Naslovnica Kako sam ja?

Kako sam ja?

Kako sam ja?

U našem svijetu autizma najčešće je majka ta koja ostaje kod kuće koristeći dopust za njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju do 8 godine djeteta ili ima status roditelja njegovatelja. Ukoliko se radi o prvoj opciji (dopust do 8. godine) povratkom na radno mjesto taj status se preoblikuje u rad s polovicom radnog vremena. Do sada sam upoznala par očeva koji su na sebe preuzeli ulogu njegovatelja, ali budući da su još uvijek majke njegovateljice u većini slučajeva, govorit ću o majkama, iako se ovaj tekst odnosi i na sve očeve koji su unutar obitelji u statusu njegovatelja.

Svi smo mi prije autizma imali posao. Na tom poslu smo imali status, plaću i radno mjesto za predviđenih osam sati radnog vremena. Za to radno mjesto smo se školovali, javili na natječaj, prošli testiranje i bili presretni kad smo se zaposlili. Već samo do sklapanja ugovora o radu i dobivanja željenog posla uložili smo puno vremena, puno odricanja i započeli raditi s puno planova i želja. Mnogi od nas su se ostvarili te napredovali i postigli maksimum unutar svog radnog okruženja te bili zadovoljni radnim mjestom, atmosferom na poslu i plaćom. Posao i realizacija naših planova unutar poslovnog dijela naših života je ono što utječe na našu osobnost. Svrha školovanja je osposobljavanje za zanimanje koji želimo, kroz koje možemo realizirati svoje potencijale i biti uspješni, te koje će nam pružiti određeni status u društvu i osigurati primanja dostojna uloženog vremena u osnovno i dodatno educiranje te napredovanje u profesionalnom smislu.

Kada se dogodi autizam koji se dijagnosticira u ranom djetinjstvu, djetetu je potrebno imati stalno prisutnog  jednog od roditelja. Nekako je u našoj svijesti prirodno da je to majka (iako još jednom naglašavam kako sam upoznala i par očeva) koja bez razmišljanja napušta posao jer je potrebna djetetu. Drugačije kod autizma niti ne smije biti. Temelj osposobljavanja djeteta s autizmom za život nije terapija u kabinetu već stalno prisutan roditelj koji će postaviti dnevnu strukturu i dijete svakodnevno voditi kroz nju i biti njegov glasnik u društvu dok on sam to ne bude mogao biti.

Ono o čemu se ne govori u novonastaloj situaciji koju autizam stvara i u kojoj je gotovo sve u obitelji usmjereno prema boljitku djeteta (i tako treba biti) je status majke (tj. roditelja njegovatelja).
Majka, do autizma, uglavnom realizirana mlada žena sa statusom u društvu stvorenim između ostalog i kroz zanimanje i posao koji radi, financijski više ili manje neovisna, bez mogućnosti izbora (ukoliko želi najbolje za budućnost svoga djeteta) gubi sve što je do tada gradila i u što je gotovo cijeli život ulagala u profesionalnom smislu. Postaje financijski ovisna jer s iznosom od 2300 kn na dopustu za njegu djeteta ili s iznosom od 2500 kn kao roditelj njegovatelj ne može pokriti osnovne troškove života koji je, vjerojatno, uredila prema dotadašnjim primanjima. Pri ovome mislim zaista na osnovne troškove života (stanovanje, hrana, zdravlje). Međutim, ta majka je ulagala u svoj profesionalni napredak i svojim trudom došla do toga da si osim pukog preživljavanja može priuštiti sitne luksuze koji ju vesele i pričinjavaju zadovoljstvo. Ona je sada „samo“ njegovateljica i toliko ju veseli svaki i najmanji napredak djeteta da je zaboravila na svoje luksuze i posao, pomirila se s doista sramotnim primanjima u godinama svojih najvećih profesionalnih kapaciteta i odlučila biti čvrsti oslonac svome djetetu jer je u ovom trenutku to jedino važno.

Međutim, djeca s autizmom ne napreduju stalno i ne napreduju brzo. Svaki dan je pun frustracija, pun izrazito teške neizvjesnosti, a najviše suočavanja sa životom koji smo gradili, a više ga ne živimo. Država i sustav nas omalovažavaju jer smatraju da je plaća od 2300/2500 kn dovoljna, posao s kojeg smo otišli postaje lijepo sjećanje na neke sretnije i bezbrižnije dane, mlađi dolaze, mlađi napreduju, mlađi nas zamjenjuju, a kada se vratimo radit ćemo već nešto za što je dovoljno 4 sata jer ozbiljnije radno mjesto neće biti za nas. Obitelj očekuje da smo kameni stup koji nema pravo na umor, tugu i ljutnju jer dijete NIKAKO ne smije vidjeti mamu u takvom stanju.

U određenom trenutku sami sebe pitate: „Tko sam i gdje sam ja?“, imate osjećaj da ste otpisani i da vas uzimaju „zdravo za gotovo“. Imate osjećaj da vas autizam uništava i da je sve što radite uzalud, bez rezultata ili s premalim rezultatima. Ono što najčešće čujete je: „Bit će sve u redu, vidjet ćeš, pa gledajte kako napreduje!“. Neće biti u redu jer autizam nije niti u redu niti uredan i takva rečenica još više ljuti.

I što kada se ta majka potpuno opravdano raspadne?

Samo joj omogućite odmor, pružite emocionalnu ili fizičku podršku i bez previše potrebe za razumijevanjem, jer ju sigurno ne možete razumjeti. Ubrzo će se ona opet osnažiti i vratiti u svoj „i to mi je neki život“ koji će voljeti više od toliko željenog i očekivanog.

Kratka podjezična resica kao uzrok poteškoća hranjenja i sisanja te izgovora

Kratka podjezična resica kao uzrok poteškoća hranjenja i sisanja te izgovora

Jezik je organ koji služi za govor i komunikaciju među ljudima, međutim njegova veličina, oblik i/ili veza s dnom usne šupljine mogu uzrokovati teškoće sisanja, kao i nemogućnosti izgovaranja nekih glasova. Frenulum jezika ili podjezična resica (lat. frenulum linguae) označava kratku spojnicu koja se proteže od dna usne šupljine do središnjeg dijela jezika.

Kratka podjezična resica (ankiloglosija) je prirođena oralna anomalija jezika koja uzrokuje smanjenu pokretljivost jezika. Javlja se u 2-4% djece, a neki autori navode prevalenciju od čak 10% djece.

Rijetko, kratka resica ne predstavlja nikakav problem i prolazi bez ikakvih teškoća. Rast i razvoj organizma dovode do spontane rezolucije stanja te pojedinci nauče kompenzirati nedostatnu pokretljivost jezika. Međutim, kao posljedica kratkog podjezičnog frenuluma kod beba može nastati problem sa sisanjem, a kao posljedica kratkog i ograničenog frenuluma kod starije djece javlja se problem sa artikulacijom. U slučajevima kada je ova anomalija jako izražena, može znatno otežati ishranu te se preporučuje jednostavni kirurški zahvat s ciljem prevencije takvih teškoća.

Kratak frenulum u dojenčadi

Indikacija koje mogu uputiti na pojavu skraćenog frenuluma ima nekoliko. Jedan od pokazatelja je zasigurno teže probijanje jezika gdje tijekom dojenja beba ulaže povećane napore jer jezik ne ide dovoljno naprijed. Time u novorođenčeta nastaju smetnje prilikom sisanja, a kod majke se pojavljuju bolovi u dojci ili grudima, za vrijeme i nakon dojenja.

U kliničkoj slici često su prisutni i simptomi:

  • Dijete je plačljivo, razdražljivo ili uznemireno, čak i nakon hranjenja.
  • Zbog nemogućnosti pravilnog sisanja beba se brzo umara i nakon 1-2 minute odbija dojku ili zaspe na njoj prije nego je dovoljno pojela.
  • Dolazi do slabog povećanja tjelesne mase ili pak gubitka mase.
  • Kako bi donekle nadoknadila problem s pokretljivošću jezika, beba koristi vilicu umjesto jezika. Plitkim hvatom ona zapravo grize dojku i koristi usne za njeno sisanje, a to dovodi do skidanja s dojke, coktanja i lošeg kontakta s dojkom.

