Naslovnica Teškoće sisanja i kako ih prepoznati

Teškoće sisanja i kako ih prepoznati

Teškoće sisanja i kako ih prepoznati

Refleks sisanja

 

Novorođena djeca se rađaju s nekoliko važnih refleksa koji im pomažu kroz njihove prve tjedna i mjesece života. Ti su refleksi nehotični pokreti koji se događaju bilo spontano ili kao odgovori na različite radnje. Na primjer, refleks sisanja događa se kada se dodirne rub djetetovih usta. Beba će početi sisati kada se stimulira ovo područje, što pomaže kod dojenja ili hranjenja bočicom. Kod nekih beba refleksi mogu biti jaki, dok neke bebe koje su prerano rođene možda neće imati jak refleks pri rođenju, kao ni izdržljivosti za dovršetak hranjenja te će trebati dodatnu pomoć za dobivanje hranjivih tvari.

 Možete testirati djetetov refleks sisanja stavljajući bradavicu (dojku ili bočicu) ili prst u dječja usta. Ako se refleks potpuno razvio beba bi trebala staviti usne oko predmeta, a zatim ga ritmički stisnuti između jezika i nepca.

Refleks sisanja razvija se kad je dijete još u maternici. Najranije se razvija u 32. tjednu trudnoće. Općenito se u potpunosti razvija do 36. tjedna. Ovaj refleks možete vidjeti u djelovanju tijekom rutinskog ultrazvuka. Neke će bebe sisati palčeve ili ruke, pokazujući kako se ta važna sposobnost razvija. Između 30. i 34. tjedna sazrijevanja razvija se sposobnost koordinacije sisanja, gutanja i disanja. Dijete rođeno u 39. tjednu trudnoće trebalo bi pokazivati određene oralne reflekse, reakcije i adekvatnu koordinaciju sisanja, gutanja i disanja.

 

Ovo su neki od znakova koji ukazuju da dijete ima teškoće hranjenja:

  • Kašljanje, grčevi i / ili gušenje tijekom hranjenja
  • Uspavanost tijekom hranjenja
  • Neadekvatan napredak u težini djeteta
  • Plakanje ili odbijanje boce ili dojke tijekom hranjenja
  • Često pljuvanje i / ili povraćanje
  • Nizak ili hrapav glas tijekom plača

 

Razgovarajte s djetetovim pedijatrom ako sumnjate na problem sa bebinim refleksom sisanja. Budući da je refleks sisanja važan za hranjenje, neispravnost ovog refleksa može dovesti do pothranjenosti.

 

Kutak za majke

 

Ove vježbe ne mogu biti  zamjena za procjenu i pomoć zdravstvenog radnika. Svako kašnjenje u traženju stručne pomoći može ugroziti dijete.

 

Vježbe

 

Prije svakog  obroka područje obraza, usta i vrata treba

potaknuti na življi rad sljedećim nizom postupaka:

 

  • Jagodicama prstiju ili dudicom lupkati po djetetovim obrazima i uokolo usta, a zatim blago masirati, kružno gladiti isto područje naizmjenice nekoliko puta  na jednu pa na drugu stranu,
  • Kistom ili okruglom četkicom ponovo tapkati široko oko usta, te potom kružno gladiti,
  • Vrlo tankim kistićem dražiti, škakljati usnice po samom vanjskom rubu dok ih dijete ne počne skupljati kao da mu nešto smeta,
  • Posebnim hvatom učvrstimo djetetovu donju čeljust(bradu) između kažiprsta i srednjaka, te je pokrećemo desetak puta najprije gore-dolje, a potom kružno u jednom i u drugom smjeru.

 

Koristite ove vježbe prije hranjenja ili kao igru. Svakako prestanite s bilo kojom vježbom koju dijete ne voli. Nije potrebno raditi svaku vježbu, već koristiti samo one koji su korisne  za vaše dijete, a o tome će vas najbolje uputiti stručnjak za hranjenje na odjelu (obučena medicinska sestra, radni terapeut, logoped).

 

Savjeti

 

  • Omogućite svojoj bebi obilje kontakta “koža na kožu”, to pomaže vašoj bebi, a može pomoći i pri opskrbi mlijekom.
  • Budite dijete svako 2 do 3 sata da jede. Vaš liječnik ili medicinsko osoblje mogu vam pomoći da odredite kada više ne trebate buditi dijete zbog hranjenja. Prerano rođene bebe možda će trebati hraniti češće ili ih trebati hraniti duže vrijeme od ostalih beba.
  • Držite bebu u položaju za dojenje čak i ako se hrani na bočicu.

Idemo u kazalište

Idemo u kazalište

U Karlovcu postoji Knjiguljica. Knjiguljica, osim što ima fenomenalno ime, je i odlična dječja knjižara čija djelatnost nije samo prodaja knjiga za djecu već i organizacija raznih događaja kojima Knjiguljica diže svijest o važnosti čitanja od najranije dobi. Djeca vole ići u Knjiguljicu kako zbog atmosfere tako i zbog ambijenta te se tamo osjećaju kao kod kuće. Tete iz Knjiguljice su vrlo spontane i imaju vrlo „dječji mozak“ pri čemu mislim na sposobnost pogoditi točno u sridu što djecu zanima i veseli.

Tako je jedan petak popodne naša Knjiguljica, umjesto uobičajenog pripovijedanja priče, organizirala gostovanje jednog zagrebačkog kazališta s dječjom predstavom. V. je dosta teško pratiti sadržaj priče i ukoliko predstava ima više govora nego glazbe i pokreta brzo se uznemiri (kao i svaka neurotipična osoba kad sluša o nečemu što ne razumije). Predstava je koncipirana na način da u njoj prevladava glazba, ritam i pokret sa minimalno govora. Najava je bila dovoljna da procijenim kako je to upravo savršena predstava za V.

V. voli ići kazalište. Zadnjih par godina pogledali smo gotovo sve dječje predstave našeg Gradskog kazališta Zorin dom. Neke naše posjete kazalištu su bile vrlo uspješne, a neke manje pa smo i prije kraja predstave napuštali dvoranu. Međutim godinama već odlazimo u kazalište i V. zna što je predstava, što su glumci i kakvo ponašanje se u kazalištu očekuje. Budimo realni, svi smo mi nekad htjeli otići s dosadne predstave, ali nam naša svijest o društveno prihvatljivom ponašanju to nije dozvolila jer je takvo ponašanje nepristojno. E pa za autizam je svijest o nepristojnosti vrlo apstraktna stvar (osobito u dječjoj dobi) i vjerojatno je neće nikad razumjeti. Odgoda zadovoljenja svojih potreba je nešto što autisti dugo uče pa je onda sasvim logično da jedan autistični šestogodišnjak kada ne razumije i ne može pratiti tijek predstave ima osjećaj uznemirenosti bilo zbog osjećaja „zašto ja tu sjedim kad mi nije jasno o čemu oni pričaju, i imam osjećaj da pričaju stranim jezikom koji je meni nepoznati, a svi drugi oko mene ga razumiju, znači ja sam nesposoban i neuspješan“, bilo zbog niza senzoričkih senzacija koje su previše za njegov neurološki sustav, te želi odmah i sada pobjeći iz te njemu strašne i izrazito neugodne situacije. Međutim njegovo razumijevanje će rasti, njegova senzorna integracija će se poboljšavati i s vremenom će djeca s poremećajem iz spektra autizma naučiti odgoditi svoje potrebe za bijegom. Zbog svega toga odlazak s predstave koja je V. neugodna (da tako je nazovem) je potpuno prihvatljiva u njegovoj dobi i u skladu je s njegovim stanjem. Ono što je bit naših odlazaka u kazalište je adaptacija, iskustvo i socijalizacija. Na kraju krajeva, u većini predstava je i uživao jer predstave za djecu, osim pričanja i radnje su prepune pokreta i glazbe te mnogih senzornih podražaja koji njemu i odgovaraju.

Zbog svega navedenog, a prvenstveno zbog tipa predstave (glazba i ritam) je gostujuća predstava u Knjiguljici bila po mojoj procjeni pun pogodak za V.

