Naslovnica Inkluzija ili privid?

Inkluzija ili privid?

Inkluzija ili privid?

Nas par mama djece s teškoćama u razvoju osnovale smo udrugu za inkluziju i promicanje kvalitete življenja djece i mladih s teškoćama jer smo zaključile kako naša djeca, nakon izlaska iz terapeutskih kabineta, ostaju bez nužne podrške uklapanja u društvo. Također, isto to društvo ne zna što bi i kud bi s njima jer im nisu dovoljno jasni. U rujnu, na jednom eventu za udruge, predstavile smo ciljeve i područje djelovanja udruge. Tada nam je prišla nešto starija gospođa i vrlo podcjenjivačkim tonom nas upitala: „Što ćete nam vi, pa ne provodite inkluziju vi nego ja“. Nakon početnog šoka, oblijevanja hladnog znoja i istovremene vrućine u licu te osjećaja slabine u nogama i potrebe da gospođu ružnim riječima potjeram s našeg štanda, uspjela sam izgovoriti rečenicu „Kako vi provodite inkluziju?“. Gospođa je ponosno i važno odgovorila „Pa dajem im obrazovanje, što bi  htjeli više?“. Naš razgovor je bio vrlo iscrpljujuć i trajao je više od pola sata, te ga se ne želim prisjećati niti ga ovdje prepričavati. Gospođa je profesorica u jednoj srednjoj strukovnoj školi i samo jedna njezina rečenica: „Pa dajem im obrazovanje, što bi  htjeli više?“ odlično opisuje stanje hrvatskog školskog sustava, ali i razumijevanja društva pojma inkluzija.

Zamislite jednog iznadprosječno inteligentnog mladića u invalidskim kolicima koji je upisao fakultet kao učenik s najboljim ocjenama u srednjoj školi, dolazi pred zgradu fakulteta, do ulaza ima 10 stepenica, predavaona je na 4. katu, kabinet za vježbe na 2. katu, a referada na 3. katu. Zgrada nema lifta, nema osiguran ulaz za invalide, a mladić nema asistenta koji će mu fizički pomoći pri ulazu kretanju kroz zgradu fakulteta. Mladić bi na fakultetu dobio vrhunsko znanje u području u kojem je izvrstan što bi mu omogućilo da se i realizira kao osoba u onome u čemu je najbolji, i da sebi svojim znanjem i sposobnostima osigura financijsku neovisnost. Međutim, mladić ne može niti ući u zgradu fakulteta, a fakultet smatra kako samim upisom invalidne osobe u svoj program toj osobi pruža iste mogućnosti kao i studentima koji su u potpunosti fizički sposobni i neovisni. Tj. kako već omogućavanjem slušanja programa i polaganja ispita invalidnih osoba provodi inkluziju te je upisom osobe na fakultet proveo inkluziju i tu obveza fakulteta prestaje. „… dajem im obrazovanje, što bi još htjeli?“

Ovo je vrlo jasan primjer jer kod osoba s fizičkim invaliditetom je jednostavno odrediti koju i koliku podršku osoba treba kako bi se ravnopravno uključila u sustav (vrtićki, školski, sveučilišni) i društvo općenito. Za osobe s autizmom tu potrebnu podršku često je vrlo teško odrediti. Kako bi se ona osigurala, dijete/osobu je potrebno dobro poznavati tj. točno utvrditi koje su to teškoće koje ga ometaju u ravnopravnom praćenju vrtićkog, školskog i dr. programa. Takvu procjenu, kao i samu vrstu i razinu podrške, mogu odraditi samo kvalificirane stručne osobe. Trenutno, prema našem iskustvu, to su djetetovi terapeuti. Međutim, u hrvatskoj stvarnosti rad terapeuta počinje i završava u kabinetu. Razlog tome, kod onih zaista profesionalnih, kvalitetnih i predanih radu terapeuta, nije njihova nezainteresiranost za pružanje podrške izvan kabineta, već nezainteresiranost obrazovnih ustanova unutar sustava za dobivanje stručne podrške i općenito međusobne suradnje obrazovne ustanove i djetetovog terapeuta u svrhu inkluzije. Postojeća stručna služba vrtića/škole često s malim brojem ljudi odrađuje programe kako za djecu s teškoćama tako i za djecu urednog razvoja. Djeci s autizmom nije dovoljan jedan generalizirani program primjenjiv za sve, a da bi nastao individualni pristup potrebna je suradnja odgajatelja/učitelja, asistenata, stručne službe odgojno-obrazovne ustanove i terapeuta koji radi s djetetom od uključivanja u ranu intervenciju.

Već sam pisala o uključivanju V u redovan vrtićki sustav i o tome kako imamo pozitivno iskustvo. Kod nas je ostvarena odlična suradnja između odgajatelja, asistentice i roditelja. Naše odgajateljice i asistentica, uz svoje stručno znanje i sposobnost vođenja i usmjeravanja grupe koja zahvaljujući upravo njima prihvaća različitosti kao ravnopravne članove skupine, u radu s V prihvaćaju sve one metode koje im ja, kao roditelj, sugeriram, a koje sam ja dobila u savjetovanju s terapeutima. Međutim je li to dovoljno za inkluziju? Mi se trudimo da bude, pruzimajući pri tome uloge i teret koji bi u cijelom procesu inkluzije trebao biti raspoređen na više stručnjaka. Ali to je naš tim, naša asistentica, naše tete i naša međusobna suradnja, želja i trud. Većina roditelja, odgajatelja i asistenata odustaje jer ne znaju i nemaju stručnu podršku unutar institucije pa inkluzija postaje preživljavanje unutar skupine ili razreda po načelu „dok ide ide, kad postane neizvedivo uvijek postoji segregacija kao manje zahtjevna opcija“.

Prema definiciji (preuzetoj s Logoped.hr) inkluzija zahtijeva višu razinu uvažavanja djece s teškoćama u razvoju, tretira ih kao potpuno ravnopravne sudionike u odgojno-obrazovnom procesu unutar kojeg je osigurana permanentna individualna pomoć u situacijama kada je neophodna, te ističe i naglašava različite razvojne potencijale, a manje govori o nedostacima.