Kratak frenulum u djece starije dobi

Uzrok nepravilnog izgovora u djece starije dobi može biti organski (odstupanje u građi ili funkciji organa za artikulaciju), a jedan od organskih uzroka koji može utjecati na nepravilan izgovor je kratka podjezična resica. Kod neke djece kratak frenulum u dojenačkoj dobi ne predstavlja problem, no u kasnijoj dobi, zbog intenzivnog rasta alveoralne kosti u visinu, očituje se u teškoći izgovora pojedinih glasova zbog nemogućnosti podizanja jezika na nepce. Ova teškoća ponajviše se očituje prilikom izgovora glasova R i L, ali smetnje se očituju i prilikom izgovora suglasnika S, Z, T, D, Č i Ž.

Dijagnostika i postoperativni oporavak

Glavna karakteristika kratkog frenuluma je potpuno ili djelomično srastanje jezika sa dnom usne. Dijagnostički kriteriji kojima se može dokazati prisutnost kratkog frenuluma su razni. Najčešća i najjednostavnija metoda bazira se na stupnju mobilnosti samog jezika (mogućnost dodirivanja gornjih zubi i gornje usne vrhom jezika, pomicanjem jezika u jednu i drugu stranu, plaženja jezika). Na osnovu pregleda usne šupljine logoped može pretpostaviti hoće li kod djeteta biti potrebna kirurška intervencija ili je moguće uvježbati podizanje jezika i bez zahvata. Zahvat se najčešće vrši u ambulantnim uvjetima uz lokalnu anesteziju. Nakon zahvata potrebno je posvetiti vrijeme postoperativnim vježbama koje služe za učenje novih mišićnih pokreta.

Priprema za školu

Priprema za školu

Već godinama u ovo doba na društvenim mrežama pratim generacije djece odnosno njihovih majki koje s ponosom objavljuju pozive za testiranje za školu. Veliki je to korak u odrastanju. Iz bezbrižnosti u ozbiljnost i odgovornost. Djeca se osjećaju odraslo i važno, a roditelji ponosno. Počinje novi život, nova svakodnevnica, mnoštvo odgovornosti, novi prijatelji, nova znanja i izazovi. Pozitivno uzbuđenje u neizvjesnosti.

            Stigao je i nama poziv. Znala sam da će doći, očekivala sam ga, ali me svejedno neugodno iznenadio. Nisam sretna, nisam uzbuđena, prestravljena sam. Nismo spremni, ni u kojem smislu. Ne samo on, ni ja nisam spremna. Očekujemo odgodu i gotovo sigurno ćemo ju dobiti, ali … da li je dovoljno još tih SAMO godinu i pol za postati dovoljno spreman?

 Kreće naša neizvjesnost, bez uzbuđenja i sa željom da što duže potraje. Predviđanja nema jer to je autizam. Danas je jedno, a već za mjesec dva može biti potpuno novo stanje, bolje, naprednije. Međutim, za godinu i pol može isto tako biti bez pomaka, bez promjena. Razdoblja skokova u razvoju i stagnacije kod autizma su nepredvidljiva i to je jedno od osnovnih obilježja. Zato smo naučili živjeti iz dana u dan, bez očekivanja. Tako je bilo lakše…sve dok nije došao poziv. Sada postoje očekivanja i prevelika želja, što stvara nervozu u našoj svakodnevnici. Škola je bila ona granica koju smo si odredili kao cilj koji će nam odrediti životni smjer. Funkcionalnost, samostalnost ili doživotna ovisnost uz podršku. I na kraju ono pitanje koje je noćna mora svim roditeljima djece s autizmom: „Što kad me ne bude?“. Terapeuti bi mi sad rekli da gledam predaleko u budućnost, ali kada je budućnost tako jako nepredvidiva i zastrašujuća, nemoguće je to pitanje ignorirati.

 Redovni školski sustav, koji dijete može savladati uz individualizirani program, želja je vjerojatno svih roditelja djece iz spektra autizma. Mnoga djeca su spremna i sposobna za takav program i pristup no je li sustav spreman na njih? Odgovor je vrlo jednostavan i bez razmišljanja: NIJE.
Što znači individualizirani program i tko je dovoljno stručan da ga napravi za pojedino dijete? Učitelj/ica koja tek upoznaje dijete, koja nije radila s djecom s autizmom, koja o autizmu zna tek definiciju, definitivno nije osoba koja bi samostalno trebala raditi individualizirani program. Stručna služba škole (logoped- ako ga ima, ili psiholog), svakako je dobra pomoć pri izradi takvoga programa, ali opet, radi se o autizmu čije teškoće i potencijale djetetovi terapeuti otkrivaju kroz godine rada, pa je pretpostavka kako ta stručna služba slaže taj program zapravo ne poznajući dijete i opet se vodi prema nekom iskušanom generalnom pristupu, a ne prema individualnim potrebama svakog djeteta. Roditelji su tu od velike pomoći, međutim mnogi od njih zbog vlastite nemogućnosti prihvaćanja djetetove teškoće, nisu u stanju razgovarati na takvoj razini i sve prepuštaju školi. Jedini koji bi u tom trenutku kretanja u školu mogli izraditi kvalitetan program koji zaista opravdava riječ „individualizirani“ su djetetovi dotadašnji terapeuti u suradnji sa školom. Međutim, prema dosadašnjem stanju, Hrvatska je daleko od takvog pristupa. I onda smo opet na početku, lančana reakcija nerazumijevanja, neinformiranosti i nedovoljno podrške dovodi do toga da dijete s autizmom u redovnom školskom sustavu uglavnom bude problem za učitelj/icu i ostale učenike. Nerijetko se čuju komentari roditelja ostalih učenika kako se previše vremena tijekom sata „troši“ na dijete s teškoćama pa ostaje premalo vremena za „redovne“ učenike. Prilično je sramotna ta rečenica jer je vjerojatno odraz razmišljanja i prezentiranja stanja u razredu od strane učitelj/ice. To može i biti istina, međutim na taj način graditi neprijateljsku atmosferu unutar razreda, kako među roditeljima učenika tako i među učenicima je zaista neprofesionalno i primjer je čiste diskriminacije i etiketiranja unutar razreda. Dijete koje nosi naočale jer je slabovidno, ako mu oduzmete njegovu podršku tj. naočale, isto tako će biti ogroman problem u razredu. Dakle, isključivo se radi o nerazumijevanju autizma i ne pružanju adekvatne podrške. Mišljenja sam da svaki posao ima veće i manje izazove te se kvaliteta zaposlenika očituje upravo u sposobnosti savladavanja ovih većih izazova, a to bi za učitelje bilo uspješno uključivanje djece s teškoćama u kolektiv.

 U pojedinim redovnim školama postoje posebni razredi za djecu s teškoćama u koje ih se za pojedine predmete izdvaja, dok pojedine predmete slušaju u redovnom razredu. Voljela bi da mi netko objasni što se time želi postići???!!! Etiketiranje djece s teškoćama u redovnom školstvu je jedino što vidim u takvom pristupu. Dijete, ukoliko je upisano u redovni školski sustav, treba imati svu podršku kako bi u jednakosti s ostalim učenicima bez teškoća moglo sudjelovati u cijelom procesu školovanja. Školovanje za djecu s autizmom, ali i djecu urednog razvoja nema za svrhu samo pružanje akademskog znanja (koje u velikoj mjeri bude i beskorisno i nesvrhovito) već i socijalizaciju. Učenje socijalnih vještina u međuljudskim odnosima, kako s vršnjacima tako i s autoritetima, te učenje socijalnih situacija i odgovornosti je temelj koji bi uz obrazovanje osnovna škola trebala pružiti svakom učeniku imao on teškoće ili ne. Prema tome,smatram kako je izdvajanje u posebne razrede naglašavanje teškoća, etiketiranje i diskriminacija djece s teškoćama, koje je posljedica nedovoljne stručnosti pri izradi potrebne individualizirane podrške.

            Nas čeka još godinu i pol dana intenzivnog rada na savladavanju emocionalnih i socijalnih vještina kako bi bili zreli za odgovornost koju redovno školovanje nosi. Ukoliko postignemo tu razinu zrelosti te nam se odobri upis u redovni školski sustav, nadam se i želim vjerovati da naš specifičan način učenja i pogleda na svijet oko sebe neće biti „problem u razredu“ već „različitost od koje svi možemo ponešto naučiti“.

Dostojanstvo…

Dostojanstvo…

Prosinac je. Obožavam svu pozitivnu energiju koju Božić sa sobom nosi i obično bi već početkom prosinca radila popis kolača koje ću peći. Volim svo to blještavilo koje mi izaziva osjećaj euforije, a božićna glazba me toliko puni pozitivom da ponekad usred ljeta puštam CD s ”the best of” božićnim hitovima. Ovisnica sam o šljokicama pa si obično u prosincu dam oduška i pretjerujem s njima, ali to me čini sretnom i baš me briga što sam hodajući kič.