Knjiguljicu poznaje, poznaje tete u Knjiguljici i uglavnom se osjeća ugodno (bez potrebe za bijegom 😊). Na predstavu smo došli minutu prije početka kako bi izbjegli frustraciju čekanja. Ulaskom u prostor V. se oduševio udaraljkama koje su bile izložene na sceni i vrlo predvidivo potrčao prema njima i krenuo ih istraživati. On ne zna da to ne smije, a ne zna ni da će u Knjiguljici biti predstava jer na predstavu idemo u kazalište. Njegova nerazvijena simbolika i apstraktno razmišljanje onemogućili su ga da razumije situaciju pa je reakcija meni potpuno logična i predvidiva. Zbog toga sam odmah krenula za njim spriječiti ga da raskopa scenu. Obzirom da je bilo toliko posjetitelja malo je duže trebalo da se provučem do njega. Kada sam uspjela pomaknuti ga sa scene GLUMICA, DJEČJE PREDSTAVE, vidno nervozna, krenula je mene „educirati“ o pristojnosti i odgoju djeteta pred SVIMA! Počelo je s time kako moramo doći ranije kako bi dijete upoznalo prostor. Na moje tumačenje kako dijete ima autizam, da mu je još uvijek teško čekati jer mu nije jasno zašto to mora te da sam dolaskom u zadnji čas odlučila spriječiti raskopavanje scene, GLUMICA DJEČJE PREDSTAVE mi je ovako odgovorila pred svima: „Možda mu je ovo previše, DOĐITE NAKON PREDSTAVE“. Nisam jedna od onih koja će uzeti dijete i otići te sam svjesno ostala na predstavi i pružila V. priliku. V. je trebalo dvije minute da prihvati kako instrumente ne smije sada proučavati te se smirio i oduševljeno 45 minuta PRATIO PREDSTAVU te AKTIVNO SUDJELOVAO čak i u dijelovima imitacije (koja mu je jako teška), odgovarao na pitanja o kojim se instrumentima radi (pri čemu me iznenadio svojim znanjem), pjevao pjesme koje su improvizirali i stvarali tijekom predstave. Budući da je njegova sposobnost samoregulacije vrlo slaba pa svoje i pozitivne i negativne osjećaje iskazuje izrazito burno, na toj predstavi je on bio dijete koje je najjasnije od svih pokazivalo kako je jako sretno i kako uživa u predstavi.

Draga Glumice, Vaša procjena je bila izrazito kriva po pitanju moga autističnog djeteta kako mu je „ovo sve previše“ jer Vi o autizmu znate možda vrlo površno, možda i ništa, a moje dijete uopće ne poznajete pa prema tome procjenjivati ga pred cijelom publikom je u najmanju ruku omalovažavajuće za roditelja i dijete, da ne kažem osuđujuće.

Draga Glumice, Vaša uputa usmjerena meni, majci autističnog djeteta koja je odreagirala na neprihvatljivo ponašanje svog djeteta odmah i bez Vašeg upozorenja, a bila je usmjerena prema tome da nas, roditelje, učite pristojnosti ponašanja na dječjoj predstavi je izrazito nepristojna.

Draga Glumice, Vaša rečenica „DOĐITE NAKON PREDSTAVE“ je diskriminirajuća, omalovažavajuća, šokantna, nepristojna i puna netrpeljivosti prema djeci s autizmom. Mi smo došli na predstavu jer ju želimo pogledati, nakon predstave ćemo kao i svi prisutni otići kući. Predlažete da živimo po načelu „NAKON“ jer autisti nisu sposobni živjeti „SADA“ jer ometaju druge koji žive „SADA“ svojim neobičnim ponašanjem? Za jednog umjetnika ste vrlo netolerantni prema različitostima.

Draga Glumice, Vaša predstava je za djecu. Nisam nerealna majka koja je dovela autista na Krležine Glembajeve. Možda bi Vama takav tip predstave kao glumici više odgovarao jer Vas buka i spontanost djece dovode u stanje očite nervoze … Je li Vam ovaj savjet ugodan i želite li ga čuti? Nisam kompetentna za davati savjete vezano za glumu pa Vam prepuštam da se nosite s mojim savjetom kako znate kao što sam i ja morala s Vašim pred gomilom djece i roditelja.

Draga Glumice, moje dijete s autizmom je pogledalo Vašu predstavu sa zadovoljstvom, iz Knjiguljice je otišao ispunjen i sretan te s još jednim iskustvom iz kojeg je naučio još jedno društveno prihvatljivo ponašanje. Njegovo ponašanje, bez obzira na autizam, je bilo primjereno ponašanju djeteta na dječjoj predstavi te je nije ometao već je aktivno sudjelovao. Moja roditeljska procjena je bila ispravna jer najbolje od svih poznajem interese i mogućnosti svog djeteta.

Dragi roditelji djece s autizmom, ponašanje Glumice je tipično ponašanje osobe koja ne zna što je autizam i koja smatra kako su to osobe koje se ne mogu uklopiti u društvene situacije i zbog toga trebaju živjeti samo unutar svog kruga obitelji i ne smetati drugima, tj. neurotipičnoj većini društva. Ponašanje Glumice pokazuje kako sve terapije u kabinetima kojima djecu učimo prilagoditi se „našem“ svijetu i razmišljanju padaju u vodu kada dijete dođe u društvo koje je needucirano i nepripremljeno na autizam. Svako ponašanje tipa „Glumice“ je odraz straha od nepoznatog što je prirodna ljudska reakcija. Govoriti o autizmu u društvu svuda i uvijek mora biti naša roditeljska misija. Više edukacije i dizanja svijesti o osobama s autizmom rezultirat će s manje ovakvih situacija neugodnih za sve sudionike.

Djece s autizmom ima sve više i oni su zaista ovdje kako bi nas sve naučila prihvaćanju različitosti, što smo mi roditelji svjesni, ali našim djelovanjem napravimo da toga bude svjesna većina pripadnika društva. Svaki od nas može djelovati u svojoj lokalnoj zajednici i malim koracima mijenjati mišljenje ljudi o autizmu.

Uz želju da i dalje budete snažni i pozitivni glasnici svoje dječice želim vam svima puno napretka u 2020. godini!

 

 

 

V. voli pjevati

V. voli pjevati

V. voli pjevati. Od kad zna za sebe. Sa samo 18 mjeseci, kada nije bilo niti pomisli o autizmu i razvoj je bio uredan (barem na prvi pogled), točno je intonirao melodije dječjih pjesmica. Tada sam mislila kako imam izuzetno nadareno i napredno dijete jer nisam upoznala niti jedno dijete koje u toj dobi tako pamti i točno reproducira melodije. Nije kod nas slučaj „mama misli kako je njezino dijete pjeva najbolje, ah blago njoj“ jer valjda mi glazbena škola ne bi omogućila završetak srednje glazbene škole s maturom iz klavira da nemam dovoljno sluha koji mi daje mogućnost procijene tko točno intonira melodiju, a tko ne. Raspitivala sam se u to doba kada je kod djece (urednog razvoja) za očekivati pamćenje i reproduciranje melodije pa se govorilo u pojedinim stručnim člancima oko 3, 4 godine. Dakle, zaključila sam, imam darovito dijete.

Onda je s regresijom „došao“ autizam. V. je jedno vrlo kratko razdoblje prestao pjevati, tj. pjevanje je ličilo na mumljanje i melodija je bila prilično nejasna. Međutim, mi smo (mama i tata) i dalje pjevali i svirali, njemu poznate pjesme. V. je bio prisutan u tim našim zajedničkim aktivnostima iako u to doba nije aktivno sudjelovao. U tim trenucima bio je sretan i to nam je jasno davao do znanja. U jednom trenutku V. je opet počeo pjevati i pamtiti melodije i tekstove. U našoj kući nikad nije tišina i oblik naše komunikacije je, između ostalog, V. započne pjesmu, ja je nastavim pjevati ili obrnuto. Ove smo godine ušli i u fazu zajedničkog pjevanja, a ne samo izmjeničnog. Danas s punom odgovornošću tvrdim kako je moje dijete s poremećajem iz spektra autizma memoriralo više pjesama od mene pa ja često ne znam niti nastaviti ono što on započne pjevati. Važno je naglasiti kako se radi i o dječjim jednostavnim pjesma, ali i o repertoaru domaće, a pomalo i strane (hrvatski jezik lakše pamti od engleskog) rock scene. Zaista me fascinira kako je moguće da dijete od 6;05 godina može memorirati toliko melodija, čak i tekstova (iako ih ne razumije u potpunosti 😉), a mnoge riječi koje bi mu koristile u razgovoru ne može. Primjerice, mučimo se s imenovanjem boja, sortira stvari po bojama, dakle prepoznaje ih, ali nikako ne može povezati naziv i boju, pri čemu zna koji su nazivi boja i uvijek na pitanje „Koja je to boja?“ odgovori s imenovanjem jedne od boja, ali ne točno te koju pokazujem. Nije li u razvoju imenovanje boja dosta koraka prije pamćenja i reproduciranja melodija?

