenju vještina čitanja, spellinga i pisanja. Ona je neurološkog podrijetla.  Kognitivne teškoće koje su u pozadini tih razlika mogu utjecati i na organizacijske vještine, sposobnosti računanja i ostale kognitivne i emocionalne sposobnosti. Može biti uzrokovana kombinacijom teškoća u fonološkoj obradi, radnom pamćenju, brzome imenovanju, sekvencioniranju i automatizaciji osnovnih vještina. No, ovo nije jedinstvena definicija disleksije; takva, zapravo, i ne postoji. Ono što se sa sigurnošću zna o disleksiji jest da je jedna od nekoliko specifičnih teškoća učenja, da je poremećaj čitanja (i pisanja), da je teškoća u točnom i tečnom čitanju i pisanju te da je jezično utemeljen poremećaj.

ČITANJE I PISANJE KOD DJECE SA DISLEKSIJOM

S obzirom da se vještine čitanja i pisanja stječu i razvijaju tijekom prvih razreda osnovne škole, učitelji su  među prvim osobama koje kod djece uoče obilježja disleksije i disgrafije. Nažalost, ne postoji formalno znanje o specifičnim teškoćama učenja i prepoznavanju istih koje budući učitelji mogu dobiti na fakultetu, stoga će prikaz obilježja čitanja i pisanja u školskoj dobi biti korisna za učitelje, ali i za suradnju učitelja i logopeda.

  • Djeca s disleksijom ne posjeduju vizualni rječnik koji bi se trebao razviti u mlađoj dobi. Vizualni rječnik predstavljaju riječi poput Coca Cole ili Milka čokolade koje djeca ‘čitaju’ zahvaljujući prepoznavanju i pamćenju kao rezultat česte pojavnosti na proizvodima u dječjoj okolini.
  • Dijete ne prepoznaje, ne imenuje slova, pamćenje slova je otežano. Zato i ne postoji veza između slova i glasa te samim time dijete ne može dekodirati, pa i razumjeti napisano.
  • Miješa glasove prema vizualnoj ili akustičkoj osnovi (P, B; Z, S; p,b,d; m,n,u; z,s; c,č,ć; s,š; z,ž; lj,nj; a,o).
  • Pri čitanju ili pisanju čini ispuštanja glasova ili slova, zamjene i dodavanja slogova, glasova i riječi.
  • Dijete zrcalno piše (slova j, l i s su problematična).
  • Slovka ( čita primjerice I-š-a-o-s-a-m-u-š-k-o-l-u.).
  • Sriče.
  • Čita i piše napamet, vodi se prvim slovom ili slogom (poznati-policija).
  • Ne poštuje pravopis.
  • Dijete ima problema s razumijevanjem pročitanog, s prepričavanjem i odgovaranjem na pitanja u vezi pročitanog teksta.
  • Ne uočava grešku.
  • Problemi s rukopisom.
  • Sastavljanje dviju riječi biosam, rastavljanje riječi koje se pišu zajedno ni ti, pisanje velikih slova; pogrešno rastavljanje riječi; nerazlikovanje č, ć; ije, je.
  • U diktatu se vidi najviše grešaka i navedenih obilježja jer je to kognitivno najzahtjevnija aktivnost.
  • Problemi praćenja slijeda glasova.
  • Glasovna raščlamba i stapanje (rastavljanje riječi na “slova”) nisu razvijene s obzirom na djetetovu dob.

ŠTO UČINITI KADA SE NEKA OBILJEŽJA POČNU POJAVLJIVATI KOD ODREĐENIH UČENIKA?

Važno je što prije nakon uočavanja karakteristika disleksije obavijestiti roditelje te ih uputiti stručnjaku, odnosno logopedu. Nakon dijagnoze koju uspostavlja logoped, bitno je ostvariti suradnju i s roditeljima i s logopedom. S djetetom je potrebno biti strpljiv, prići mu s puno razumijevanja te hvaliti svaki, pa i onaj najmanji, napredak. Nužno je činiti neke prilagodbe u radu, primjerice dati djetetu više vremena za neke zadatke koji u početku trebaju biti malo lakši, često prilaziti djetetu te se služiti različitim sredstvima u objašnjavanju gradiva, a znanje provjeravati na način koji učeniku više odgovara i to češće. S djetetom ponekad treba dodatno raditi izvan nastave na gradivu u kojem se dijete slabije snalazi ili teško usvaja. Također, treba provjeravati prati li dijete i dalje gradivo tijekom predavanja, je li zapisalo domaću zadaću te je zato dijete dobro smjestiti u prvu klupu ili što bliže ploči, odnosno učitelju/učiteljici. Prije nove lekcije dobro je naglasiti glavne pojmove koje će dijete trebati zapamtiti te na kraju lekcije ponoviti iste. Na ploči treba koristiti različite boje te smanjiti opseg teksta za prepisivanje. Naravno, čitljiv i uredan rukopis učiteljice/učitelja na ploči je obavezan. Na testovima ili nastavnim listićima, odnosno provjerama čitanja s razumijevanjem važno je povećati, to jest prilagoditi font slova djetetovim potrebama. Djetetu nerijetko treba povratna informacija pa tako treba započeti s negativnim, ali svakako završiti s pozitivnim osvrtom na dječji rad.

Ono što se ne preporuča je uspoređivati dijete s disleksijom s kolegama u razredu. Ono najčešće ne može u istom vremenu riješiti sve zadatke ili ih uopće riješiti, zato je bitna individualizacija rada. Isto tako, ne treba inzistirati na glasnom čitanju ili ispravljanju pogrešaka ako dijete nikako ne može doći do točnog odgovora jer se time smanjuje djetetova motivacija za radom. Potrebno je biti oprezan sa zadavanjem domaće zadaće, nje ne smije biti previše, kao ni dodatnih vježbi. Ako je djetetov rukopis dovoljno čitak, nepotrebno je inzistirati na urednijem rukopisu jer je to često van mogućnosti djeteta s disleksijom. Kod ocjenjivanja ne preporuča se zacrveniti djetetov rad negativnim primjedbama.

Dijete s disleksijom ima jednake, ako ne i izraženije psihosocijalne potrebe kao i ostala djeca. Ono želi biti prihvaćeno u svom društvu, ali i od autoriteta te treba čak i više podrške i priznanja uspjeha od druge djece. Svako dijete s disleksijom je različito od druge djece s disleksijom i zato je nužno svakom djetetu prići ponaosob, ostvariti takav kontakt iz kojeg učiteljica/učitelj može prepoznati djetetov karakter i potrebe. Svi dani savjeti i obilježja su općeniti i oni koji se najčešće pojavljuju u praksi, ali ne znači da će biti vidljivi ili potrebni svakom djetetu s disleksijom, stoga velika odgovornost leži na samim učiteljima i njihovoj suradnji s roditeljima i stručnjacima koji rade s djecom.