Međutim zadnje tri godine, od kada imamo dijagnozu autizma, Božić nekako nezamijećeno, tek toliko da se odradi, prolazi kraj mene. Ove godine se zaista trudim. Svako jutro na kapke stavljam debeli sloj šljokica, kupila sam 5 „disco kugli“ kuglica koje sam planirala objesiti po stanu, ali za sada samo jedna sama visi iznad televizora. Prekrasna je, međutim ona u meni ništa ne potiče. Nema euforije, nema planova, samo preživljavanje iz dana u dan čiji tijek određuje autizam. Nepodnošljiva težina svakodnevnice me spušta na zemlju svaki puta kada pokušavam uzletiti.

Ove godine, ovog prosinca, sustav za koji autisti praktički ne postoje, odlučio je u meni umjesto prosinačke euforije izazvati prosinački bijes, frustraciju i osjećaj nemoći. Kada autizam miruje i kreće u dobrom smjeru, kada smo u toliko željenoj fazi napredovanja, tu je društvo da nas podsjeti da je napredak djeteta u slučaju  autizma tek početak borbe za ravnopravnost. Što je dijete funkcionalnije više ga uvodite u društvo i onda shvatite da je vaše dijete svakom godinom sve više spremno, ali društvo i sustav nisu spremni na njega. Zadnje vrijeme mi se često po glavi vrti misao ima li uopće smisla maltretirati djecu sa svim silnim terapijama i uništavati im bezbrižnost djetinjstva? Jer, budimo realni, dok se drugi igraju na svoj način, mi naše male autiste tjeramo da se igraju na naš način jer je njihov način društveno neprimjeren. Učimo ih društveno prihvatljivom ponašanju da bi se uklopili u društvo i ostvarili svoja temeljna ljudska prava, a to isto društvo se ponaša kao da autisti ne postoje i sustav im se ni malo ne želi prilagoditi, ne želi razumjeti i stvoriti temelje jednakosti.

Sustav im daje IV. stupanj invaliditeta, ali ne u svrhu da tim invaliditetom ostvare prava koja bi im olakšala svakodnevnicu, već ih pojedine institucije temeljem toga tretiraju kao preteške slučajeve te isključuju iz svojih terapija. Onda se dogodi to da dijete s invaliditetom za zdravstveni sustav ne postoji jer mu taj sustav ne može, zbog težine dijagnoze, osigurati potrebnu terapiju. Rana intervencija se koristi na način da korištenje te usluge u sustavu socijalne skrbi isključuje korištenje iste u zdravstvu. Ranu intervenciju je sramotno i nazivati tako jer Zakon o socijalnoj skrbi navodi 5 sati tjedno usluga rane intervencije. Osposobljavanje djece s autizmom za uspješnu inkluziju zahtjeva 4 sata dnevno terapije, kako u kabinetu, tako i kod kuće. Realnost je prosječno 2 sata tjedno unutar socijalne skrbi, 0 sati zdravstveni sustav.

Nadalje, što znači taj stupanj invaliditeta prilikom dobivanja olakšica kao što je znak pristupačnosti za parkiranje na invalidsko mjesto? Ništa. Zakon smatra da do 15. godine, znak pristupačnosti djeca s poremećajem iz spektra autizma ne smiju dobiti. Nemaju tjelesno oštećenje. Ovdje se radi o teškoj diskriminaciji unutar same populacije osoba s invaliditetom koja je rezultat potpunog nerazumijevanja teškoća koje sa sobom nosi spektar autizma. Znak pristupačnosti osobi od 15 godina sa dijagnozom poremećaj iz spektra autizma možda više neće niti biti potreban, što zbog sazrijevanja i boljeg razumijevanja, što zbog bolje mogućnosti samoregulacije. Znak pristupačnosti nužno je potreban obiteljima djece s poremećajem iz spektra autizma u njihovoj najmlađoj dobi jer zbog nerazumijevanja jezika, nerazumijevanja društvenih pravila, nemogućnosti samoregulacije emocija, pojedine svakodnevne situacije, kao što je npr. promjena rutine, to dijete i njegove roditelje mogu dovesti do toga da im bezazlene radnje, o kojima pripadnici društva urednog razvoja niti ne razmišljaju, kao što je ulazak u vrtić, taj dan pretvore u pakao iz kojeg je teško izaći. Međutim, zakon kojim se reguliraju ta prava teškoćama koje su obilježje spektra autizma daje manju snagu od teškoća koju sa sobom nosi fizički invaliditet, te u tu svrhu osobama s fizičkom invalidnošću će osigurati jednake uvjete sudjelovanja u životu zajednice, dok djeca s autizmom zbog svojih „manje važnih“ teškoća neće imati jednake uvjete sudjelovanja u društvenoj zajednici jer im se njihove teškoće omalovažavaju i diskriminiraju.

  1. prosinca se obilježava Međunarodni dan ljudskih prava. Povelja Europske unije o temeljnim pravima iz 2000. godine sadrži popis 49 temeljnih ljudskih prava. Izdvojit ću sljedeće:
  • pravo na ljudsko dostojanstvo
  • pravo na nediskriminaciju
  • pravo na zdravstvenu zaštitu
  • PRAVO OSOBA S INVALIDITETOM NA  INTEGRACIJU, koja OBUHVAĆA MJERE ČIJI JE CILJ OSIGURAVANJE NJIHOVE NEOVISNOSTI, DRUŠTVENE I PROFESIONALNE UKLJUČENOSTI TE NJIHOVO SUDJELOVANJE U ŽIVOTU ZAJEDNICE

Hrvatski zakonodavci zbog potpunog nerazumijevanja dijagnoze poremećaj iz spektra autizma prilikom donošenja zakona kojima se reguliraju prava djece/osoba s autizmom doveli su u pitanje temeljna ljudska prava tih osoba. Omogućili su zdravstvenim institucijama da se mogu ograditi od rada sa djecom sa spektra jer za njihove kapacitete su oni preteški, te unutar zdravstvenog sustava kontinuirana, strukturirana i na kraju krajeva svrhovita terapija ne postoji. Odredili su ih kao osobe s najvišim stupnjem invaliditeta, no za ostvarivanje određenih prava unutar osoba s invaliditetom su diskriminirani te su teškoće zbog kojih su u statusu invalidnih osoba, u odnosu da osobe sa tjelesnim invaliditetom, degradirani. Zbog toga nisu uključeni u mjere koje bi im trebale osigurati neovisnost i sudjelovanje u životu zajednice. Temeljem svega navedenog, ima li jedna osoba s autizmom u Republici Hrvatskoj uopće pravo na dostojanstvo?

 

 

Što su predmatematičke vještine i kako ih poticati?

Što su predmatematičke vještine i kako ih poticati?

Predmatematičke vještine

 

Pojam predmatematičke vještine odnosi se na niz znanja, činjenica i postupaka koje djeca usvajaju prije polaska u školu, a koja će im biti potrebna za razumijevanje matematike. Dijete u predškolskoj dobi uči o:

  • odnosima u prostoru (unutra – vani, gore – dolje, ispod – iznad)
  • odnosima predmeta (veće – manje, lako – teško)
  • svojstvima predmeta (tvrd – mekan, topao – hladan)
  • količini (jesu li dvije skupine predmeta jednake ili je neka skupina veća ili manja)
  • pojmu broja (brojenje, prebrojavanje, povezivanje broja i količine).

 

Sva ova znanja djeca stječu kroz igru, krećući se prostorom, baratajući predmetima- okrećući, uspoređujući.

 

Razvojna linija

Istraživanja pokazuju kako su počeci dječjeg usvajanja matematičkih pojmova uočljivi već u ranoj dobi. Primjerice, već u dobi od oko šest mjeseci djeca mogu uočiti jednakost ili razliku između skupova od četiri elementa. Tijekom druge godine života djeca počinju učiti i koristiti uobičajene nazive za brojke, a u trećoj godini koriste načelo pridruživanja „jedan prema jedan“ te poštuju redoslijed brojeva.

U nastavku slijedi prikaz nekih „matematičkih“ znanja koja se očekuju kod djece određene dobi.