Uglavnom, želim vam jasno dočarati zašto sam glazbu prepoznala kao njegov  najjači potencijal, kao njemu nešto prirodno što usvaja bez puno napora i vrlo spontano (kako bi djeca trebala i učiti) za razliku od drugih socijalnih vještina. Međutim, tu je autizam. V. ne zna kako svaka ta pjesma ima ime i izvođača pa samim time vam neće pjevati na vaš zahtjev, morat ćete vi započeti pjesmu kako bi vam se priključio ili nastavio samostalno pjevati. Zbog toga mu nije jasno kako svoj talent može iskoristiti u, mi bi to rekli, funkcionalne svrhe. Također, nema potrebu za dijeljenjem „naučenog“ kao djeca urednog razvoja u svrhu potvrde i pohvale jer glazbu on živi i kroz nju komunicira pa naučenu pjesmu niti ne osjeća kao svoj uspjeh već kao svoje prirodno stanje u svakodnevnom životu.
Da bi se autisti realizirali u funkcionalne i samostalne osobe svi koji radimo s njima moramo prepoznati djetetov potencijal i djetetov interes. To je područje u kojem oni mogu biti uspješni bez puno ulaganja napora. To je područje koje je njihova frekvencija postojanja i medij učenja svega ostalog potrebnog za funkcioniranje u društvu. Djeca/osobe s autizmom svoj potencijal uglavnom ne znaju koristiti na način koji bi društvo prepoznalo kao prihvatljiv i funkcionalan. Tu je obveza roditelja da taj potencijal prepozna i uz stručnu pomoć terapeuta usmjeri prema funkcionalnosti. To može roditelj koji je odbacio sva svoja roditeljska očekivanja i prepustio djetetu da se izrazi na svoj način bez ikakvog pritiska i terapeutskih metoda, te roditelj koji je dovoljno educiran i svjestan onoga što je autizam.
Kako bi i mi krenuli prema mogućoj realizaciji njegovog potencijala, onim sporim, ali i nepredvidivim koracima autizma odlučila sam ga upisati u glazbenu malu školu. Osmišljena je za djecu od 5-7 godina kako bi se kroz igru upoznali s glazbom učeći pjesme, upoznajući instrumente i slične aktivnosti dva puta tjedno u trajanju od 45 minuta. U glazbenoj školi sam pozvana na razgovor od strane ravnateljice jer moje dijete ima autizam. Moja ideja je bila da tu predškolsku godinu s njim, umjesto asistenta budem ja kao most komunikacije između voditelja grupe i V. s ciljem međusobnog upoznavanja i postavljanja strategije u radu.

Ravnateljica me dočekala sa pitanjem „Koja je vaša svrha ovoga i što time želite postići?“, nadam se kako ovdje u tekstu zvoni cinizam u njezinom glasu jer sam ja vjerojatno iz njene perspektive samo ambiciozna majka koja ne razumije niti glazbenu malu školu, niti veliku niti realno stanje svog djeteta. Međutim, upravo u tu malu glazbenu školu i ta majka je išla i zna kako funkcioniraju i mala i velika škola, a što se tiče realnog stanja djeteta vrlo sam joj precizno obrazložila, kao prethodno u ovom tekstu, koji mi je cilj i zašto želim autistično dijete upisati u taj program. Uz napomenu da se sve što sam ja zamislila može i ne mora realizirati, ali da bi to znala moram DJETETU OMOGUĆITI ISKUSTVO. Njezin odgovor je bio da oni u školi nemaju iskustva s TAKVOM djecom iako imaju djecu s teškoćama, ali im roditelji nisu jasno definirali dijagnozu. Uz moju ponudu da im ja budem podrška na početku, da ukoliko V. bude pokazao interes i sposobnost ću angažirati i njegove terapeute da budu podrška profesorima koji će s njima raditi i dalje je uporno ponavljala kako su oni svi profesori glazbe i nisu educirani za TAKVU djecu te nemaju iskustva. Kako je razgovor dalje išao shvatila sam kako „nemamo iskustva“ ravnateljici znači „ne želimo iskustvo“ jer ona kako kaže „osobno ne bi uzela TAKVO dijete kod sebe u klasu“. Nakon moje uporne ponude stručnih edukacija i podrške školi završili smo razgovor dogovorom da ga dovedem na upoznavanje pa ćemo vidjeti …. Što će se dogoditi i u kojem smjeru ćemo V. i ja krenuti po pitanju glazbe vrijeme će pokazati.

Bez obzira na ishod cijele navedene situacije mene ovdje zapravo zabrinjava rečenica „nemamo iskustva s takvom djecom“ koju roditelji vrlo često dobivaju kao odgovor prilikom pokušaja uključivanja djeteta kako, u one obavezne, tako i u one slobodne aktivnosti djeteta, pa čak i prilikom korištenja moguće terapije unutar zdravstvenog sustava (SUVAG). Jasno je kako iz nedostatka iskustva proizlazi strah od novog nepoznatog, što je prirodna ljudska reakcija, ali ono što zabrinjava je izostanak nastavka navedene rečenice u smislu „želimo dobiti to iskustvo kako bi sva djeca imala jednake mogućnosti“. Njegova terapeutkinja, rehabilitatorica koja nam dolazi u patronažu i radi s njim kod kuće objasnila nam je kako je prava inkluzija upravo „uključivanje djece s autizmom u slobodne aktivnosti, tipa glazbena škola, sport i sl. Jer škola je obavezna, a ovakve aktivnosti su ”slobodan izbor i interes“. Opet, po tko zna koji puta ću naglasiti kako je djeci s autizmom i u tom slobodnom izboru aktivnosti i realizaciji njihovih najužih interesa potrebna podrška kako bi ih realizirali te da bi podrška bila kvalitetna i svrhovita potrebna je edukacija i iskustvo. Nitko osim terapeuta tijekom školovanja nije educiran za rad s djecom s autizmom pa je tako dužnost i obaveza svih onih koji rade s djecom bilo kakvu aktivnost, educirati i stečeno znanje primijeniti kroz konkretno iskustvo. Djeca s autizmom su onaj teži i naporniji dio svakog onog tko radi s djecom, ali niti jedan posao se ne zna raditi samim završetkom fakulteta već stjecanjem iskustva. Također, kvaliteta zaposlenika/radnika (kako želite 😊) je snalaženje u težim i nepredvidivim situacijama, jer lako je raditi „po špranci“. Na kraju, prihvaćanje novoga i različitosti je stvar kvalitete pojedine osobe.
Nakon razgovora u glazbenoj školi počela sam razmišljati imaju li uopće smisla sve terapije na koje djecu vodimo, oduzimamo im slobodno vrijeme djetinjstva, tražimo od njih da nauče društveno prihvatljiva ponašanja, da se igraju na društveno prihvatljiv način (jer je njihov način stereotipija i isključivanje od realnosti!?), učimo ih ponašanjima koje usvajaju kao roboti i nije im jasno zašto to rade i koja je svrha pojedinih riječi i ponašanja, ali oni rade i trude se, i uče, i ono najvažnije ONI SE MIJENJAJU I PRILAGOĐAVAJU NAMA. Onda jednog dana kada ih želimo uključiti u bilo koji društveni proces (škola, slobodna aktivnost, posao …) MI kojima su se oni prilagodili do maksimalne granice svojih mogućnosti zatvaramo vrata svima koji su drugačiji rečenicom „nemamo iskustva s TAKVIMA“ i bez namjere da takvo iskustvo steknemo.

 

 

 

Jednostavne i zabavne ljetne aktivnosti

Jednostavne i zabavne ljetne aktivnosti

Ljetni praznici su tu i za velik broj djece koji pohađaju logopedske satove to znači i privremeni prekid vježbica.  Ipak, tijekom odmora možete pomoći svojoj djeci u održavanju naučenih jezično- govornih znanja i to kroz igru. Evo nekoliko ideja za ljetne aktivnosti 😊

Potraga za blagom

Organizirajte sa djecom potragu za blagom. Sakrijte “blago” negdje u prostoru te otkrivajte djeci ključne tragove koristeći prijedloge (npr. iznad, ispod, poviše, niže, između, ispred, iza i slično).   Na isti način tražite od djece da sakriju blago te vama pojasne gdje se nalazi koristeći navedene prijedloge. Za veliki broj predškolaca s jezičnim teškoćama upravo je upotreba prijedloga u jeziku veliki izazov pa na ovaj način, kroz igru, učvrstite ova znanja.

Puhanje balončića

Uzrok velikog broja artikulacijskih teškoća u djece leži upravo u hipotonoj orofacijalnoj muskulaturi pa, iako se ova igra može činiti besmislena i jednostavna,  puhajući balončiće djeca učvršćuju mišiće i artikulatore. Na isti način možete puhati komadiće papira ili vate na stolu. Priliku možete iskoristi za prebrojavanje balončića, uspoređivanje njihovih veličine ili jednostavno uživajući u činjenici kako im se djeca vesele.