Zaključit ću da se danas u Hrvatskoj većina odgojno-obrazovnih ustanova „razbacuje“ s riječi inkluzija, neki zbog neznanja, a neki i zbog vlastite promocije. Uključiti dijete u sustav u kojem će bez kvalitetne stručne podrške konstantno zbog svojih teškoća doživljavati neuspjeh, lošija je opcija za dijete od segregacije. Povjeriti dijete s teškoćama asistentu/odgajatelju/učitelju/profesoru koji ne znaju s njime raditi jer nemaju kvalitetnu stručnu podršku stvorit će svakodnevni stres i frustraciju prilikom odlaska na posao, osjećat će se neuspješnim i izgubiti volju za rad s djecom s teškoćama, čak stvoriti i otpor i izbjegavanje susretanja u svom daljnjem radu s djecom s teškoćama. Tako nezadovoljna odrasla osoba svoje frustracije na situaciju će u skupini/razredu sigurno makar neverbalnom komunikacijom pokazati drugoj djeci te će stvoriti negativnu atmosferu prema djetetu s teškoćama unutar grupe u koju bi ga trebalo uključiti i omogućiti mu ravnopravno funkcioniranje. Dalje, odgojno-obrazovna ustanova koje želi provesti inkluziju također treba, kako financijsku, tako i stručnu podršku. Nedostatak stručnih kadrova u razumijevanju specifičnih teškoća djece s autizmom, a ponekad nedostatak interesa za takvim stručnjacima zbog nedostatka svijesti da stručni tim škole/vrtića zaista nije niti znanjem, niti iskustvom, niti brojem zaposlenih dovoljan za provedbu uspješne inkluzije djece s autizmom, često su problem već u samom početku provedbe inkluzije. Sve se postavi na krive temelje koji  ne mogu u jednoj ustanovi nositi teret teškoća koje stvara autizam.

I tako se vrtimo u krug u Lijepoj Našoj. A ja se opet vraćam roditeljima. Mi znamo što treba i svjesni smo da nam je prolaznost vremena i čekanje sustava da odradi svoj najgori neprijatelj. Svaka naša inicijativa, svaki naš i najmanji korak prema kvalitetnoj inkluziji biti će primjer da je ona moguća, potrebna i najbolja opcija kako za djecu s teškoćama tako i za društvo u cjelini. Pokazati pozitivnim primjerima kako inkluzija ne znači čuvanje djeteta u vrtiću koje samostalno luta po grupi jer odgajatelji nisu dobili stručne upute kako uključiti dijete u grupne aktivnosti. Osigurati suradnju ustanova i terapeuta koji će postaviti temelje djetetovog ulaska u odgojno-obrazovni sustav. Prije svega educirati zaposlene u odgojno-obrazovnim ustanovama kako inkluzija ne znači dati mu obrazovanje ili tete čuvalice, učiti se može i unutar obitelji, kao i imati tetu čuvalicu u vlastitom domu. Moje iskustvo kaže da ljudskim razgovorom, međusobnim prihvaćanjem mišljenja svih koji sudjeluju u procesu inkluzije i s malo resursa se mogu čuda napraviti. Temelj za dalje u našem primjeru je „može se …“.

 

Pričam ti priču

Pričam ti priču

Pričanje priča je najmoćnije sredstvo koje otvara put mašti i novim idejama.

CILJ:  Ovom igrom  glasovno – analitičko – sintetičkom metodom i glasovnom raščlambom razvijamo fonološku (glasovnu) osviještenost djece. Glasovna (fonološka) raščlamba  je raščlamba na glasove, a očituje se kao sposobnost djeteta da primijeti koji glas slijedi iza prethodnoga glasa u riječi.

POTREBNI MATERIJALI:

  • PRIČA
  • SLIKOVNI PRIKAZI STVARI, ŽIVOTINJA (SLIČICE)

OPIS IGRE:

  • Slikovne pitalice su jednostavne igre u kojima dijete uz pomoć odrasle osobe (roditelja, učitelja) uči razabrati prvi glas u riječi.
  • Odrasla osoba prvo pročita priču:

„Sreli se antilopa i aligator i antilopa će aligatoru: „Pomozi mi da pronađem sve što počinje glasom a, kao ja- antilopa i ti- aligator. Hajde da skupimo što više. Kad budemo gotovi, pozvat ću te na ručak.“ A aligator će na to: „Ma reci mi, molim te, što će ti sve te riječi koje započinju glasom a?“

„Trebaju mi da sastavim smiješnu i čudnu priču od riječi koje počinju glasom A. Zvat će se A-priča.“

  • Pomozi antilopi i aligatoru da pronađu sličice stvari koje počinju glasom A
  • Izrežite sličice (neka neke počinju glasom A, a neke ne) i pomiješane ih stavite ispred djeteta.
  • Prvo neka dijete pronađe i prepozna glas A u riječima antilopa i aligator, a zatim nastavi potragu za ostalim riječima.
  • Nakon potrage stvorite smiješnu i čudnu priču. Potaknite dijete postavljajući mu pitanja kako su antilopa i aligator tražili a-predmete, gdje su ih pronašli, što su s njima radili, što im se dogodilo?
  • Sve začinite s kapljicom strpljenja, šakom veselja, ovećom dozom smijeha i vaša igra može početi.

 

IZVOR:

Mira Čudina- Obradović (2008.): IGROM DO ČITANJA,  Školska knjiga

 

 

Logoped u neurokirurgiji

Logoped u neurokirurgiji

Predstavljamo vam logopedinju čija profesionalna priča inspirira:

1. Tko je, ukratko, Dinah Vodanović?

Rođena sam 1986 u Zagrebu, u znaku vodenjaka jer je to jako bitno!

Nakon završene XVIII jezične gimnazije u Zagrebu, upisujem Logopediju na ERF SVUZG 2005. godine kao prva generacija tzv. bolonje, i moram priznati, a to mogu potvrditi i moje kolegice s generacije, nama kao prvoj generaciji probijanje leda bio je itekako izazovan zadatak. Tijekom studija usmjerila sam svoj interes na sluh, screening u starijoj životnoj dobi što je i područje koje sam pokrila temom diplomskog rada pod mentorstvom pok. Prof. Radovančića i doc. Luke Bonettija. Također jedno od područja interesa, za koje nisam imala pretjerano nade da će mi se ostvariti bilo jest i područje logopedije u neurologiji. Tijekom fakulteta stekla sam mnoga stručna i praktična znanja i iskustva kroz rad i edukaciju pod stručnim vodstvom, tada dekanice, prof. Draženke Blaži. Poslije faxa, moje prvo pravo radno mjesto je bila zamjena za bolovanje, tada neatraktivna zamjena jer se tu radilo o svega 3 mjeseca u sklopu Audiološkog centra, Klinike ORL KBC-a Zagreb. Spletom okolnosti kolegica na čiju zamjenu sam došla, otišla je u prijevremenu mirovinu i tada se zapošljavam za stalno pri ORL, točnije audiologiji KBCa Zagreb. U trenutku stalnog zaposlenja, a s obzirom da sam ranije nešto sudjelovala s Klinikom za neurologiju, stiže poziv od strane tadašnje predstojnice prof. Hajnšek za stalnog konzilijarnog logopeda. Mojim prvim dolaskom na Kliniku za neurologiju, a nakon kratke suradnje, Klinika  za neurologiju me šalje na prvu edukaciju, iako sam tada još službeno spadala pod ORL Kliniku. U tom periodu dok sam se još zvanično bavila sluhom, upisala sam doktorski studij Neuroznanosti pri Medicinskom fakultetu SVUZG što je moglo već tada naslućivati gdje mi srce pripada, iako je razum iz pragmatičnih razloga bio usmjeren na sluh.