Dijete u dobi od 2 do 3 godine:

  • uči neke brojeve kao pojmove, najčešće brojeve vezane uz dob (Imam dvije godine),
  • prepoznaje pojmove prvi i posljednji te početak i kraj,
  • dijeli igračke pomoću strategije „jedna za mene, druga za tebe“,
  • ukoliko je netko, na primjer, pojeo jedan od dva bombona na stolu, dijete prepoznaje da je ostao samo jedan bombon,
  • javljaju se pokušaji brojenja i prebrojavanja, iako se još uvijek događa pogrešno korištenje naziva i redoslijeda brojeva,
  • ponekad igračke označava brojem (To su dva auta).

 

Dijete u dobi od 3 do 4 godine:

  • uči mehanički brojati od 1 do 10,
  • prilikom prebrojavanja stvari razvija svijest da je zadnji izgovoreni broj jednak ukupnom broju predmeta,
  • rješava jednostavne zadatke zbrajanja i oduzimanja s konkretama,
  • prepoznaje neke znamenke,
  • uspoređuje dva predmeta ili bića prema veličini, duljini, težini, brzini.

 

Dijete u dobi od 4 do 5 godina:

  • broji unazad od 5,
  • razumije i koristi redne brojeve (prvi, drugi, treći, četvrti),
  • započinje i nastavlja brojati od broja koji nije jedan, npr. od broja 7, 8, 9 ili 10,
  • pojedina djeca mogu brojati do broja 20,
  • razumije prijedloge (dolje, gore, ispred, iza, unutar, vani, između, lijevo, desno),
  • prepoznaje neke geometrijske oblike (trokut, krug ili kvadrat),
  • razumije vremenske koncepte (jutro, popodne, večer, prije, kasnije, ubrzo),
  • poznaje dane u tjednu i godišnja doba,
  • razvrstava stvari u grupe prema zajedničkim karakteristikama,
  • prepoznaje uzorke koji se ponavljaju (ukoliko u nekom nizu slijede crveno pa žuto auto, dijete će znati nastaviti niz),
  • razumije riječi poput možda, vjerojatno, moguće, nemoguće, i slično.

 

Dijete u dobi od 5 do 6 godina:

  • broji i prebrojava iznad 20,
  • ukoliko mu se ponude dva broja između 1 i 10, prepoznaje koji je od tih brojeva veći,
  • razvija svijest da se udaljenost između dva predmeta ne mijenja ukoliko se predmeti ne pomaknu,
  • shvaća odnose poput: ukoliko je Marija viša od Ivana, a Ivan viši od Frane, onda je Marija također viša od Frane,
  • prepoznaje da u setu ima 5 igračaka, bez prebrojavanja,
  • razumije pojmove pola ili dva puta veće/više,
  • počinje pisati znamenke.

 

Navedene predvještine moguće je grupirati u 9 kategorija koje su neophodne za svladavanje matematike u kasnijem školskom razdoblju:

  1. Razvrstavanje podataka i predmeta.
  2. Uspoređivanje i ujednačavanje predmeta i skupova.
  3. Prepoznavanje uzorka i nastavljanje niza.
  4. Sposobnost praćenja niza/slijeda uputa.
  5. Orijentiranje i organiziranje u prostoru.
  6. Vizualizacija (sposobnost manipulacije mentalnim predodžbama).
  7. Sposobnost procjenjivanja veličine, količine, broja.
  8. Deduktivno mišljenje (izvođenje općeg načela iz pojedinačnog zaključka).
  9. Induktivno mišljenje (razumijevanje koje je rezultat povezivanja postupaka i koncepata).

 

Kako poticati predmatematičke vještine?

Koliko puta ste prebrojavali stepenice dok ste se penjali sa svojim djetetom? Koliko puta ste prebrojavali dugmad na košuljici dok ste oblačili dijete? Ovo su stvari koje većina roditelja čini nesvjesno i automatski, a koje su vrlo važne jer su osnova razumijevanja matematike u budućnosti. Rana izloženost brojevima i matematičkim konceptima olakšati će vašem djetetu stvaranje pozitivnog stava prema brojevima, kao i pripremu za školu.

Djecu najmlađe dobi možete poticati čitanjem priča u kojima su zastupljeni brojevi. U svakodnevnim situacijama prebrojavajte i komentirajte stvari u okolini (npr. Uzeo sam dvije banane). Prilikom čitanja mijenjajte ton glasa kako bi opisali koncepte (npr. glasan, duboki zvuk koji opisuje nešto veliko i tihi, visoki zvuk koji opisuje nešto maleno). Komentirajte vrijeme te usmjerite djetetovu pozornost na sat (npr. Sad je 9 sati i idemo spavati).

Također, djetetovu pozornost možete usmjeriti na, na primjer, znamenke u vašem adresaru, mobitelu, na prometnim znakovima, i slično. Dok pripremate ručak ili užinu, komentirajte s djetetom što činite (npr. Stavljam dva krumpira u vodu. Naranču režem na pola).

Predmatematičke vještine možete poticati i van kuće, primjerice, potičite svoje dijete da uspoređuje veličine kamenja i kuća, oblike lišća i drveća, prebrojavajte korake od ljuljačke do tobogana i od tobogana do klupice, djetetovu pozornost usmjerite na kućne brojeve na zgradama i kućama. Kod kuće potaknite dijete da igračke posloži po veličini ili boji, na papiru iscrtajte različite geometrijske oblike te ih zajedno s djetetom pronalazite u prirodi i po kući (npr. trokut je kao krov, krug je kao tanjur, kvadrat je kao televizor), uključite dijete u aktivnosti kuhanja pa ga učite vagati, prepoloviti, sipati i slično. Igrajte se trgovine i razmjene novca te različitih društvenih igara koje se baziraju na brojevima i prebrojavanju (Bingo, Domine, Monopol).

 

Važno je da ove aktivnosti provodite kroz igru i učinite ih pozitivnim, opuštajućim iskustvom za dijete. Brojevi i matematika važan su aspekt našeg života stoga potičite djecu, obojite navedene aktivnosti pohvalama i pozitivnim povratnim informacijama kako bi ih ohrabrili da i dalje sudjeluju u njima J

 

Izvori:
http://www.vrtic-vjeverica.zagreb.hr/default.aspx?id=86

www.azoo.hr/images/razno/Butorac.doc

https://www.zerotothree.org/resources/299-help-your-child-develop-early-math-skills

https://www.understood.org/en/learning-attention-issues/signs-symptoms/age-by-age-learning-skills/math-skills-what-to-expect-at-different-ages

 

 

 

Inkluzija ili privid?

Inkluzija ili privid?

Nas par mama djece s teškoćama u razvoju osnovale smo udrugu za inkluziju i promicanje kvalitete življenja djece i mladih s teškoćama jer smo zaključile kako naša djeca, nakon izlaska iz terapeutskih kabineta, ostaju bez nužne podrške uklapanja u društvo. Također, isto to društvo ne zna što bi i kud bi s njima jer im nisu dovoljno jasni. U rujnu, na jednom eventu za udruge, predstavile smo ciljeve i područje djelovanja udruge. Tada nam je prišla nešto starija gospođa i vrlo podcjenjivačkim tonom nas upitala: „Što ćete nam vi, pa ne provodite inkluziju vi nego ja“. Nakon početnog šoka, oblijevanja hladnog znoja i istovremene vrućine u licu te osjećaja slabine u nogama i potrebe da gospođu ružnim riječima potjeram s našeg štanda, uspjela sam izgovoriti rečenicu „Kako vi provodite inkluziju?“. Gospođa je ponosno i važno odgovorila „Pa dajem im obrazovanje, što bi  htjeli više?“. Naš razgovor je bio vrlo iscrpljujuć i trajao je više od pola sata, te ga se ne želim prisjećati niti ga ovdje prepričavati. Gospođa je profesorica u jednoj srednjoj strukovnoj školi i samo jedna njezina rečenica: „Pa dajem im obrazovanje, što bi  htjeli više?“ odlično opisuje stanje hrvatskog školskog sustava, ali i razumijevanja društva pojma inkluzija.