Igra dućana

Uz par malih trikova ova igra može obogatiti djetetova jezična znanja. Od djeteta možete tražiti da posloži hranu koja se nudi u njegovoj prodavaonici prema kategorijama (voće, povrće,mliječni proizvodi), prema boji (žuto, crveno), prema okusu (slatko,gorko) i slično. Neka dijete samo istražuje i stvara kategorije prema kojima će razvrstavati ponuđenu hranu. Također, tijekom ove igre možete uvježbavati i predmatematičke vještine. Pomozite djetetu da odredi vrijednost svakog proizvoda te mu ponudite kovanice kojima će kasnije baratati prilikom plaćanja.

Izrada dnevnika

Iako će većina vas na ovoj točki zakolutati očima, zapravo je vrlo jednostavna i terapijski vrijedna za djecu s jezičnim teškoćama, koja iskazuju poteškoće u prepričavanju i rekapitulaciji događaja. Dovoljna vam je jedna bilježnica i bojice. Zajedno sa svojim djetetom nacrtajte najupečatljivije događaje s praznika i to pravilnim vremenskim redoslijedom (npr.prvo nacrtacjte odlazak u zoološki vrt, zatim odlazak na more, put kod bake i slično). Na taj način će dijete, dok bude prepričavalo događaje, imati vizualnu podršku događaja. Potaknite svoje dijete da prilikom prepričavanja koristi i vremenske prijedloge (prije, poslije), oslanjajući se na redoslijed događanja u bilježnici.

Svako dijete bi trebalo uživati u zasluženom odmoru od strukturiranih terapijskih satova koje vrijedno pohađaju tijekom godine. Ove aktivnosti omogućuju im učenje i održavanje znanja, kroz igru. To je zapravo način da bez opterećenja i ozbiljnosti koja obično prati riječ „učenje“ dijete priđe znanju i usvoji ga kroz zabavu, kreativnost i maštu.

Sretno!

Kako sam ja?

Kako sam ja?

U našem svijetu autizma najčešće je majka ta koja ostaje kod kuće koristeći dopust za njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju do 8 godine djeteta ili ima status roditelja njegovatelja. Ukoliko se radi o prvoj opciji (dopust do 8. godine) povratkom na radno mjesto taj status se preoblikuje u rad s polovicom radnog vremena. Do sada sam upoznala par očeva koji su na sebe preuzeli ulogu njegovatelja, ali budući da su još uvijek majke njegovateljice u većini slučajeva, govorit ću o majkama, iako se ovaj tekst odnosi i na sve očeve koji su unutar obitelji u statusu njegovatelja.

Svi smo mi prije autizma imali posao. Na tom poslu smo imali status, plaću i radno mjesto za predviđenih osam sati radnog vremena. Za to radno mjesto smo se školovali, javili na natječaj, prošli testiranje i bili presretni kad smo se zaposlili. Već samo do sklapanja ugovora o radu i dobivanja željenog posla uložili smo puno vremena, puno odricanja i započeli raditi s puno planova i želja. Mnogi od nas su se ostvarili te napredovali i postigli maksimum unutar svog radnog okruženja te bili zadovoljni radnim mjestom, atmosferom na poslu i plaćom. Posao i realizacija naših planova unutar poslovnog dijela naših života je ono što utječe na našu osobnost. Svrha školovanja je osposobljavanje za zanimanje koji želimo, kroz koje možemo realizirati svoje potencijale i biti uspješni, te koje će nam pružiti određeni status u društvu i osigurati primanja dostojna uloženog vremena u osnovno i dodatno educiranje te napredovanje u profesionalnom smislu.

Kada se dogodi autizam koji se dijagnosticira u ranom djetinjstvu, djetetu je potrebno imati stalno prisutnog  jednog od roditelja. Nekako je u našoj svijesti prirodno da je to majka (iako još jednom naglašavam kako sam upoznala i par očeva) koja bez razmišljanja napušta posao jer je potrebna djetetu. Drugačije kod autizma niti ne smije biti. Temelj osposobljavanja djeteta s autizmom za život nije terapija u kabinetu već stalno prisutan roditelj koji će postaviti dnevnu strukturu i dijete svakodnevno voditi kroz nju i biti njegov glasnik u društvu dok on sam to ne bude mogao biti.

Ono o čemu se ne govori u novonastaloj situaciji koju autizam stvara i u kojoj je gotovo sve u obitelji usmjereno prema boljitku djeteta (i tako treba biti) je status majke (tj. roditelja njegovatelja).
Majka, do autizma, uglavnom realizirana mlada žena sa statusom u društvu stvorenim između ostalog i kroz zanimanje i posao koji radi, financijski više ili manje neovisna, bez mogućnosti izbora (ukoliko želi najbolje za budućnost svoga djeteta) gubi sve što je do tada gradila i u što je gotovo cijeli život ulagala u profesionalnom smislu. Postaje financijski ovisna jer s iznosom od 2300 kn na dopustu za njegu djeteta ili s iznosom od 2500 kn kao roditelj njegovatelj ne može pokriti osnovne troškove života koji je, vjerojatno, uredila prema dotadašnjim primanjima. Pri ovome mislim zaista na osnovne troškove života (stanovanje, hrana, zdravlje). Međutim, ta majka je ulagala u svoj profesionalni napredak i svojim trudom došla do toga da si osim pukog preživljavanja može priuštiti sitne luksuze koji ju vesele i pričinjavaju zadovoljstvo. Ona je sada „samo“ njegovateljica i toliko ju veseli svaki i najmanji napredak djeteta da je zaboravila na svoje luksuze i posao, pomirila se s doista sramotnim primanjima u godinama svojih najvećih profesionalnih kapaciteta i odlučila biti čvrsti oslonac svome djetetu jer je u ovom trenutku to jedino važno.

Međutim, djeca s autizmom ne napreduju stalno i ne napreduju brzo. Svaki dan je pun frustracija, pun izrazito teške neizvjesnosti, a najviše suočavanja sa životom koji smo gradili, a više ga ne živimo. Država i sustav nas omalovažavaju jer smatraju da je plaća od 2300/2500 kn dovoljna, posao s kojeg smo otišli postaje lijepo sjećanje na neke sretnije i bezbrižnije dane, mlađi dolaze, mlađi napreduju, mlađi nas zamjenjuju, a kada se vratimo radit ćemo već nešto za što je dovoljno 4 sata jer ozbiljnije radno mjesto neće biti za nas. Obitelj očekuje da smo kameni stup koji nema pravo na umor, tugu i ljutnju jer dijete NIKAKO ne smije vidjeti mamu u takvom stanju.

U određenom trenutku sami sebe pitate: „Tko sam i gdje sam ja?“, imate osjećaj da ste otpisani i da vas uzimaju „zdravo za gotovo“. Imate osjećaj da vas autizam uništava i da je sve što radite uzalud, bez rezultata ili s premalim rezultatima. Ono što najčešće čujete je: „Bit će sve u redu, vidjet ćeš, pa gledajte kako napreduje!“. Neće biti u redu jer autizam nije niti u redu niti uredan i takva rečenica još više ljuti.

I što kada se ta majka potpuno opravdano raspadne?

Samo joj omogućite odmor, pružite emocionalnu ili fizičku podršku i bez previše potrebe za razumijevanjem, jer ju sigurno ne možete razumjeti. Ubrzo će se ona opet osnažiti i vratiti u svoj „i to mi je neki život“ koji će voljeti više od toliko željenog i očekivanog.

Kratka podjezična resica kao uzrok poteškoća hranjenja i sisanja te izgovora

Kratka podjezična resica kao uzrok poteškoća hranjenja i sisanja te izgovora

Jezik je organ koji služi za govor i komunikaciju među ljudima, međutim njegova veličina, oblik i/ili veza s dnom usne šupljine mogu uzrokovati teškoće sisanja, kao i nemogućnosti izgovaranja nekih glasova. Frenulum jezika ili podjezična resica (lat. frenulum linguae) označava kratku spojnicu koja se proteže od dna usne šupljine do središnjeg dijela jezika.

Kratka podjezična resica (ankiloglosija) je prirođena oralna anomalija jezika koja uzrokuje smanjenu pokretljivost jezika. Javlja se u 2-4% djece, a neki autori navode prevalenciju od čak 10% djece.