Nakon slučajne birokratske zavrzlame, u studenom 2013. dobivam službeno rješenje za prelazak s Klinike ORL na Kliniku NRL, točnije u jedinicu intenzivnog liječenja, tzv. šok soba. S obzirom da volim dinamiku i izazove, tzv. šok soba i stalno mjesto logopeda primarno na takvom radnom mjestu u to doba je bilo nešto novo jer i sami  znamo da logopedi u Hrvatskoj rijetko u bolnicama pripadaju direktno na Klinike za neurologiju, i danas, tu se više uvijek radi o konzilijarnim logopedskim pregledima i terapijama. Tu je moje stručno usavršavanje krenulo u smjeru akutnih uvjeta, jedinice intenzivnog liječenja za koje znamo da logopedi u Hrvatskoj nisu pripremljeni. U početku, zahvaljujući mnogim edukacijama, a znajući da nam je struka tu deficitarna, te edukacije većinom su se izvodile po klinikama diljem Europe (Slovenija, Španjolska, Engleska, Njemačka).

Svakodnevna, ona bitna, moja praktična znanja rezultat su velikodušnosti i truda svih liječnika Klinike za neurologiju, a primarno prof. Poljaković koju smatram čak i profesionalnim mentorom,  ali i onih na koje svi zaborave dok ih ne trebaju, a ja im osobno skidam kapu, a to su medicinske sestre i tehničari Klinike za neurologiju, jer sam i ja tek na Klinici za neurologiju spoznala stvarnu veličinu tih ljudi i to je osnova mojeg poštovanja svakog pojedinačnog med. tehničara ili sestre Klinike. Tijekom svih usavršavanja, u lijepom sjećanju mi ostaje tako reći „poklon“  moje tadašnje šefice, danas u mirovini, prof. Sanje Hajnšek koja mi je na taj način dala do znanja da me čeka nova faza profesionalnog života,  a tu se radilo o knjizi Hugesa Duffaua: Brain Mapping, možemo reći jednog od virtuoza neurokirurških operacija u budnom stanju. Time je započeo moj posljednji korak u smjeru izvođenja logopedske dijagnostike tijekom operacija u budnom stanju, taj korak je došao kao finalna faza mojih pet godina tako reći pripreme, jer stručno i znanstveno, moj rad je i prethodno uključivanju u tzv. awake time bio direktno vezan za neurologiju. Edukacije su krenule prihvaćanjem protokola rada prethodno navedenog profesora iz Francuske, ali nikad neće završiti, jer neurologija i neurokirurgija, ako se mislite baviti s time ozbiljno, ne zahtijevaju samo sustavno učenje, već ono svakodnevno.

2. Otkud logoped u neurokirurgiji? – odgovorila u prethodnom kratkom tekstu haha!

3. Kako izgleda Vaš prosječan dan?

Sve počinje s mobitelom jer e-mailovi uvijek pristižu, ali i pozivi, štoviše rijetko je koji da nije vezan za posao, zatim pregled prijema, trijaža primarnih pacijenata zaprimljenih na Kliniku, te stalno i neprekidno slaganje i rasporeda, jer moje radno mjesto je na Klinci za neurologiju, ali uz usku suradnju  s Klinikom za neurokirurgiju. S obzirom da su stavovi da svi bolesnici moraju biti u tretmanu logopeda po prijemu, odmah da se izjasnim, tome služi trijaža i radi se prema medicinski uvjetovanim prioritetima, jer realno stanje jest da u dvije najveće Klinike za neurologiju i neurokirurgiju u Hrvatskoj radi samo jedan logoped, a to sam ja, a ja se još uvijek nisam naučila multiplicirati. Potkrade se tu, naravno svakodnevno, pokoji neurološki sastanak, indikacijski neurokirurški sastanak i vizita na odjelu intenzivne. Zvuči strašno, ali pravilnom trijažom, koncizno složenim rasporedom (a znamo da logopedi vole tablice i rasporede) i malo bržim tempom, uz odvajanje i privatnog vremena za isto, posao se odradi!

4. S timom ste neurokirurga na operacijama tumora u budnom stanju, kako izgleda priprema pacijenta za takav zahvat?

Mi sami sebe nazivamo Awake tim (operacije u budnom stanju) ili avejkice, a sastojimo se od šarolikog  i izrazito raznovrsnog profila stručnjaka koji su sustavno educirani baš za ovo područje. Tu se radi o neurolozima koji su čak i tijekom specijalizacije zadovoljili edukaciju iz kognitivne neurologije, a kasnije se subspecijalizirali u čak dva područja, od kojih je jedno i awake protokol. Tu se radi o dr. Terezi Gabelić i dr. Andreji  Bujan Kovač, zatim o anesteziolozima dr.  Vasilije Stambolija i dr. Marin Lozić, a voditelji tima uvijek su oni koji i operiraju, tu se radi o vrsnim i požrtvovnim neurokirurzima koji su rijetko eksponirani u javnosti baš zbog toga što su uvijek u operacijskoj Sali, a tu se radi o doc. Goran Mrak, dr. Andrej Desnica i dr. Jakob Nemir, ali oni imaju djela koja govore umjesto njih, ipak se tu radi o dvije Klinike u Hrvatskoj koje su poznate po svojoj  vodećoj premisi – to je izvrsnost.

Nama pacijenti dolaze iz svih dijelova Hrvatske, ali i šire. Bez obzira kome pristigne indikacija, neurologu ili neurokirurgu, odluka o provedbi awake protokola je zajednička jer svaki član tima kroz pregled i dijagnostičke metode mora potvrditi zadovoljava li pacijent kriterije protokola. Jer ništa se ne radi neplanski, sve je sustavno i definirano. Primjera radi, jedan od logopedskih isključujućih faktora je nemogućnost praćenja i izvršavanja naloga i dijagnostičkih procedura.