Zamislite jednog iznadprosječno inteligentnog mladića u invalidskim kolicima koji je upisao fakultet kao učenik s najboljim ocjenama u srednjoj školi, dolazi pred zgradu fakulteta, do ulaza ima 10 stepenica, predavaona je na 4. katu, kabinet za vježbe na 2. katu, a referada na 3. katu. Zgrada nema lifta, nema osiguran ulaz za invalide, a mladić nema asistenta koji će mu fizički pomoći pri ulazu kretanju kroz zgradu fakulteta. Mladić bi na fakultetu dobio vrhunsko znanje u području u kojem je izvrstan što bi mu omogućilo da se i realizira kao osoba u onome u čemu je najbolji, i da sebi svojim znanjem i sposobnostima osigura financijsku neovisnost. Međutim, mladić ne može niti ući u zgradu fakulteta, a fakultet smatra kako samim upisom invalidne osobe u svoj program toj osobi pruža iste mogućnosti kao i studentima koji su u potpunosti fizički sposobni i neovisni. Tj. kako već omogućavanjem slušanja programa i polaganja ispita invalidnih osoba provodi inkluziju te je upisom osobe na fakultet proveo inkluziju i tu obveza fakulteta prestaje. „… dajem im obrazovanje, što bi još htjeli?“

Ovo je vrlo jasan primjer jer kod osoba s fizičkim invaliditetom je jednostavno odrediti koju i koliku podršku osoba treba kako bi se ravnopravno uključila u sustav (vrtićki, školski, sveučilišni) i društvo općenito. Za osobe s autizmom tu potrebnu podršku često je vrlo teško odrediti. Kako bi se ona osigurala, dijete/osobu je potrebno dobro poznavati tj. točno utvrditi koje su to teškoće koje ga ometaju u ravnopravnom praćenju vrtićkog, školskog i dr. programa. Takvu procjenu, kao i samu vrstu i razinu podrške, mogu odraditi samo kvalificirane stručne osobe. Trenutno, prema našem iskustvu, to su djetetovi terapeuti. Međutim, u hrvatskoj stvarnosti rad terapeuta počinje i završava u kabinetu. Razlog tome, kod onih zaista profesionalnih, kvalitetnih i predanih radu terapeuta, nije njihova nezainteresiranost za pružanje podrške izvan kabineta, već nezainteresiranost obrazovnih ustanova unutar sustava za dobivanje stručne podrške i općenito međusobne suradnje obrazovne ustanove i djetetovog terapeuta u svrhu inkluzije. Postojeća stručna služba vrtića/škole često s malim brojem ljudi odrađuje programe kako za djecu s teškoćama tako i za djecu urednog razvoja. Djeci s autizmom nije dovoljan jedan generalizirani program primjenjiv za sve, a da bi nastao individualni pristup potrebna je suradnja odgajatelja/učitelja, asistenata, stručne službe odgojno-obrazovne ustanove i terapeuta koji radi s djetetom od uključivanja u ranu intervenciju.

Već sam pisala o uključivanju V u redovan vrtićki sustav i o tome kako imamo pozitivno iskustvo. Kod nas je ostvarena odlična suradnja između odgajatelja, asistentice i roditelja. Naše odgajateljice i asistentica, uz svoje stručno znanje i sposobnost vođenja i usmjeravanja grupe koja zahvaljujući upravo njima prihvaća različitosti kao ravnopravne članove skupine, u radu s V prihvaćaju sve one metode koje im ja, kao roditelj, sugeriram, a koje sam ja dobila u savjetovanju s terapeutima. Međutim je li to dovoljno za inkluziju? Mi se trudimo da bude, pruzimajući pri tome uloge i teret koji bi u cijelom procesu inkluzije trebao biti raspoređen na više stručnjaka. Ali to je naš tim, naša asistentica, naše tete i naša međusobna suradnja, želja i trud. Većina roditelja, odgajatelja i asistenata odustaje jer ne znaju i nemaju stručnu podršku unutar institucije pa inkluzija postaje preživljavanje unutar skupine ili razreda po načelu „dok ide ide, kad postane neizvedivo uvijek postoji segregacija kao manje zahtjevna opcija“.

Prema definiciji (preuzetoj s Logoped.hr) inkluzija zahtijeva višu razinu uvažavanja djece s teškoćama u razvoju, tretira ih kao potpuno ravnopravne sudionike u odgojno-obrazovnom procesu unutar kojeg je osigurana permanentna individualna pomoć u situacijama kada je neophodna, te ističe i naglašava različite razvojne potencijale, a manje govori o nedostacima.

Zaključit ću da se danas u Hrvatskoj većina odgojno-obrazovnih ustanova „razbacuje“ s riječi inkluzija, neki zbog neznanja, a neki i zbog vlastite promocije. Uključiti dijete u sustav u kojem će bez kvalitetne stručne podrške konstantno zbog svojih teškoća doživljavati neuspjeh, lošija je opcija za dijete od segregacije. Povjeriti dijete s teškoćama asistentu/odgajatelju/učitelju/profesoru koji ne znaju s njime raditi jer nemaju kvalitetnu stručnu podršku stvorit će svakodnevni stres i frustraciju prilikom odlaska na posao, osjećat će se neuspješnim i izgubiti volju za rad s djecom s teškoćama, čak stvoriti i otpor i izbjegavanje susretanja u svom daljnjem radu s djecom s teškoćama. Tako nezadovoljna odrasla osoba svoje frustracije na situaciju će u skupini/razredu sigurno makar neverbalnom komunikacijom pokazati drugoj djeci te će stvoriti negativnu atmosferu prema djetetu s teškoćama unutar grupe u koju bi ga trebalo uključiti i omogućiti mu ravnopravno funkcioniranje. Dalje, odgojno-obrazovna ustanova koje želi provesti inkluziju također treba, kako financijsku, tako i stručnu podršku. Nedostatak stručnih kadrova u razumijevanju specifičnih teškoća djece s autizmom, a ponekad nedostatak interesa za takvim stručnjacima zbog nedostatka svijesti da stručni tim škole/vrtića zaista nije niti znanjem, niti iskustvom, niti brojem zaposlenih dovoljan za provedbu uspješne inkluzije djece s autizmom, često su problem već u samom početku provedbe inkluzije. Sve se postavi na krive temelje koji  ne mogu u jednoj ustanovi nositi teret teškoća koje stvara autizam.

I tako se vrtimo u krug u Lijepoj Našoj. A ja se opet vraćam roditeljima. Mi znamo što treba i svjesni smo da nam je prolaznost vremena i čekanje sustava da odradi svoj najgori neprijatelj. Svaka naša inicijativa, svaki naš i najmanji korak prema kvalitetnoj inkluziji biti će primjer da je ona moguća, potrebna i najbolja opcija kako za djecu s teškoćama tako i za društvo u cjelini. Pokazati pozitivnim primjerima kako inkluzija ne znači čuvanje djeteta u vrtiću koje samostalno luta po grupi jer odgajatelji nisu dobili stručne upute kako uključiti dijete u grupne aktivnosti. Osigurati suradnju ustanova i terapeuta koji će postaviti temelje djetetovog ulaska u odgojno-obrazovni sustav. Prije svega educirati zaposlene u odgojno-obrazovnim ustanovama kako inkluzija ne znači dati mu obrazovanje ili tete čuvalice, učiti se može i unutar obitelji, kao i imati tetu čuvalicu u vlastitom domu. Moje iskustvo kaže da ljudskim razgovorom, međusobnim prihvaćanjem mišljenja svih koji sudjeluju u procesu inkluzije i s malo resursa se mogu čuda napraviti. Temelj za dalje u našem primjeru je „može se …“.

 

Pričam ti priču

Pričam ti priču

Pričanje priča je najmoćnije sredstvo koje otvara put mašti i novim idejama.

CILJ:  Ovom igrom  glasovno – analitičko – sintetičkom metodom i glasovnom raščlambom razvijamo fonološku (glasovnu) osviještenost djece. Glasovna (fonološka) raščlamba  je raščlamba na glasove, a očituje se kao sposobnost djeteta da primijeti koji glas slijedi iza prethodnoga glasa u riječi.