Rijetko, kratka resica ne predstavlja nikakav problem i prolazi bez ikakvih teškoća. Rast i razvoj organizma dovode do spontane rezolucije stanja te pojedinci nauče kompenzirati nedostatnu pokretljivost jezika. Međutim, kao posljedica kratkog podjezičnog frenuluma kod beba može nastati problem sa sisanjem, a kao posljedica kratkog i ograničenog frenuluma kod starije djece javlja se problem sa artikulacijom. U slučajevima kada je ova anomalija jako izražena, može znatno otežati ishranu te se preporučuje jednostavni kirurški zahvat s ciljem prevencije takvih teškoća.

Kratak frenulum u dojenčadi

Indikacija koje mogu uputiti na pojavu skraćenog frenuluma ima nekoliko. Jedan od pokazatelja je zasigurno teže probijanje jezika gdje tijekom dojenja beba ulaže povećane napore jer jezik ne ide dovoljno naprijed. Time u novorođenčeta nastaju smetnje prilikom sisanja, a kod majke se pojavljuju bolovi u dojci ili grudima, za vrijeme i nakon dojenja.

U kliničkoj slici često su prisutni i simptomi:

  • Dijete je plačljivo, razdražljivo ili uznemireno, čak i nakon hranjenja.
  • Zbog nemogućnosti pravilnog sisanja beba se brzo umara i nakon 1-2 minute odbija dojku ili zaspe na njoj prije nego je dovoljno pojela.
  • Dolazi do slabog povećanja tjelesne mase ili pak gubitka mase.
  • Kako bi donekle nadoknadila problem s pokretljivošću jezika, beba koristi vilicu umjesto jezika. Plitkim hvatom ona zapravo grize dojku i koristi usne za njeno sisanje, a to dovodi do skidanja s dojke, coktanja i lošeg kontakta s dojkom.

Kratak frenulum u djece starije dobi

Uzrok nepravilnog izgovora u djece starije dobi može biti organski (odstupanje u građi ili funkciji organa za artikulaciju), a jedan od organskih uzroka koji može utjecati na nepravilan izgovor je kratka podjezična resica. Kod neke djece kratak frenulum u dojenačkoj dobi ne predstavlja problem, no u kasnijoj dobi, zbog intenzivnog rasta alveoralne kosti u visinu, očituje se u teškoći izgovora pojedinih glasova zbog nemogućnosti podizanja jezika na nepce. Ova teškoća ponajviše se očituje prilikom izgovora glasova R i L, ali smetnje se očituju i prilikom izgovora suglasnika S, Z, T, D, Č i Ž.

Dijagnostika i postoperativni oporavak

Glavna karakteristika kratkog frenuluma je potpuno ili djelomično srastanje jezika sa dnom usne. Dijagnostički kriteriji kojima se može dokazati prisutnost kratkog frenuluma su razni. Najčešća i najjednostavnija metoda bazira se na stupnju mobilnosti samog jezika (mogućnost dodirivanja gornjih zubi i gornje usne vrhom jezika, pomicanjem jezika u jednu i drugu stranu, plaženja jezika). Na osnovu pregleda usne šupljine logoped može pretpostaviti hoće li kod djeteta biti potrebna kirurška intervencija ili je moguće uvježbati podizanje jezika i bez zahvata. Zahvat se najčešće vrši u ambulantnim uvjetima uz lokalnu anesteziju. Nakon zahvata potrebno je posvetiti vrijeme postoperativnim vježbama koje služe za učenje novih mišićnih pokreta.

Priprema za školu

Priprema za školu

Već godinama u ovo doba na društvenim mrežama pratim generacije djece odnosno njihovih majki koje s ponosom objavljuju pozive za testiranje za školu. Veliki je to korak u odrastanju. Iz bezbrižnosti u ozbiljnost i odgovornost. Djeca se osjećaju odraslo i važno, a roditelji ponosno. Počinje novi život, nova svakodnevnica, mnoštvo odgovornosti, novi prijatelji, nova znanja i izazovi. Pozitivno uzbuđenje u neizvjesnosti.

            Stigao je i nama poziv. Znala sam da će doći, očekivala sam ga, ali me svejedno neugodno iznenadio. Nisam sretna, nisam uzbuđena, prestravljena sam. Nismo spremni, ni u kojem smislu. Ne samo on, ni ja nisam spremna. Očekujemo odgodu i gotovo sigurno ćemo ju dobiti, ali … da li je dovoljno još tih SAMO godinu i pol za postati dovoljno spreman?

 Kreće naša neizvjesnost, bez uzbuđenja i sa željom da što duže potraje. Predviđanja nema jer to je autizam. Danas je jedno, a već za mjesec dva može biti potpuno novo stanje, bolje, naprednije. Međutim, za godinu i pol može isto tako biti bez pomaka, bez promjena. Razdoblja skokova u razvoju i stagnacije kod autizma su nepredvidljiva i to je jedno od osnovnih obilježja. Zato smo naučili živjeti iz dana u dan, bez očekivanja. Tako je bilo lakše…sve dok nije došao poziv. Sada postoje očekivanja i prevelika želja, što stvara nervozu u našoj svakodnevnici. Škola je bila ona granica koju smo si odredili kao cilj koji će nam odrediti životni smjer. Funkcionalnost, samostalnost ili doživotna ovisnost uz podršku. I na kraju ono pitanje koje je noćna mora svim roditeljima djece s autizmom: „Što kad me ne bude?“. Terapeuti bi mi sad rekli da gledam predaleko u budućnost, ali kada je budućnost tako jako nepredvidiva i zastrašujuća, nemoguće je to pitanje ignorirati.

 Redovni školski sustav, koji dijete može savladati uz individualizirani program, želja je vjerojatno svih roditelja djece iz spektra autizma. Mnoga djeca su spremna i sposobna za takav program i pristup no je li sustav spreman na njih? Odgovor je vrlo jednostavan i bez razmišljanja: NIJE.
Što znači individualizirani program i tko je dovoljno stručan da ga napravi za pojedino dijete? Učitelj/ica koja tek upoznaje dijete, koja nije radila s djecom s autizmom, koja o autizmu zna tek definiciju, definitivno nije osoba koja bi samostalno trebala raditi individualizirani program. Stručna služba škole (logoped- ako ga ima, ili psiholog), svakako je dobra pomoć pri izradi takvoga programa, ali opet, radi se o autizmu čije teškoće i potencijale djetetovi terapeuti otkrivaju kroz godine rada, pa je pretpostavka kako ta stručna služba slaže taj program zapravo ne poznajući dijete i opet se vodi prema nekom iskušanom generalnom pristupu, a ne prema individualnim potrebama svakog djeteta. Roditelji su tu od velike pomoći, međutim mnogi od njih zbog vlastite nemogućnosti prihvaćanja djetetove teškoće, nisu u stanju razgovarati na takvoj razini i sve prepuštaju školi. Jedini koji bi u tom trenutku kretanja u školu mogli izraditi kvalitetan program koji zaista opravdava riječ „individualizirani“ su djetetovi dotadašnji terapeuti u suradnji sa školom. Međutim, prema dosadašnjem stanju, Hrvatska je daleko od takvog pristupa. I onda smo opet na početku, lančana reakcija nerazumijevanja, neinformiranosti i nedovoljno podrške dovodi do toga da dijete s autizmom u redovnom školskom sustavu uglavnom bude problem za učitelj/icu i ostale učenike. Nerijetko se čuju komentari roditelja ostalih učenika kako se previše vremena tijekom sata „troši“ na dijete s teškoćama pa ostaje premalo vremena za „redovne“ učenike. Prilično je sramotna ta rečenica jer je vjerojatno odraz razmišljanja i prezentiranja stanja u razredu od strane učitelj/ice. To može i biti istina, međutim na taj način graditi neprijateljsku atmosferu unutar razreda, kako među roditeljima učenika tako i među učenicima je zaista neprofesionalno i primjer je čiste diskriminacije i etiketiranja unutar razreda. Dijete koje nosi naočale jer je slabovidno, ako mu oduzmete njegovu podršku tj. naočale, isto tako će biti ogroman problem u razredu. Dakle, isključivo se radi o nerazumijevanju autizma i ne pružanju adekvatne podrške. Mišljenja sam da svaki posao ima veće i manje izazove te se kvaliteta zaposlenika očituje upravo u sposobnosti savladavanja ovih većih izazova, a to bi za učitelje bilo uspješno uključivanje djece s teškoćama u kolektiv.