5. Koji je Vaš zadatak za vrijeme takvih operacija?

Primarno odraditi predoperativni protokol, utvrditi sve jezično govorne karakteristike dotičnog bolesnika. Učiniti logopedski profil svih vještina, pa tako  utvrditi i slušne mogućnosti. U skladu s izloženim na sastanku, a isto se radi kroz prezentaciju MR mozga, utvrđuju se zahvaćene regije mozga, te sukladno neuroanatomskim odnosima i funkcijama, složiti dijagnostički intraoperativni protokol (to je jedan od dijelova posla koji se nosi doma jer zahtijeva vrijeme za njegovo oblikovanje). Zatim, sukladno oblikovanom planu intraoperativnog testiranja, tijekom budne faze operacije, bez navođenja od strane neurokirurga provoditi logopedsku dijagnostiku; primjerice razumijevanje i imenovanje, uz identifikaciju simptoma koji se javljaju trenutnom operateru kako bi on mogao označiti područja koja su prilikom stimulacije rezultirala simptomom, kako bi se na taj način jasno razlučio mozak od tumora i minimalno oštetilo funkciju prilikom ekstrakcije tumora. Faza budnosti traje ovisno i o veličini tumora, njegovoj raširenosti, složenosti intraoperativne procedure i samoj suradnji bolesnika. Intraoperativna dijagnostička procedura uvijek se provodi u paru logoped – neurolog jer se ništa ne prepušta slučaju, neurolog je taj koji primarno prati opći neurološki status,  zatim funkcije koje nisu jezično- govorne, ali i suradnjom se dobiva dvostruka potvrda svakog pojedinog simptoma, bio on jezično -govorni ili motorički.

6. Sigurni smo kako posao logopeda ne završava nakon operacije. Koji su Vaši daljnji koraci?

Kontrolirati vještine u skladu s protokolom kroz unaprijed određene vremenske intervale, savjetovati, upućivati u daljnje postupanje, a prema potrebi i uključiti u logopedsku rehabilitaciju. Velika većina naših operiranih bolesnika dolazi iz različitih krajeva Hrvatske (čak i van granica), te ukoliko je potrebna logopedska rehabilitacija, oni su upućeni prema mjestu stanovanja, na čemu sam itekako osobno zahvalna našim kolegicama i kolegama iz Osijeka, Splita, Pule, Šibenika, Zadra itd. što su nesebično u svoje prezasićene rasporede prihvaćali naše bolesnike.

7. Kako se opuštate nakon napornog dana na poslu?

Dobra knjiga, ugodno društvo i putovanja s jako tolerantnim životnim partnerom.

Jer da, treba se moći i odmaknuti.

8. Imate li kakvu poruku za kolege logopede i buduće logopede?

Ja sam bila skeptična i mislila sam da se ne može.  Vjerujte i radite i ostvarit će vam se!

Sve se može, samo što to zahtijeva puno rada i odricanja! Želim svim našim kolegama da prate svoje interese i ustraju, jer i ja sam znala sumnjati, dok nisam uvidjela da postoje ljudi koji prepoznaju rad, trud, predanost i rezultate. A tu sam primarno zahvalna svojim šeficama, prof. Ervini Bilić i prof. Zdravki Poljaković, prof. Hajnšek koja je danas u mirovini, neurolozima svoje Klinike, neurokirurzima i medicinskim sestrama i tehničarima, jer i kada su teški dani, oni su ti koji su moje radno mjesto pretvorili u drugi dom.

9. Svojim radom doprinosite razvoju, ali i promociji svoje struke. Što nam još nedostaje u Hrvatskoj? Čemu težite?

Za mene nikada nije bilo druge ljubavi osim logopedije.

Iz moje perspektive – logopedije u neurologiji – moja najveća želja je da se ostavimo zastarjelih obrazaca i da krenemo hvatati korak sa svijetom.
Također, nismo izolirana struka, imamo predivnih i hvalevrijednih struka oko sebe u svakodnevnom radu, počevši od liječnika, fizioterapeuta, med. sestara/tehničara, te da kroz suradnju s drugim strukama i mi nastavimo rasti.

 

Zašto je prepričavanje važno?

Zašto je prepričavanje važno?

Prepričavanje je složena jezična vještina kojom se događaji izlažu najčešće prema kronološkom redu, uz naznačeno mjesto i vrijeme radnje, likove te uzroke i posljedice događaja. Djeca vještine prepričavanja i pripovijedanja razvijaju postepeno, u skladu s njihovom kronološkom dobi.

Prepričavanje drugoj osobi nije samo povezivanje riječi i rečenica jer način na koji djeca prepričavaju tj. strukturiraju priču uključuje veliki broj vještina kao što su:

  • povezivanje događaja,
  • oblikovanje teksta,
  • izbor prikladnih riječi,
  • razumijevanje uzročno-posljedičnih odnosa tj. razumijevanje priče,
  • razumijevanje uloge pripovjedača, ali i slušatelja.

Budući da se pripovijedanje oslanja prvenstveno na jezična znanja, prepričavanje poznatih događaja ili priča dobar je pokazatelj jezičnog razvoja djeteta te nam otkriva djetetovu sposobnost da organizira rečenice u jednu sadržajno povezanu cjelinu.

Roditeljsko čitanje i pričanje priča bogat je izvor za usvajanje kohezije i koherencije odnosno povezanosti i smislenosti teksta, ali i pomoć djetetu u usvajanju novog rječnika i ostalih jezičnih znanja. Značajan proces koji omogućava pričanje dobre priče jest dekontekstualizacija (odmicanje od „sada“ i „ovdje“) kojom dijete oblikuje svoje mentalne slike, zaključke i logične odnose na takav način da ga oni koji ga slušaju razumiju o čemu govori.

Razvoj strukture priče kreće od jednostavnih rečenica do detaljnijih prisjećanja događaja između 2. i 3. godine. Prve priče  odnose se na  opisivanje i nizanje događaja koji nisu povezani zajedničkom temom, a prilikom prepričavanja potrebno je usmjeravanje starije osobe. Tijekom iduće dvije godine razvoja djeca povećavaju duljinu iskaza, od fragmentiranih   prema cjelovitijem iskazu.  U dobi od 3. do 4. godine djeca započinju upotrebljavati osnovne elemente priče (mjesto i vrijeme radnje, likovi, uzrok i posljedica događaja) pa se kod četverogodišnjaka primjećuje uključivanje konvencionalne sheme prepričavanja:  uvoda, zapleta i završetka. Epizode događaja postaju sve potpunije, a u pričama često vrlo vjerno prenose i emotivna stanja glavnih likova. U dobi između pete i šeste godine djeca oblikuju priču koja počinje pratiti tijek događaja te  započinju organizirati priču oko problema kojeg interpretiraju. Šestogodišnja djeca su u stanju pripovijedati na sasvim strukturirani način:  svojim slušateljima govore tko je, kako, gdje i kada sudjelovao u radnji, razvijaju sadržaj priče, nude rasplet, evaluiraju ga, a ponekad daju i kodu kojom će dopuniti događaje u priči.