POTREBNI MATERIJALI:

  • PRIČA
  • SLIKOVNI PRIKAZI STVARI, ŽIVOTINJA (SLIČICE)

OPIS IGRE:

  • Slikovne pitalice su jednostavne igre u kojima dijete uz pomoć odrasle osobe (roditelja, učitelja) uči razabrati prvi glas u riječi.
  • Odrasla osoba prvo pročita priču:

„Sreli se antilopa i aligator i antilopa će aligatoru: „Pomozi mi da pronađem sve što počinje glasom a, kao ja- antilopa i ti- aligator. Hajde da skupimo što više. Kad budemo gotovi, pozvat ću te na ručak.“ A aligator će na to: „Ma reci mi, molim te, što će ti sve te riječi koje započinju glasom a?“

„Trebaju mi da sastavim smiješnu i čudnu priču od riječi koje počinju glasom A. Zvat će se A-priča.“

  • Pomozi antilopi i aligatoru da pronađu sličice stvari koje počinju glasom A
  • Izrežite sličice (neka neke počinju glasom A, a neke ne) i pomiješane ih stavite ispred djeteta.
  • Prvo neka dijete pronađe i prepozna glas A u riječima antilopa i aligator, a zatim nastavi potragu za ostalim riječima.
  • Nakon potrage stvorite smiješnu i čudnu priču. Potaknite dijete postavljajući mu pitanja kako su antilopa i aligator tražili a-predmete, gdje su ih pronašli, što su s njima radili, što im se dogodilo?
  • Sve začinite s kapljicom strpljenja, šakom veselja, ovećom dozom smijeha i vaša igra može početi.

 

IZVOR:

Mira Čudina- Obradović (2008.): IGROM DO ČITANJA,  Školska knjiga

 

 

Logoped u neurokirurgiji

Logoped u neurokirurgiji

Predstavljamo vam logopedinju čija profesionalna priča inspirira:

1. Tko je, ukratko, Dinah Vodanović?

Rođena sam 1986 u Zagrebu, u znaku vodenjaka jer je to jako bitno!

Nakon završene XVIII jezične gimnazije u Zagrebu, upisujem Logopediju na ERF SVUZG 2005. godine kao prva generacija tzv. bolonje, i moram priznati, a to mogu potvrditi i moje kolegice s generacije, nama kao prvoj generaciji probijanje leda bio je itekako izazovan zadatak. Tijekom studija usmjerila sam svoj interes na sluh, screening u starijoj životnoj dobi što je i područje koje sam pokrila temom diplomskog rada pod mentorstvom pok. Prof. Radovančića i doc. Luke Bonettija. Također jedno od područja interesa, za koje nisam imala pretjerano nade da će mi se ostvariti bilo jest i područje logopedije u neurologiji. Tijekom fakulteta stekla sam mnoga stručna i praktična znanja i iskustva kroz rad i edukaciju pod stručnim vodstvom, tada dekanice, prof. Draženke Blaži. Poslije faxa, moje prvo pravo radno mjesto je bila zamjena za bolovanje, tada neatraktivna zamjena jer se tu radilo o svega 3 mjeseca u sklopu Audiološkog centra, Klinike ORL KBC-a Zagreb. Spletom okolnosti kolegica na čiju zamjenu sam došla, otišla je u prijevremenu mirovinu i tada se zapošljavam za stalno pri ORL, točnije audiologiji KBCa Zagreb. U trenutku stalnog zaposlenja, a s obzirom da sam ranije nešto sudjelovala s Klinikom za neurologiju, stiže poziv od strane tadašnje predstojnice prof. Hajnšek za stalnog konzilijarnog logopeda. Mojim prvim dolaskom na Kliniku za neurologiju, a nakon kratke suradnje, Klinika  za neurologiju me šalje na prvu edukaciju, iako sam tada još službeno spadala pod ORL Kliniku. U tom periodu dok sam se još zvanično bavila sluhom, upisala sam doktorski studij Neuroznanosti pri Medicinskom fakultetu SVUZG što je moglo već tada naslućivati gdje mi srce pripada, iako je razum iz pragmatičnih razloga bio usmjeren na sluh.

Nakon slučajne birokratske zavrzlame, u studenom 2013. dobivam službeno rješenje za prelazak s Klinike ORL na Kliniku NRL, točnije u jedinicu intenzivnog liječenja, tzv. šok soba. S obzirom da volim dinamiku i izazove, tzv. šok soba i stalno mjesto logopeda primarno na takvom radnom mjestu u to doba je bilo nešto novo jer i sami  znamo da logopedi u Hrvatskoj rijetko u bolnicama pripadaju direktno na Klinike za neurologiju, i danas, tu se više uvijek radi o konzilijarnim logopedskim pregledima i terapijama. Tu je moje stručno usavršavanje krenulo u smjeru akutnih uvjeta, jedinice intenzivnog liječenja za koje znamo da logopedi u Hrvatskoj nisu pripremljeni. U početku, zahvaljujući mnogim edukacijama, a znajući da nam je struka tu deficitarna, te edukacije većinom su se izvodile po klinikama diljem Europe (Slovenija, Španjolska, Engleska, Njemačka).

Svakodnevna, ona bitna, moja praktična znanja rezultat su velikodušnosti i truda svih liječnika Klinike za neurologiju, a primarno prof. Poljaković koju smatram čak i profesionalnim mentorom,  ali i onih na koje svi zaborave dok ih ne trebaju, a ja im osobno skidam kapu, a to su medicinske sestre i tehničari Klinike za neurologiju, jer sam i ja tek na Klinici za neurologiju spoznala stvarnu veličinu tih ljudi i to je osnova mojeg poštovanja svakog pojedinačnog med. tehničara ili sestre Klinike. Tijekom svih usavršavanja, u lijepom sjećanju mi ostaje tako reći „poklon“  moje tadašnje šefice, danas u mirovini, prof. Sanje Hajnšek koja mi je na taj način dala do znanja da me čeka nova faza profesionalnog života,  a tu se radilo o knjizi Hugesa Duffaua: Brain Mapping, možemo reći jednog od virtuoza neurokirurških operacija u budnom stanju. Time je započeo moj posljednji korak u smjeru izvođenja logopedske dijagnostike tijekom operacija u budnom stanju, taj korak je došao kao finalna faza mojih pet godina tako reći pripreme, jer stručno i znanstveno, moj rad je i prethodno uključivanju u tzv. awake time bio direktno vezan za neurologiju. Edukacije su krenule prihvaćanjem protokola rada prethodno navedenog profesora iz Francuske, ali nikad neće završiti, jer neurologija i neurokirurgija, ako se mislite baviti s time ozbiljno, ne zahtijevaju samo sustavno učenje, već ono svakodnevno.

2. Otkud logoped u neurokirurgiji? – odgovorila u prethodnom kratkom tekstu haha!

3. Kako izgleda Vaš prosječan dan?

Sve počinje s mobitelom jer e-mailovi uvijek pristižu, ali i pozivi, štoviše rijetko je koji da nije vezan za posao, zatim pregled prijema, trijaža primarnih pacijenata zaprimljenih na Kliniku, te stalno i neprekidno slaganje i rasporeda, jer moje radno mjesto je na Klinci za neurologiju, ali uz usku suradnju  s Klinikom za neurokirurgiju. S obzirom da su stavovi da svi bolesnici moraju biti u tretmanu logopeda po prijemu, odmah da se izjasnim, tome služi trijaža i radi se prema medicinski uvjetovanim prioritetima, jer realno stanje jest da u dvije najveće Klinike za neurologiju i neurokirurgiju u Hrvatskoj radi samo jedan logoped, a to sam ja, a ja se još uvijek nisam naučila multiplicirati. Potkrade se tu, naravno svakodnevno, pokoji neurološki sastanak, indikacijski neurokirurški sastanak i vizita na odjelu intenzivne. Zvuči strašno, ali pravilnom trijažom, koncizno složenim rasporedom (a znamo da logopedi vole tablice i rasporede) i malo bržim tempom, uz odvajanje i privatnog vremena za isto, posao se odradi!

4. S timom ste neurokirurga na operacijama tumora u budnom stanju, kako izgleda priprema pacijenta za takav zahvat?

Mi sami sebe nazivamo Awake tim (operacije u budnom stanju) ili avejkice, a sastojimo se od šarolikog  i izrazito raznovrsnog profila stručnjaka koji su sustavno educirani baš za ovo područje. Tu se radi o neurolozima koji su čak i tijekom specijalizacije zadovoljili edukaciju iz kognitivne neurologije, a kasnije se subspecijalizirali u čak dva područja, od kojih je jedno i awake protokol. Tu se radi o dr. Terezi Gabelić i dr. Andreji  Bujan Kovač, zatim o anesteziolozima dr.  Vasilije Stambolija i dr. Marin Lozić, a voditelji tima uvijek su oni koji i operiraju, tu se radi o vrsnim i požrtvovnim neurokirurzima koji su rijetko eksponirani u javnosti baš zbog toga što su uvijek u operacijskoj Sali, a tu se radi o doc. Goran Mrak, dr. Andrej Desnica i dr. Jakob Nemir, ali oni imaju djela koja govore umjesto njih, ipak se tu radi o dvije Klinike u Hrvatskoj koje su poznate po svojoj  vodećoj premisi – to je izvrsnost.