 U pojedinim redovnim školama postoje posebni razredi za djecu s teškoćama u koje ih se za pojedine predmete izdvaja, dok pojedine predmete slušaju u redovnom razredu. Voljela bi da mi netko objasni što se time želi postići???!!! Etiketiranje djece s teškoćama u redovnom školstvu je jedino što vidim u takvom pristupu. Dijete, ukoliko je upisano u redovni školski sustav, treba imati svu podršku kako bi u jednakosti s ostalim učenicima bez teškoća moglo sudjelovati u cijelom procesu školovanja. Školovanje za djecu s autizmom, ali i djecu urednog razvoja nema za svrhu samo pružanje akademskog znanja (koje u velikoj mjeri bude i beskorisno i nesvrhovito) već i socijalizaciju. Učenje socijalnih vještina u međuljudskim odnosima, kako s vršnjacima tako i s autoritetima, te učenje socijalnih situacija i odgovornosti je temelj koji bi uz obrazovanje osnovna škola trebala pružiti svakom učeniku imao on teškoće ili ne. Prema tome,smatram kako je izdvajanje u posebne razrede naglašavanje teškoća, etiketiranje i diskriminacija djece s teškoćama, koje je posljedica nedovoljne stručnosti pri izradi potrebne individualizirane podrške.

            Nas čeka još godinu i pol dana intenzivnog rada na savladavanju emocionalnih i socijalnih vještina kako bi bili zreli za odgovornost koju redovno školovanje nosi. Ukoliko postignemo tu razinu zrelosti te nam se odobri upis u redovni školski sustav, nadam se i želim vjerovati da naš specifičan način učenja i pogleda na svijet oko sebe neće biti „problem u razredu“ već „različitost od koje svi možemo ponešto naučiti“.

Dostojanstvo…

Dostojanstvo…

Prosinac je. Obožavam svu pozitivnu energiju koju Božić sa sobom nosi i obično bi već početkom prosinca radila popis kolača koje ću peći. Volim svo to blještavilo koje mi izaziva osjećaj euforije, a božićna glazba me toliko puni pozitivom da ponekad usred ljeta puštam CD s ”the best of” božićnim hitovima. Ovisnica sam o šljokicama pa si obično u prosincu dam oduška i pretjerujem s njima, ali to me čini sretnom i baš me briga što sam hodajući kič.

Međutim zadnje tri godine, od kada imamo dijagnozu autizma, Božić nekako nezamijećeno, tek toliko da se odradi, prolazi kraj mene. Ove godine se zaista trudim. Svako jutro na kapke stavljam debeli sloj šljokica, kupila sam 5 „disco kugli“ kuglica koje sam planirala objesiti po stanu, ali za sada samo jedna sama visi iznad televizora. Prekrasna je, međutim ona u meni ništa ne potiče. Nema euforije, nema planova, samo preživljavanje iz dana u dan čiji tijek određuje autizam. Nepodnošljiva težina svakodnevnice me spušta na zemlju svaki puta kada pokušavam uzletiti.

Ove godine, ovog prosinca, sustav za koji autisti praktički ne postoje, odlučio je u meni umjesto prosinačke euforije izazvati prosinački bijes, frustraciju i osjećaj nemoći. Kada autizam miruje i kreće u dobrom smjeru, kada smo u toliko željenoj fazi napredovanja, tu je društvo da nas podsjeti da je napredak djeteta u slučaju  autizma tek početak borbe za ravnopravnost. Što je dijete funkcionalnije više ga uvodite u društvo i onda shvatite da je vaše dijete svakom godinom sve više spremno, ali društvo i sustav nisu spremni na njega. Zadnje vrijeme mi se često po glavi vrti misao ima li uopće smisla maltretirati djecu sa svim silnim terapijama i uništavati im bezbrižnost djetinjstva? Jer, budimo realni, dok se drugi igraju na svoj način, mi naše male autiste tjeramo da se igraju na naš način jer je njihov način društveno neprimjeren. Učimo ih društveno prihvatljivom ponašanju da bi se uklopili u društvo i ostvarili svoja temeljna ljudska prava, a to isto društvo se ponaša kao da autisti ne postoje i sustav im se ni malo ne želi prilagoditi, ne želi razumjeti i stvoriti temelje jednakosti.

Sustav im daje IV. stupanj invaliditeta, ali ne u svrhu da tim invaliditetom ostvare prava koja bi im olakšala svakodnevnicu, već ih pojedine institucije temeljem toga tretiraju kao preteške slučajeve te isključuju iz svojih terapija. Onda se dogodi to da dijete s invaliditetom za zdravstveni sustav ne postoji jer mu taj sustav ne može, zbog težine dijagnoze, osigurati potrebnu terapiju. Rana intervencija se koristi na način da korištenje te usluge u sustavu socijalne skrbi isključuje korištenje iste u zdravstvu. Ranu intervenciju je sramotno i nazivati tako jer Zakon o socijalnoj skrbi navodi 5 sati tjedno usluga rane intervencije. Osposobljavanje djece s autizmom za uspješnu inkluziju zahtjeva 4 sata dnevno terapije, kako u kabinetu, tako i kod kuće. Realnost je prosječno 2 sata tjedno unutar socijalne skrbi, 0 sati zdravstveni sustav.

Nadalje, što znači taj stupanj invaliditeta prilikom dobivanja olakšica kao što je znak pristupačnosti za parkiranje na invalidsko mjesto? Ništa. Zakon smatra da do 15. godine, znak pristupačnosti djeca s poremećajem iz spektra autizma ne smiju dobiti. Nemaju tjelesno oštećenje. Ovdje se radi o teškoj diskriminaciji unutar same populacije osoba s invaliditetom koja je rezultat potpunog nerazumijevanja teškoća koje sa sobom nosi spektar autizma. Znak pristupačnosti osobi od 15 godina sa dijagnozom poremećaj iz spektra autizma možda više neće niti biti potreban, što zbog sazrijevanja i boljeg razumijevanja, što zbog bolje mogućnosti samoregulacije. Znak pristupačnosti nužno je potreban obiteljima djece s poremećajem iz spektra autizma u njihovoj najmlađoj dobi jer zbog nerazumijevanja jezika, nerazumijevanja društvenih pravila, nemogućnosti samoregulacije emocija, pojedine svakodnevne situacije, kao što je npr. promjena rutine, to dijete i njegove roditelje mogu dovesti do toga da im bezazlene radnje, o kojima pripadnici društva urednog razvoja niti ne razmišljaju, kao što je ulazak u vrtić, taj dan pretvore u pakao iz kojeg je teško izaći. Međutim, zakon kojim se reguliraju ta prava teškoćama koje su obilježje spektra autizma daje manju snagu od teškoća koju sa sobom nosi fizički invaliditet, te u tu svrhu osobama s fizičkom invalidnošću će osigurati jednake uvjete sudjelovanja u životu zajednice, dok djeca s autizmom zbog svojih „manje važnih“ teškoća neće imati jednake uvjete sudjelovanja u društvenoj zajednici jer im se njihove teškoće omalovažavaju i diskriminiraju.

  1. prosinca se obilježava Međunarodni dan ljudskih prava. Povelja Europske unije o temeljnim pravima iz 2000. godine sadrži popis 49 temeljnih ljudskih prava. Izdvojit ću sljedeće:
  • pravo na ljudsko dostojanstvo
  • pravo na nediskriminaciju
  • pravo na zdravstvenu zaštitu
  • PRAVO OSOBA S INVALIDITETOM NA  INTEGRACIJU, koja OBUHVAĆA MJERE ČIJI JE CILJ OSIGURAVANJE NJIHOVE NEOVISNOSTI, DRUŠTVENE I PROFESIONALNE UKLJUČENOSTI TE NJIHOVO SUDJELOVANJE U ŽIVOTU ZAJEDNICE

Hrvatski zakonodavci zbog potpunog nerazumijevanja dijagnoze poremećaj iz spektra autizma prilikom donošenja zakona kojima se reguliraju prava djece/osoba s autizmom doveli su u pitanje temeljna ljudska prava tih osoba. Omogućili su zdravstvenim institucijama da se mogu ograditi od rada sa djecom sa spektra jer za njihove kapacitete su oni preteški, te unutar zdravstvenog sustava kontinuirana, strukturirana i na kraju krajeva svrhovita terapija ne postoji. Odredili su ih kao osobe s najvišim stupnjem invaliditeta, no za ostvarivanje određenih prava unutar osoba s invaliditetom su diskriminirani te su teškoće zbog kojih su u statusu invalidnih osoba, u odnosu da osobe sa tjelesnim invaliditetom, degradirani. Zbog toga nisu uključeni u mjere koje bi im trebale osigurati neovisnost i sudjelovanje u životu zajednice. Temeljem svega navedenog, ima li jedna osoba s autizmom u Republici Hrvatskoj uopće pravo na dostojanstvo?