 

Istraživanja na temu vještine pripovijedanja ukazala su na povezanost ove vještine sa školskim uspjehom. Također, pronađena je i visoka povezanost između čitanja i pričanja priče. Dobri čitači priču tvore složenijim rečeničnim strukturama nego lošiji čitači. Također, na području kognitivne psihologije utvrđena je veza između pripovjedne vještine i razvoja argumentiranja i mišljenja.

 

Stoga, dragi roditelji i odgojitelji, potičite djecu na prepričavanje i pripovijedanje. Potičite ih da se izraze, da oblikuju svoje misli, da Vam prenesu svoja razmišljanja, iskustva i doživljaje. Razloga za to, kao što ste pročitali, je i više nego dovoljno!

 

Izvor:

Peretić, M., Padovan, N., Kologranić Belić, L. (2015). U Kuvač Kraljević, J. (ur.): Priručnik za prepoznavanje i obrazovanje djece s jezičnim teškoćama, 25–33. Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

https://www.erf.unizg.hr/stari_web/Studenti/Dokumenti/NarativnaAnaliza-Arapovic.pdf

http://martininblog.hr/prepricavanje-pripovijedanje-ili-naracija/

https://repozitorij.foozos.hr/islandora/object/foozos%3A229/datastream/PDF/view

 

Odrasli s poremećajem iz spektra autizma- stanje u društvu

Odrasli s poremećajem iz spektra autizma- stanje u društvu

Nedavno je u jednoj emisiji prikazan prilog o obitelji osobe s poremećajem iz spektra autizma. Cilj priloga je bio prikazati kako sustav ne valja. S tim se slažem, ali način na koji je prikazano kako i zašto sustav ne valja me toliko šokirao da i danas, nakon par mjeseci, još uvijek razmišljam o tom prilogu.

Radi se o već odrasloj osobi s autizmom, ili kako u prilogu navode Aspergerovim sindromom koja je od puberteta (kada se navodno stanje pogoršalo) 10 godina provela na odjelu psihijatrijske bolnice. Ove je godine otpuštena s odjela jer po riječima ravnatelja „osobama s poremećajem iz spektra autizma nije mjesto u psihijatrijskoj bolnici“. Roditelji su u šoku i traže smještaj za svoje dijete jer ne mogu s njim u obitelji. Navode kako nije miran ako se ne vozi u autu i kako svoje ponašanje ne može kontrolirati, te svijet vidi na drugačiji način. Za primjer navode ponašanja koja su jako dobro poznata svima nama roditeljima djece iz spektra autizma. Roditelji smatraju da je sustav zakazao jer oni svoje dijete ne mogu smjestiti u neku ustanovu. Prema onome što se moglo vidjeti u kratkom prilogu osoba je verbalna i jasno izražava riječima što želi, a roditelji nisu naveli da osoba ima određena agresivna ponašanja.

U ovom trenutku, dok pišem ovaj tekst, opet proživljavam istu ljutnju.  Prilog je napravljen na način da se prikaže kako je roditeljima teško. Slažem se, teško im je. Žive život kakav nisu očekivali i željeli, svakodnevno se suočavaju sa situacijama koje ne razumiju, a njihovo već odraslo dijete zahtjeva brigu i skrb gotovo na razini malog djeteta. No, je li jedino rješenje institucionalizirati ga, danas kada smo sve više svjesni kako je inkluzija nešto što je zaista moguće i realno. Vjerojatno u ovom slučaju nije ili nije adekvatno provedena rana intervencija, te je mogućnost potpune inkluzije osobe možda zauvijek izgubljena, ali institucionalizacija je nešto čemu se apsolutno ne bi trebalo težiti.

Ovaj slučaj je primjer višestrukih propusta unutar sustava. Prvo, meni najviše šokantno je 10 godina provedenih na odjelu psihijatrijske bolnice za nešto što i nije bolest. Kako je ta osoba rehabilitirana u bolnici i kako je izgledao njezin dan, što je usvojio od socijalnih i drugih vještina zatvoren u bolnicu s povremenim posjetima roditelja? Tko su stručnjaci koji su radili s njim? Doktori postave dijagnozu, ali temelj rehabilitacije su logopedi, rehabilitatori, radni terapeuti, fizioterapeut te psiholozi. Ima li ta bolnica razrađen terapijski pristup sa svim potrebnim zaposlenim stručnjacima za poremećaje iz spektra autizma? Sumnjam, jer ih nemaju niti ustanove koje se bave spektrom autizma. Temelj rehabilitacije osoba s autizmom trebalo bi biti usvajanje socijalnih vještina koje bi im omogućile uključivanje u društvene aktivnosti. Kakvu mogućnost usvajanja i primjene socijalnih vještina se nudi osobama smještenima na odjel psihijatrijske bolnice?

Zbog svega navedenog, slažem se s ravnateljem bolnice, osobama s autizmom nije mjesto u bolnici.
Dragi ravnatelju, zašto je onda osoba iz priloga provela 10 godina na odjelu Vaše bolnice? Zatvorite bilo koju osobu bez teškoća u socijalnoj komunikaciji na odjel bolnice 10 godina pa će joj trebati psihološka podrška kod ponovnog uključivanja u društvenu zajednicu zbog gubljenja nekih socijalnih vještina koje tih 10 godina nije koristila, a samim time i samopouzdanja te osjećaja pripadnosti društvu. Kako se onda osjeća osoba koja ima i zauvijek će imati teškoće u socijalnoj komunikaciji nakon 10 godina izolacije? Naravno da sada unutar obitelji traži podršku u obliku nečega što joj je ugodno i u čemu se osjeća sigurno, a to je kod ovog mladića iz priloga vožnja u automobilu.