Nama pacijenti dolaze iz svih dijelova Hrvatske, ali i šire. Bez obzira kome pristigne indikacija, neurologu ili neurokirurgu, odluka o provedbi awake protokola je zajednička jer svaki član tima kroz pregled i dijagnostičke metode mora potvrditi zadovoljava li pacijent kriterije protokola. Jer ništa se ne radi neplanski, sve je sustavno i definirano. Primjera radi, jedan od logopedskih isključujućih faktora je nemogućnost praćenja i izvršavanja naloga i dijagnostičkih procedura.

5. Koji je Vaš zadatak za vrijeme takvih operacija?

Primarno odraditi predoperativni protokol, utvrditi sve jezično govorne karakteristike dotičnog bolesnika. Učiniti logopedski profil svih vještina, pa tako  utvrditi i slušne mogućnosti. U skladu s izloženim na sastanku, a isto se radi kroz prezentaciju MR mozga, utvrđuju se zahvaćene regije mozga, te sukladno neuroanatomskim odnosima i funkcijama, složiti dijagnostički intraoperativni protokol (to je jedan od dijelova posla koji se nosi doma jer zahtijeva vrijeme za njegovo oblikovanje). Zatim, sukladno oblikovanom planu intraoperativnog testiranja, tijekom budne faze operacije, bez navođenja od strane neurokirurga provoditi logopedsku dijagnostiku; primjerice razumijevanje i imenovanje, uz identifikaciju simptoma koji se javljaju trenutnom operateru kako bi on mogao označiti područja koja su prilikom stimulacije rezultirala simptomom, kako bi se na taj način jasno razlučio mozak od tumora i minimalno oštetilo funkciju prilikom ekstrakcije tumora. Faza budnosti traje ovisno i o veličini tumora, njegovoj raširenosti, složenosti intraoperativne procedure i samoj suradnji bolesnika. Intraoperativna dijagnostička procedura uvijek se provodi u paru logoped – neurolog jer se ništa ne prepušta slučaju, neurolog je taj koji primarno prati opći neurološki status,  zatim funkcije koje nisu jezično- govorne, ali i suradnjom se dobiva dvostruka potvrda svakog pojedinog simptoma, bio on jezično -govorni ili motorički.

6. Sigurni smo kako posao logopeda ne završava nakon operacije. Koji su Vaši daljnji koraci?

Kontrolirati vještine u skladu s protokolom kroz unaprijed određene vremenske intervale, savjetovati, upućivati u daljnje postupanje, a prema potrebi i uključiti u logopedsku rehabilitaciju. Velika većina naših operiranih bolesnika dolazi iz različitih krajeva Hrvatske (čak i van granica), te ukoliko je potrebna logopedska rehabilitacija, oni su upućeni prema mjestu stanovanja, na čemu sam itekako osobno zahvalna našim kolegicama i kolegama iz Osijeka, Splita, Pule, Šibenika, Zadra itd. što su nesebično u svoje prezasićene rasporede prihvaćali naše bolesnike.

7. Kako se opuštate nakon napornog dana na poslu?

Dobra knjiga, ugodno društvo i putovanja s jako tolerantnim životnim partnerom.

Jer da, treba se moći i odmaknuti.

8. Imate li kakvu poruku za kolege logopede i buduće logopede?

Ja sam bila skeptična i mislila sam da se ne može.  Vjerujte i radite i ostvarit će vam se!

Sve se može, samo što to zahtijeva puno rada i odricanja! Želim svim našim kolegama da prate svoje interese i ustraju, jer i ja sam znala sumnjati, dok nisam uvidjela da postoje ljudi koji prepoznaju rad, trud, predanost i rezultate. A tu sam primarno zahvalna svojim šeficama, prof. Ervini Bilić i prof. Zdravki Poljaković, prof. Hajnšek koja je danas u mirovini, neurolozima svoje Klinike, neurokirurzima i medicinskim sestrama i tehničarima, jer i kada su teški dani, oni su ti koji su moje radno mjesto pretvorili u drugi dom.

9. Svojim radom doprinosite razvoju, ali i promociji svoje struke. Što nam još nedostaje u Hrvatskoj? Čemu težite?

Za mene nikada nije bilo druge ljubavi osim logopedije.

Iz moje perspektive – logopedije u neurologiji – moja najveća želja je da se ostavimo zastarjelih obrazaca i da krenemo hvatati korak sa svijetom.
Također, nismo izolirana struka, imamo predivnih i hvalevrijednih struka oko sebe u svakodnevnom radu, počevši od liječnika, fizioterapeuta, med. sestara/tehničara, te da kroz suradnju s drugim strukama i mi nastavimo rasti.

 

Zašto je prepričavanje važno?

Zašto je prepričavanje važno?

Prepričavanje je složena jezična vještina kojom se događaji izlažu najčešće prema kronološkom redu, uz naznačeno mjesto i vrijeme radnje, likove te uzroke i posljedice događaja. Djeca vještine prepričavanja i pripovijedanja razvijaju postepeno, u skladu s njihovom kronološkom dobi.

Prepričavanje drugoj osobi nije samo povezivanje riječi i rečenica jer način na koji djeca prepričavaju tj. strukturiraju priču uključuje veliki broj vještina kao što su:

  • povezivanje događaja,
  • oblikovanje teksta,
  • izbor prikladnih riječi,
  • razumijevanje uzročno-posljedičnih odnosa tj. razumijevanje priče,
  • razumijevanje uloge pripovjedača, ali i slušatelja.

Budući da se pripovijedanje oslanja prvenstveno na jezična znanja, prepričavanje poznatih događaja ili priča dobar je pokazatelj jezičnog razvoja djeteta te nam otkriva djetetovu sposobnost da organizira rečenice u jednu sadržajno povezanu cjelinu.

Roditeljsko čitanje i pričanje priča bogat je izvor za usvajanje kohezije i koherencije odnosno povezanosti i smislenosti teksta, ali i pomoć djetetu u usvajanju novog rječnika i ostalih jezičnih znanja. Značajan proces koji omogućava pričanje dobre priče jest dekontekstualizacija (odmicanje od „sada“ i „ovdje“) kojom dijete oblikuje svoje mentalne slike, zaključke i logične odnose na takav način da ga oni koji ga slušaju razumiju o čemu govori.

Razvoj strukture priče kreće od jednostavnih rečenica do detaljnijih prisjećanja događaja između 2. i 3. godine. Prve priče  odnose se na  opisivanje i nizanje događaja koji nisu povezani zajedničkom temom, a prilikom prepričavanja potrebno je usmjeravanje starije osobe. Tijekom iduće dvije godine razvoja djeca povećavaju duljinu iskaza, od fragmentiranih   prema cjelovitijem iskazu.  U dobi od 3. do 4. godine djeca započinju upotrebljavati osnovne elemente priče (mjesto i vrijeme radnje, likovi, uzrok i posljedica događaja) pa se kod četverogodišnjaka primjećuje uključivanje konvencionalne sheme prepričavanja:  uvoda, zapleta i završetka. Epizode događaja postaju sve potpunije, a u pričama često vrlo vjerno prenose i emotivna stanja glavnih likova. U dobi između pete i šeste godine djeca oblikuju priču koja počinje pratiti tijek događaja te  započinju organizirati priču oko problema kojeg interpretiraju. Šestogodišnja djeca su u stanju pripovijedati na sasvim strukturirani način:  svojim slušateljima govore tko je, kako, gdje i kada sudjelovao u radnji, razvijaju sadržaj priče, nude rasplet, evaluiraju ga, a ponekad daju i kodu kojom će dopuniti događaje u priči.

 

Istraživanja na temu vještine pripovijedanja ukazala su na povezanost ove vještine sa školskim uspjehom. Također, pronađena je i visoka povezanost između čitanja i pričanja priče. Dobri čitači priču tvore složenijim rečeničnim strukturama nego lošiji čitači. Također, na području kognitivne psihologije utvrđena je veza između pripovjedne vještine i razvoja argumentiranja i mišljenja.

 

Stoga, dragi roditelji i odgojitelji, potičite djecu na prepričavanje i pripovijedanje. Potičite ih da se izraze, da oblikuju svoje misli, da Vam prenesu svoja razmišljanja, iskustva i doživljaje. Razloga za to, kao što ste pročitali, je i više nego dovoljno!