 

 

Što su predmatematičke vještine i kako ih poticati?

Što su predmatematičke vještine i kako ih poticati?

Predmatematičke vještine

 

Pojam predmatematičke vještine odnosi se na niz znanja, činjenica i postupaka koje djeca usvajaju prije polaska u školu, a koja će im biti potrebna za razumijevanje matematike. Dijete u predškolskoj dobi uči o:

  • odnosima u prostoru (unutra – vani, gore – dolje, ispod – iznad)
  • odnosima predmeta (veće – manje, lako – teško)
  • svojstvima predmeta (tvrd – mekan, topao – hladan)
  • količini (jesu li dvije skupine predmeta jednake ili je neka skupina veća ili manja)
  • pojmu broja (brojenje, prebrojavanje, povezivanje broja i količine).

 

Sva ova znanja djeca stječu kroz igru, krećući se prostorom, baratajući predmetima- okrećući, uspoređujući.

 

Razvojna linija

Istraživanja pokazuju kako su počeci dječjeg usvajanja matematičkih pojmova uočljivi već u ranoj dobi. Primjerice, već u dobi od oko šest mjeseci djeca mogu uočiti jednakost ili razliku između skupova od četiri elementa. Tijekom druge godine života djeca počinju učiti i koristiti uobičajene nazive za brojke, a u trećoj godini koriste načelo pridruživanja „jedan prema jedan“ te poštuju redoslijed brojeva.

U nastavku slijedi prikaz nekih „matematičkih“ znanja koja se očekuju kod djece određene dobi.

Dijete u dobi od 2 do 3 godine:

  • uči neke brojeve kao pojmove, najčešće brojeve vezane uz dob (Imam dvije godine),
  • prepoznaje pojmove prvi i posljednji te početak i kraj,
  • dijeli igračke pomoću strategije „jedna za mene, druga za tebe“,
  • ukoliko je netko, na primjer, pojeo jedan od dva bombona na stolu, dijete prepoznaje da je ostao samo jedan bombon,
  • javljaju se pokušaji brojenja i prebrojavanja, iako se još uvijek događa pogrešno korištenje naziva i redoslijeda brojeva,
  • ponekad igračke označava brojem (To su dva auta).

 

Dijete u dobi od 3 do 4 godine:

  • uči mehanički brojati od 1 do 10,
  • prilikom prebrojavanja stvari razvija svijest da je zadnji izgovoreni broj jednak ukupnom broju predmeta,
  • rješava jednostavne zadatke zbrajanja i oduzimanja s konkretama,
  • prepoznaje neke znamenke,
  • uspoređuje dva predmeta ili bića prema veličini, duljini, težini, brzini.

 

Dijete u dobi od 4 do 5 godina:

  • broji unazad od 5,
  • razumije i koristi redne brojeve (prvi, drugi, treći, četvrti),
  • započinje i nastavlja brojati od broja koji nije jedan, npr. od broja 7, 8, 9 ili 10,
  • pojedina djeca mogu brojati do broja 20,
  • razumije prijedloge (dolje, gore, ispred, iza, unutar, vani, između, lijevo, desno),
  • prepoznaje neke geometrijske oblike (trokut, krug ili kvadrat),
  • razumije vremenske koncepte (jutro, popodne, večer, prije, kasnije, ubrzo),
  • poznaje dane u tjednu i godišnja doba,
  • razvrstava stvari u grupe prema zajedničkim karakteristikama,
  • prepoznaje uzorke koji se ponavljaju (ukoliko u nekom nizu slijede crveno pa žuto auto, dijete će znati nastaviti niz),
  • razumije riječi poput možda, vjerojatno, moguće, nemoguće, i slično.

 

Dijete u dobi od 5 do 6 godina:

  • broji i prebrojava iznad 20,
  • ukoliko mu se ponude dva broja između 1 i 10, prepoznaje koji je od tih brojeva veći,
  • razvija svijest da se udaljenost između dva predmeta ne mijenja ukoliko se predmeti ne pomaknu,
  • shvaća odnose poput: ukoliko je Marija viša od Ivana, a Ivan viši od Frane, onda je Marija također viša od Frane,
  • prepoznaje da u setu ima 5 igračaka, bez prebrojavanja,
  • razumije pojmove pola ili dva puta veće/više,
  • počinje pisati znamenke.

 

Navedene predvještine moguće je grupirati u 9 kategorija koje su neophodne za svladavanje matematike u kasnijem školskom razdoblju:

  1. Razvrstavanje podataka i predmeta.
  2. Uspoređivanje i ujednačavanje predmeta i skupova.
  3. Prepoznavanje uzorka i nastavljanje niza.
  4. Sposobnost praćenja niza/slijeda uputa.
  5. Orijentiranje i organiziranje u prostoru.
  6. Vizualizacija (sposobnost manipulacije mentalnim predodžbama).
  7. Sposobnost procjenjivanja veličine, količine, broja.
  8. Deduktivno mišljenje (izvođenje općeg načela iz pojedinačnog zaključka).
  9. Induktivno mišljenje (razumijevanje koje je rezultat povezivanja postupaka i koncepata).

 

Kako poticati predmatematičke vještine?

Koliko puta ste prebrojavali stepenice dok ste se penjali sa svojim djetetom? Koliko puta ste prebrojavali dugmad na košuljici dok ste oblačili dijete? Ovo su stvari koje većina roditelja čini nesvjesno i automatski, a koje su vrlo važne jer su osnova razumijevanja matematike u budućnosti. Rana izloženost brojevima i matematičkim konceptima olakšati će vašem djetetu stvaranje pozitivnog stava prema brojevima, kao i pripremu za školu.

Djecu najmlađe dobi možete poticati čitanjem priča u kojima su zastupljeni brojevi. U svakodnevnim situacijama prebrojavajte i komentirajte stvari u okolini (npr. Uzeo sam dvije banane). Prilikom čitanja mijenjajte ton glasa kako bi opisali koncepte (npr. glasan, duboki zvuk koji opisuje nešto veliko i tihi, visoki zvuk koji opisuje nešto maleno). Komentirajte vrijeme te usmjerite djetetovu pozornost na sat (npr. Sad je 9 sati i idemo spavati).

Također, djetetovu pozornost možete usmjeriti na, na primjer, znamenke u vašem adresaru, mobitelu, na prometnim znakovima, i slično. Dok pripremate ručak ili užinu, komentirajte s djetetom što činite (npr. Stavljam dva krumpira u vodu. Naranču režem na pola).

Predmatematičke vještine možete poticati i van kuće, primjerice, potičite svoje dijete da uspoređuje veličine kamenja i kuća, oblike lišća i drveća, prebrojavajte korake od ljuljačke do tobogana i od tobogana do klupice, djetetovu pozornost usmjerite na kućne brojeve na zgradama i kućama. Kod kuće potaknite dijete da igračke posloži po veličini ili boji, na papiru iscrtajte različite geometrijske oblike te ih zajedno s djetetom pronalazite u prirodi i po kući (npr. trokut je kao krov, krug je kao tanjur, kvadrat je kao televizor), uključite dijete u aktivnosti kuhanja pa ga učite vagati, prepoloviti, sipati i slično. Igrajte se trgovine i razmjene novca te različitih društvenih igara koje se baziraju na brojevima i prebrojavanju (Bingo, Domine, Monopol).

 

Važno je da ove aktivnosti provodite kroz igru i učinite ih pozitivnim, opuštajućim iskustvom za dijete. Brojevi i matematika važan su aspekt našeg života stoga potičite djecu, obojite navedene aktivnosti pohvalama i pozitivnim povratnim informacijama kako bi ih ohrabrili da i dalje sudjeluju u njima J

 

Izvori:
http://www.vrtic-vjeverica.zagreb.hr/default.aspx?id=86

www.azoo.hr/images/razno/Butorac.doc

https://www.zerotothree.org/resources/299-help-your-child-develop-early-math-skills

https://www.understood.org/en/learning-attention-issues/signs-symptoms/age-by-age-learning-skills/math-skills-what-to-expect-at-different-ages

 

 

 

Inkluzija ili privid?

Inkluzija ili privid?