Drugo, roditeljima je teško i tvrde kako ne mogu s djetetom jer im je svakodnevnica naporna. Oni jedino rješenje vide u ponovnom smještaj mladića u ustanovu. Pitam se, žele ti to oni zaista tj. bi li zaista to željeli da im je pružena sustavna podrška? Objasniti roditeljima kako se nositi s teškoćama djeteta, rastumačiti im uzroke specifičnih ponašanja djeteta te ponuditi im rješenja, stvoriti sustav stručnjaka koji će biti podrška u zaista specifičnoj komunikaciji roditelja i djece sa spektra autizma, pružiti djeci svakodnevnu terapiju osmišljenu prema individualnim potrebama svakog pojedinačnog slučaja ne samo u kabinetu, već i u obiteljskom okruženju koje je početak i temelj svake socijalizacije, osnažiti roditelje i pokazati im kako svakodnevnica nosi puno mogućnosti za terapiju i usvajanja novih znanja na, cijeloj obitelji, zabavan i opušten način, te na kraju … osigurati roditeljima psihološku pomoć i podršku prema njihovim potrebama.

Treće, što je s odraslim osobama sa spektra autizma koji nisu dovoljno funkcionalni za zaposlenje i eventualno osamostaljenje? Nisu  više u školskom sustavu, nemaju terapije, dječja igrališta ih više ne zanimaju. Oni su „nigdje“, a samopouzdanje i vještine koje su roditelji gradili kod njih sada postaju neiskoristivo. To je, vjerujem, trenutak ponovnog raspada unutar obitelji. Nadali smo se nečemu, radili naporno i puno, ulagali puno, a sada smo nigdje i tu ćemo i ostati. Što sustav trenutno nudi odraslim nesamostalnim i nedovoljno funkcionalnim osobama sa poremećajima spektra autizma?
Smještaj u instituciju ili ostanak u obitelji. Zamislite kako bi se osjećala osoba koja je odrasla u toploj obiteljskoj atmosferi u kojoj se osjeća sigurno, voljeno i prihvaćeno ako ju smjestite u instituciju? Pa s druge strane zamislite kako bi se osjećala osoba koja je imala dnevnu rutinu organiziranu kroz brojne aktivnosti, što školske, što rehabilitacijske, koja je u toj rutini našla i smisao i sigurnost, kada joj sve to oduzmete i jedino što joj ostaje je život unutar obitelji bez obaveza. Možda griješim, ali prema informacijama kojima raspolažem, odraslim osobama s autizmom sustav apsolutno ništa ne nudi. Možda postoje neki začeci poludnevnih boravaka u većim gradovima Hrvatske, ali daleko smo od sustavnog rješenja koje bi obuhvaćalo cijelu Hrvatsku i pokrilo potrebe svih obitelji. Zapravo mi se čini kako trenutno nema niti konkretne ideje niti inicijative što nakon školovanja osoba sa spektra autizma.

Rana intervencija, koja se u Hrvatskoj počela intenzivnije razvijati zadnjih par godina ima za svrhu smanjiti broj osoba kojima će biti potrebna doživotna institucionalizirana podrška, ali niti o ranoj intervenciji još uvijek ne može govoriti kao kvalitetnoj usustavljenoj podršci djeci i obiteljima koja bi bila temelj i početak deinstitucionalizacije osoba s poremećajem iz spektra autizma.

Da se vratim na početak teksta i svoju ljutnju … da, sustav je zakazao, ali ne zato što nije osigurao adekvatan smještaj mladića iz priloga u određenu instituciju, već zato što njegovi roditelji kao jedino moguće rješenje vide institucionaliziranje svoga  djeteta.

 

Divna vrtićka godina je za nama…

Divna vrtićka godina je za nama…

Ovih dana počinje nova pedagoška godina. Međutim, smatram kako je važno prokomentirati prošlu.
Kada sam prošlu jesen dobila obavijest od vrtićkog stručnog tima kako će V biti uključen u redovni vrtić umjesto dva dana u tjednu, svaki dan po 4 sata (od 8-12 h), bojala sam se da on to neće moći. Obzirom da je gotovo svaki dan u popodnevnim satima na terapiji, smatrala sam da će mu svakodnevni odlazak u vrtić biti preveliko opterećenje. Međutim, naše odgajateljice su tvrdile kako je on spreman ići u vrtić svaki dan, a na moje sumnje i pokušaj smanjivanja dolazaka na 3 puta tjedno, gospođa iz stručne službe me „spustila na zemlju“ izjavom da prestanem sumnjati u svoje dijete te ako bude potrebno smanjit će učestalost dolazaka, ali je njihova procjena kako on to može.

Danas, sa odmakom vremena ja bih se nadovezala, ne samo da može nego mu je i potrebno. V je verbalan, voli društvo, želi komunikaciju, inicira komunikaciju i voli igru. Ovako jednostavnom rečenicom opisano čini se da V nema nikakve razvojne teškoće. Izvorno ljudski i nema ih jer sve što on voli i želi je prirodno i urođeno svakom čovjeku. Teškoće nastaju jer je pripadnik društva u kojem većina članova ne razumije njegov način komunikacije, njegovu inicijativu i njegovu igru. Teškoće su pripisane njegovoj različitosti u odnosu na većinu članova društva. Sada se direktno, kao majka koja voli različitost svoga djeteta, obraćam društvu: „to su, ljudi, VAŠE teškoće ne NJEGOVE, VI ste ti koji ne razumiju njega, a zahtijevate da on razumije vas!“.

Međutim, ovakav moj stav bi vrijedio u idealnom društvu u kojem se bilo kakva različitost ne bi kategorizirala kao nešto loše, društveno neprihvatljivo i problematično. Meni je potpuno jasno da će uvijek u društvu biti na snazi zakon većine što znači prilagođavanje pojedinaca većini ako želi opstati i upravo zato uključujemo djecu s autizmom u terapije. Terapije će im pomoći u učenju pravila koja od njih (i od svih nas urednog razvoja) zahtijeva društvo. Vezano uz navedeno valja naglasiti kako je apstrakcija djeci s autizmom često jako slabo ili nikako razvijena, prema tome sve s čime našu djecu s autizmom učimo, i terapeuti i mi roditelji mora im biti omogućeno konkretno primijeniti kako bi to razumjeli i usvojili. To je moguće jedino kroz uključivanje u društvo i interakciju s drugim članovima društva. Znanje ili bilo koja socijalna vještina nije usvojena ako ju dijete (osoba) ne može primijeniti u širem krugu ljudi, izvan kruga osoba koje djeci predstavljaju sigurnu zonu.