 

Izvor:

Peretić, M., Padovan, N., Kologranić Belić, L. (2015). U Kuvač Kraljević, J. (ur.): Priručnik za prepoznavanje i obrazovanje djece s jezičnim teškoćama, 25–33. Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

https://www.erf.unizg.hr/stari_web/Studenti/Dokumenti/NarativnaAnaliza-Arapovic.pdf

http://martininblog.hr/prepricavanje-pripovijedanje-ili-naracija/

https://repozitorij.foozos.hr/islandora/object/foozos%3A229/datastream/PDF/view

 

Odrasli s poremećajem iz spektra autizma- stanje u društvu

Odrasli s poremećajem iz spektra autizma- stanje u društvu

Nedavno je u jednoj emisiji prikazan prilog o obitelji osobe s poremećajem iz spektra autizma. Cilj priloga je bio prikazati kako sustav ne valja. S tim se slažem, ali način na koji je prikazano kako i zašto sustav ne valja me toliko šokirao da i danas, nakon par mjeseci, još uvijek razmišljam o tom prilogu.

Radi se o već odrasloj osobi s autizmom, ili kako u prilogu navode Aspergerovim sindromom koja je od puberteta (kada se navodno stanje pogoršalo) 10 godina provela na odjelu psihijatrijske bolnice. Ove je godine otpuštena s odjela jer po riječima ravnatelja „osobama s poremećajem iz spektra autizma nije mjesto u psihijatrijskoj bolnici“. Roditelji su u šoku i traže smještaj za svoje dijete jer ne mogu s njim u obitelji. Navode kako nije miran ako se ne vozi u autu i kako svoje ponašanje ne može kontrolirati, te svijet vidi na drugačiji način. Za primjer navode ponašanja koja su jako dobro poznata svima nama roditeljima djece iz spektra autizma. Roditelji smatraju da je sustav zakazao jer oni svoje dijete ne mogu smjestiti u neku ustanovu. Prema onome što se moglo vidjeti u kratkom prilogu osoba je verbalna i jasno izražava riječima što želi, a roditelji nisu naveli da osoba ima određena agresivna ponašanja.

U ovom trenutku, dok pišem ovaj tekst, opet proživljavam istu ljutnju.  Prilog je napravljen na način da se prikaže kako je roditeljima teško. Slažem se, teško im je. Žive život kakav nisu očekivali i željeli, svakodnevno se suočavaju sa situacijama koje ne razumiju, a njihovo već odraslo dijete zahtjeva brigu i skrb gotovo na razini malog djeteta. No, je li jedino rješenje institucionalizirati ga, danas kada smo sve više svjesni kako je inkluzija nešto što je zaista moguće i realno. Vjerojatno u ovom slučaju nije ili nije adekvatno provedena rana intervencija, te je mogućnost potpune inkluzije osobe možda zauvijek izgubljena, ali institucionalizacija je nešto čemu se apsolutno ne bi trebalo težiti.

Ovaj slučaj je primjer višestrukih propusta unutar sustava. Prvo, meni najviše šokantno je 10 godina provedenih na odjelu psihijatrijske bolnice za nešto što i nije bolest. Kako je ta osoba rehabilitirana u bolnici i kako je izgledao njezin dan, što je usvojio od socijalnih i drugih vještina zatvoren u bolnicu s povremenim posjetima roditelja? Tko su stručnjaci koji su radili s njim? Doktori postave dijagnozu, ali temelj rehabilitacije su logopedi, rehabilitatori, radni terapeuti, fizioterapeut te psiholozi. Ima li ta bolnica razrađen terapijski pristup sa svim potrebnim zaposlenim stručnjacima za poremećaje iz spektra autizma? Sumnjam, jer ih nemaju niti ustanove koje se bave spektrom autizma. Temelj rehabilitacije osoba s autizmom trebalo bi biti usvajanje socijalnih vještina koje bi im omogućile uključivanje u društvene aktivnosti. Kakvu mogućnost usvajanja i primjene socijalnih vještina se nudi osobama smještenima na odjel psihijatrijske bolnice?

Zbog svega navedenog, slažem se s ravnateljem bolnice, osobama s autizmom nije mjesto u bolnici.
Dragi ravnatelju, zašto je onda osoba iz priloga provela 10 godina na odjelu Vaše bolnice? Zatvorite bilo koju osobu bez teškoća u socijalnoj komunikaciji na odjel bolnice 10 godina pa će joj trebati psihološka podrška kod ponovnog uključivanja u društvenu zajednicu zbog gubljenja nekih socijalnih vještina koje tih 10 godina nije koristila, a samim time i samopouzdanja te osjećaja pripadnosti društvu. Kako se onda osjeća osoba koja ima i zauvijek će imati teškoće u socijalnoj komunikaciji nakon 10 godina izolacije? Naravno da sada unutar obitelji traži podršku u obliku nečega što joj je ugodno i u čemu se osjeća sigurno, a to je kod ovog mladića iz priloga vožnja u automobilu.

Drugo, roditeljima je teško i tvrde kako ne mogu s djetetom jer im je svakodnevnica naporna. Oni jedino rješenje vide u ponovnom smještaj mladića u ustanovu. Pitam se, žele ti to oni zaista tj. bi li zaista to željeli da im je pružena sustavna podrška? Objasniti roditeljima kako se nositi s teškoćama djeteta, rastumačiti im uzroke specifičnih ponašanja djeteta te ponuditi im rješenja, stvoriti sustav stručnjaka koji će biti podrška u zaista specifičnoj komunikaciji roditelja i djece sa spektra autizma, pružiti djeci svakodnevnu terapiju osmišljenu prema individualnim potrebama svakog pojedinačnog slučaja ne samo u kabinetu, već i u obiteljskom okruženju koje je početak i temelj svake socijalizacije, osnažiti roditelje i pokazati im kako svakodnevnica nosi puno mogućnosti za terapiju i usvajanja novih znanja na, cijeloj obitelji, zabavan i opušten način, te na kraju … osigurati roditeljima psihološku pomoć i podršku prema njihovim potrebama.

Treće, što je s odraslim osobama sa spektra autizma koji nisu dovoljno funkcionalni za zaposlenje i eventualno osamostaljenje? Nisu  više u školskom sustavu, nemaju terapije, dječja igrališta ih više ne zanimaju. Oni su „nigdje“, a samopouzdanje i vještine koje su roditelji gradili kod njih sada postaju neiskoristivo. To je, vjerujem, trenutak ponovnog raspada unutar obitelji. Nadali smo se nečemu, radili naporno i puno, ulagali puno, a sada smo nigdje i tu ćemo i ostati. Što sustav trenutno nudi odraslim nesamostalnim i nedovoljno funkcionalnim osobama sa poremećajima spektra autizma?
Smještaj u instituciju ili ostanak u obitelji. Zamislite kako bi se osjećala osoba koja je odrasla u toploj obiteljskoj atmosferi u kojoj se osjeća sigurno, voljeno i prihvaćeno ako ju smjestite u instituciju? Pa s druge strane zamislite kako bi se osjećala osoba koja je imala dnevnu rutinu organiziranu kroz brojne aktivnosti, što školske, što rehabilitacijske, koja je u toj rutini našla i smisao i sigurnost, kada joj sve to oduzmete i jedino što joj ostaje je život unutar obitelji bez obaveza. Možda griješim, ali prema informacijama kojima raspolažem, odraslim osobama s autizmom sustav apsolutno ništa ne nudi. Možda postoje neki začeci poludnevnih boravaka u većim gradovima Hrvatske, ali daleko smo od sustavnog rješenja koje bi obuhvaćalo cijelu Hrvatsku i pokrilo potrebe svih obitelji. Zapravo mi se čini kako trenutno nema niti konkretne ideje niti inicijative što nakon školovanja osoba sa spektra autizma.

Rana intervencija, koja se u Hrvatskoj počela intenzivnije razvijati zadnjih par godina ima za svrhu smanjiti broj osoba kojima će biti potrebna doživotna institucionalizirana podrška, ali niti o ranoj intervenciji još uvijek ne može govoriti kao kvalitetnoj usustavljenoj podršci djeci i obiteljima koja bi bila temelj i početak deinstitucionalizacije osoba s poremećajem iz spektra autizma.

Da se vratim na početak teksta i svoju ljutnju … da, sustav je zakazao, ali ne zato što nije osigurao adekvatan smještaj mladića iz priloga u određenu instituciju, već zato što njegovi roditelji kao jedino moguće rješenje vide institucionaliziranje svoga  djeteta.