Nas par mama djece s teškoćama u razvoju osnovale smo udrugu za inkluziju i promicanje kvalitete življenja djece i mladih s teškoćama jer smo zaključile kako naša djeca, nakon izlaska iz terapeutskih kabineta, ostaju bez nužne podrške uklapanja u društvo. Također, isto to društvo ne zna što bi i kud bi s njima jer im nisu dovoljno jasni. U rujnu, na jednom eventu za udruge, predstavile smo ciljeve i područje djelovanja udruge. Tada nam je prišla nešto starija gospođa i vrlo podcjenjivačkim tonom nas upitala: „Što ćete nam vi, pa ne provodite inkluziju vi nego ja“. Nakon početnog šoka, oblijevanja hladnog znoja i istovremene vrućine u licu te osjećaja slabine u nogama i potrebe da gospođu ružnim riječima potjeram s našeg štanda, uspjela sam izgovoriti rečenicu „Kako vi provodite inkluziju?“. Gospođa je ponosno i važno odgovorila „Pa dajem im obrazovanje, što bi  htjeli više?“. Naš razgovor je bio vrlo iscrpljujuć i trajao je više od pola sata, te ga se ne želim prisjećati niti ga ovdje prepričavati. Gospođa je profesorica u jednoj srednjoj strukovnoj školi i samo jedna njezina rečenica: „Pa dajem im obrazovanje, što bi  htjeli više?“ odlično opisuje stanje hrvatskog školskog sustava, ali i razumijevanja društva pojma inkluzija.

Zamislite jednog iznadprosječno inteligentnog mladića u invalidskim kolicima koji je upisao fakultet kao učenik s najboljim ocjenama u srednjoj školi, dolazi pred zgradu fakulteta, do ulaza ima 10 stepenica, predavaona je na 4. katu, kabinet za vježbe na 2. katu, a referada na 3. katu. Zgrada nema lifta, nema osiguran ulaz za invalide, a mladić nema asistenta koji će mu fizički pomoći pri ulazu kretanju kroz zgradu fakulteta. Mladić bi na fakultetu dobio vrhunsko znanje u području u kojem je izvrstan što bi mu omogućilo da se i realizira kao osoba u onome u čemu je najbolji, i da sebi svojim znanjem i sposobnostima osigura financijsku neovisnost. Međutim, mladić ne može niti ući u zgradu fakulteta, a fakultet smatra kako samim upisom invalidne osobe u svoj program toj osobi pruža iste mogućnosti kao i studentima koji su u potpunosti fizički sposobni i neovisni. Tj. kako već omogućavanjem slušanja programa i polaganja ispita invalidnih osoba provodi inkluziju te je upisom osobe na fakultet proveo inkluziju i tu obveza fakulteta prestaje. „… dajem im obrazovanje, što bi još htjeli?“

Ovo je vrlo jasan primjer jer kod osoba s fizičkim invaliditetom je jednostavno odrediti koju i koliku podršku osoba treba kako bi se ravnopravno uključila u sustav (vrtićki, školski, sveučilišni) i društvo općenito. Za osobe s autizmom tu potrebnu podršku često je vrlo teško odrediti. Kako bi se ona osigurala, dijete/osobu je potrebno dobro poznavati tj. točno utvrditi koje su to teškoće koje ga ometaju u ravnopravnom praćenju vrtićkog, školskog i dr. programa. Takvu procjenu, kao i samu vrstu i razinu podrške, mogu odraditi samo kvalificirane stručne osobe. Trenutno, prema našem iskustvu, to su djetetovi terapeuti. Međutim, u hrvatskoj stvarnosti rad terapeuta počinje i završava u kabinetu. Razlog tome, kod onih zaista profesionalnih, kvalitetnih i predanih radu terapeuta, nije njihova nezainteresiranost za pružanje podrške izvan kabineta, već nezainteresiranost obrazovnih ustanova unutar sustava za dobivanje stručne podrške i općenito međusobne suradnje obrazovne ustanove i djetetovog terapeuta u svrhu inkluzije. Postojeća stručna služba vrtića/škole često s malim brojem ljudi odrađuje programe kako za djecu s teškoćama tako i za djecu urednog razvoja. Djeci s autizmom nije dovoljan jedan generalizirani program primjenjiv za sve, a da bi nastao individualni pristup potrebna je suradnja odgajatelja/učitelja, asistenata, stručne službe odgojno-obrazovne ustanove i terapeuta koji radi s djetetom od uključivanja u ranu intervenciju.

Već sam pisala o uključivanju V u redovan vrtićki sustav i o tome kako imamo pozitivno iskustvo. Kod nas je ostvarena odlična suradnja između odgajatelja, asistentice i roditelja. Naše odgajateljice i asistentica, uz svoje stručno znanje i sposobnost vođenja i usmjeravanja grupe koja zahvaljujući upravo njima prihvaća različitosti kao ravnopravne članove skupine, u radu s V prihvaćaju sve one metode koje im ja, kao roditelj, sugeriram, a koje sam ja dobila u savjetovanju s terapeutima. Međutim je li to dovoljno za inkluziju? Mi se trudimo da bude, pruzimajući pri tome uloge i teret koji bi u cijelom procesu inkluzije trebao biti raspoređen na više stručnjaka. Ali to je naš tim, naša asistentica, naše tete i naša međusobna suradnja, želja i trud. Većina roditelja, odgajatelja i asistenata odustaje jer ne znaju i nemaju stručnu podršku unutar institucije pa inkluzija postaje preživljavanje unutar skupine ili razreda po načelu „dok ide ide, kad postane neizvedivo uvijek postoji segregacija kao manje zahtjevna opcija“.

Prema definiciji (preuzetoj s Logoped.hr) inkluzija zahtijeva višu razinu uvažavanja djece s teškoćama u razvoju, tretira ih kao potpuno ravnopravne sudionike u odgojno-obrazovnom procesu unutar kojeg je osigurana permanentna individualna pomoć u situacijama kada je neophodna, te ističe i naglašava različite razvojne potencijale, a manje govori o nedostacima.

Zaključit ću da se danas u Hrvatskoj većina odgojno-obrazovnih ustanova „razbacuje“ s riječi inkluzija, neki zbog neznanja, a neki i zbog vlastite promocije. Uključiti dijete u sustav u kojem će bez kvalitetne stručne podrške konstantno zbog svojih teškoća doživljavati neuspjeh, lošija je opcija za dijete od segregacije. Povjeriti dijete s teškoćama asistentu/odgajatelju/učitelju/profesoru koji ne znaju s njime raditi jer nemaju kvalitetnu stručnu podršku stvorit će svakodnevni stres i frustraciju prilikom odlaska na posao, osjećat će se neuspješnim i izgubiti volju za rad s djecom s teškoćama, čak stvoriti i otpor i izbjegavanje susretanja u svom daljnjem radu s djecom s teškoćama. Tako nezadovoljna odrasla osoba svoje frustracije na situaciju će u skupini/razredu sigurno makar neverbalnom komunikacijom pokazati drugoj djeci te će stvoriti negativnu atmosferu prema djetetu s teškoćama unutar grupe u koju bi ga trebalo uključiti i omogućiti mu ravnopravno funkcioniranje. Dalje, odgojno-obrazovna ustanova koje želi provesti inkluziju također treba, kako financijsku, tako i stručnu podršku. Nedostatak stručnih kadrova u razumijevanju specifičnih teškoća djece s autizmom, a ponekad nedostatak interesa za takvim stručnjacima zbog nedostatka svijesti da stručni tim škole/vrtića zaista nije niti znanjem, niti iskustvom, niti brojem zaposlenih dovoljan za provedbu uspješne inkluzije djece s autizmom, često su problem već u samom početku provedbe inkluzije. Sve se postavi na krive temelje koji  ne mogu u jednoj ustanovi nositi teret teškoća koje stvara autizam.

I tako se vrtimo u krug u Lijepoj Našoj. A ja se opet vraćam roditeljima. Mi znamo što treba i svjesni smo da nam je prolaznost vremena i čekanje sustava da odradi svoj najgori neprijatelj. Svaka naša inicijativa, svaki naš i najmanji korak prema kvalitetnoj inkluziji biti će primjer da je ona moguća, potrebna i najbolja opcija kako za djecu s teškoćama tako i za društvo u cjelini. Pokazati pozitivnim primjerima kako inkluzija ne znači čuvanje djeteta u vrtiću koje samostalno luta po grupi jer odgajatelji nisu dobili stručne upute kako uključiti dijete u grupne aktivnosti. Osigurati suradnju ustanova i terapeuta koji će postaviti temelje djetetovog ulaska u odgojno-obrazovni sustav. Prije svega educirati zaposlene u odgojno-obrazovnim ustanovama kako inkluzija ne znači dati mu obrazovanje ili tete čuvalice, učiti se može i unutar obitelji, kao i imati tetu čuvalicu u vlastitom domu. Moje iskustvo kaže da ljudskim razgovorom, međusobnim prihvaćanjem mišljenja svih koji sudjeluju u procesu inkluzije i s malo resursa se mogu čuda napraviti. Temelj za dalje u našem primjeru je „može se …“.