Zbog toga u ranoj intervenciji izuzetno važnu ulogu ima uključivanje u redovan vrtićki sustav ako je dijete potencijal za osobu s visoko funkcionalnim autizmom. Jasno mi je da mnogi roditelji, nažalost, nemaju mogućnost upisa djeteta u redovan vrtić uz pratnju asistenta, znam da mnoga djeca uključena u vrtić nemaju podršku kakvu bi trebala imati, što zbog financijskih razloga ustanove, što zbog nezainteresiranosti stručnih osoba koje s djetetom rade i koje bi ga trebale gurnuti u tu tzv. socijalizaciju i primjenu učenog i stečenog znanja za potrebe društvene komunikacije. Želim vam ovdje iznijeti naše iskustvo koje je u uvjetima koje nudi Republika Hrvatska iznadprosječno pozitivno i na tragu uspješne inkluzije.

Svakodnevni boravak V u vrtiću prošle godine mogu apsolutno nazvati inkluzijom, pri čemu mislim isključivo na rad odgajateljica i asistentice te prihvaćanje V od strane djece. Naše odgajateljice su napravile prekrasnu atmosferu s jasno postavljenom strukturom i granicama od kojih se ne odstupa. Niti u jednom trenutku V nije izdvojen kao problem u grupi i kao teškoća koja remeti „red grupe“. Odgajateljice su svakodnevno smišljale grupne aktivnosti u kojima bi V mogao i želio sudjelovati. Svakom nastalom problemu pristupile bi otvorenim razgovorom u kojem smo zajednički pokušavali riješiti nastalu situaciju. Na kraju ono najvažnije i najbolji pokazatelj njihovih vrijednosti je ponašanje; V koji im trči u zagrljaj, daje im pusu i s njima se osjeća sigurno.

Naša asistentica je prekrasna mlada djevojka koja zrači optimizmom i staloženošću.  Ima želju za stjecanjem novih znanja koja bi mogla primijeniti u radu s V te je dobrovoljno (iako joj to nije u opisu posla) išla s nama na terapije na kojima je dobivala upute terapeuta. Djevojka koja bi u najjačim V-ijevim ispadima i slomovima ostala smirena i intuitivno postupila upravo onako kako bi i ja kao mama u tim situacijama odreagirala. Djevojka koja je u suradnji s odgajateljicama V „gurnula“ u interakciju s drugom djecom i bila mu pri tome stalna podrška. Djevojka zbog čijeg upornog i dosljednog rada V sada sjedi za stolom u vrijeme obroka te sudjeluje u grupnim aktivnostima, a postala mu je i neizostavni partner u igri.

Moje mišljenje je kako su odgajateljice i asistentica odličan stručan tim bez kojeg V ne bi usvojio temeljna pravila ponašanja unutar društvene grupe.

Što se tiče prijatelja (djece iz grupe) pokušat ću citirati mamu jednog našeg vrtićkog prijatelja: „U svaku vrtićku grupu trebalo bi uključiti barem dvoje djece s teškoćama u razvoju. Time bi djeca urednog razvoja odrastala s djecom koja ne funkcioniraju kao oni, ali bi im postali sastavni dio života i naučili bi prihvaćati različitosti bilo koje vrste. Tako se moj mlađi sin prestrašio kada je V na rođendanu vikao, a ja mu nisam znala objasniti zašto viče, ali zato je stariji sin koji je svakodnevno s V u vrtiću, vrlo jednostavno objasnio da je to V i da se ništa ne treba bojati jer je on takav“. Prekrasno je kako je taj dječak vikanje prihvatio kao dio V-ijeve osobnosti koji nije niša neobičan niti loš već jednostavno takav.

U početku je djeci V bio enigma jer nisu znali kako mu prići i ostvariti s njime kontakt. Kroz godinu je svatko od njih našao svoj način kako se s V igrati. V ih je prihvaćao i pokazivao oduševljenje svakom ostvarenom bilo kakvom komunikacijom. Bili smo na svim rođendanima i naučili da se  rođendan čestita, pušu svjećice na torti, pjeva, pleše i donese poklon. Time smo naučili ponašanje u još jednoj socijalnoj situaciji – proslavi rođendana.

Naša prošla vrtićka godina je bila iznad svih očekivanja. Puno smo napredovali u komunikaciji i interakciji s vršnjacima upravo zahvaljujući vrtiću, a ja sam opet naučila kako ne smijem donositi zaključke unaprijed o tome za što je V sposoban ili nije, jer često to nije realnost nego predodžba u mojoj glavi koja ponekad V može ograničavati u upoznavanju društva i razvijanju socijalnih vještina.

Roditelji uključujte djecu u sve socijalne situacije kao da nemaju nikakvih teškoća, a oni će im sami svojim ponašanjem pokazati jesu li za to sposobni ili nisu.

Kako prepoznati disleksiju i disgrafiju kod djece?

Kako prepoznati disleksiju i disgrafiju kod djece?

 

Jučerašnjim danom za većinu djece u Hrvatskoj počela je nova školska godina, prepuna izazova i avantura. Taj dan na osobit način bio je važan za prvašiće, koji su prvi put sjeli u školske klupe i uzbuđeno upijali  nove informacije. I dok će većina đaka školsko gradivo tijekom godine savladavati bez teškoća, određena djeca na tom putu nailaziti će na prepreke. Koji su mogući pokazatelji disleksije i disgrafije već u ranoj dobi- pročitajte u daljnjem tekstu kojeg smo pripremili za vas.

Čitanje i pisanje

Prije definiranja pojma disleksije i disgrafije potrebno je definirati samo čitanje i pisanje. Ni danas ne postoji jedinstvena definicija čitanja, ali ono što sa sigurnošću znamo je  da je čitanje složen proces koji započinje puno prije formalne poduke u školi. Prema modelu Ute Frith usvajanje čitanja odvija se u tri faze, a to su:

  1. Logografska faza- faza koja se javlja prije polaska u školu. Karakterizira je prepoznavanje riječi kao slika odnosno prepoznavanje riječi prema njenim vizualnim obilježjima. Tako će dijete primjerice prepoznati i zapamtiti natpise za Konzum/Ledo sladoled/ Rtl kockicu i slično prema njihovim simbolima.
  2. Alfabetska faza- faza koja se javlja pred polazak u školu. Karakterizira je razumijevanje veze između slova (pisanih simbola) i glasova (govorne reprezentacije) i razvijanje dekodiranja (pretvaranje pisanog simbola u glas).
  3. Ortografska faza- faza tečnog čitanja. Čitajući, dijete počinje upamćivati pisane predodžbe čestih riječi  te se više ne mora oslanjati na fonološki put- dekodiranje tijekom čitanja.

Pisanje definiramo kao najsloženiju vještinu koja zahtjeva integraciju pažnje, pamćenja, motoričkih vještina te poznavanje jezika na kojem se piše, njegove gramatike, pravopisa i same ortografije (slova).

Disleksija i disgrafija

Disleksija je specifična teškoća čitanja koju karakterizira smanjena razina čitanja (točnost, brzina i razumijevanje) obzirom na kronološku dob djeteta, inteligenciju i obrazovanje. Javlja se kod osoba diljem svijeta, bez obzira na kulturu i dob, a zahvaća oko 10% populacije. Kod osoba s poremećajem čitanja glasno čitanje karakterizirano je iskrivljavanjem,
zamjenama ili ispuštanjem slova. I glasno čitanje i čitanje u sebi karakterizirani su sporošću i pogreškama u razumijevanju.

Disgrafija je specifična teškoća pisanja koju karakterizira znatno slabija razina pisanja obzirom na kronološku dob djeteta, inteligenciju i obrazovanje. Očituje se u trajnim i mnogobrojnim gramatičkim pogreškama ili pogreškama s interpunkcijama, slabom organizacijom poglavlja, višestrukim pravopisnim pogreškama te ponekad i izrazito lošim
rukopisom.

Preduvjeti za usvajanje čitanja i pisanja

Već se u predškolsko doba može predvidjeti hoće li dijete imati poteškoće u čitanju i pisanju. Vještine koje su bitne za ovladavanje čitanjem, a koje dijete usvaja već u ranoj dobi (prije formalne poduke) nazivamo ranom pismenosti.

Neke od vještina koje je potrebno razviti u vrtićkoj dobi su:

  • interes djeteta za tisak,
  • svijest da se čita s lijeva na desno,
  • svijest da se čita od gore prema dolje,
  • prepoznavanje pojma riječi (npr. pokazivanje zadnje riječi na stranici),
  • pretvaranje djeteta da čita i piše.

Pred polazak u školu očekuje se da dijete ima razvijene sljedeće predvještine čitanja i pisanja:

  • slogovna analiza i sinteza,
  • prepoznavanje i produkcija rime,
  • izdvajanje prvog glasa,
  • glasovna analiza i sinteza,
  • prepoznavanje i imenovanje slova.

Upravo su se teškoće u potonjem pokazale kao najprediktivnije za razvoj teškoća čitanja i pisanja. Poteškoće u usvajanju u bilo kojoj od ovih vještina mogu (ali i ne moraju!) biti pokazatelj razvoja specifičnih teškoća čitanja i pisanja.

Potrebno je da dijete u svojoj vrtićkoj skupini bude izloženo slovima hrvatske abecede, da u predškolskoj dobi s roditeljima, odgojiteljima i vršnjacima igra igre koje uključuju slova te da komentira slova koja prepoznaje. Da bi se spriječila zbunjenost oko vizualno sličnih slova, potrebno ih je odvojeno podučavati tako da je dijete vrlo dobro upoznato s jednim slovom prije nego kreće učiti drugo.
Također, potrebno je od početka djecu ohrabrivati da pišu slova jer to pridonosi razvijanju vještina prepoznavanja slova. Djecu ne treba obasipati mnoštvom informacija kako ne bi nešto propustili usvojiti, ali ne smijemo se ni voditi mišljenjem kako će djeca sve što trebaju naučiti, naučiti u školi.
Stoga, važno je pravovremeno reagirati i osigurati uvjete u kojima će djeca svijet slova i brojeva doživljavati i tumačiti kao zanimljivo,korisno, potrebno i pozitivno iskustvo koje će kasnije dovesti do pozitivnog stava prema učenju uopće (Martinović, 2016).

Karakteristične poteškoća kod djece s disleksijom i disgrafijom

Bitna i karakteristična obilježja disleksije u školskoj dobi su:

  • teškoće povezivanja grafema s fonemom (glas – slovo),
  • strukturalne pogreške, premještanje redoslijeda ili umetanja slova ili slogova u riječima (iz-zi, do-od, po-op, mi-im, Ivo-ovi, vino-novi, vrata-trava…),
  • zamjenjivanje sličnih slova (d-b, b-p, m-n, n-u, a-e, beba-deda, bili-pili, brati-prati, grije-krije) i slogova (na-an, on-no, je-ej, mi-im, do-od),
  • izostavljanje slova i slogova (prozor-pozor, davnina-davni…) i dodavanje slova i slogova (oblak-obalak, noj-nojovi…),
  •  pogađanje pri čitanju (potpuno nepravilno pročitane riječi u kojima su dva ili više slova zamijenjena drugima, npr. mračni-mačka, dobar-obad),
  • teškoće u praćenju slovnog ili brojčanog niza (val-lav, 23-32…)
  • teškoće u slijedu pravca čitanja (gore-dolje, lijevo-desno),
  • vraćanje na već pročitani red, preskakanje redova, tj. izostavljanje jednog ili više redova,
  • zrcalno pisanje

Rano prepoznavanje teškoća čitanja i pisanja od iznimne je važnosti te je potrebno potražiti stručnu pomoć kako bi se procjenila razina djetetovog čitanja i pisanja .

Stoga, ukoliko sumnjate da Vaše dijete ili učenik ima teškoće u usvajanju čitanja i pisanja, potražite pomoć logopeda, a ukoliko imate pitanja o ovoj temi slobodno nam se obratite s pitanjima! 🙂

 

 

 

 

Literatura:

www.hud.hr

https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:158:940959

Što je rana pismenost i zašto je važna?

Vesela abeceda svaštarica

Vesela abeceda svaštarica

Što sve možemo s ovom veselom svaštaricom?

Naučiti abecedu!

Izreži sličice i nauči ih složiti po redu. Svako slovo, sve po redu i brzo ćeš naučiti abecedu.

Vježbati glasovnu analizu

Izreži sličice i u kružiće napiši slova koja nedostaju.

Sličice možeš koristiti i za širenje svog rječnika!

Izreži sličice i imenuj svaku sličicu. Zatim odaberi 10-ak kartica, dobro ih promotri 10 sekundi i pokrij ih maramicom!
Pokušaj se dosjetiti svih sličica koje si vidio/la i imenuj ih!

Vježbati slogovnu analizu

Izreži sličice i oboji onoliko kružića koliko određena sličica ima slogova. Pomozi si tako da plješćeš u ritmu!

Igrati Kaladont

Izreži sličice, napiši ime određene sličice, a zadnje slovo iskoristi i sjeti se nove riječi koja njime započinje.

Npr. “BakA” – A – Avion, jednostavno, zar ne?

Preuzmi našu Veselu abecedu svaštaricu (Veličina: 7,2mb)

Prepoznavanje prve riječi

Prepoznavanje prve riječi

Jedno od osnovnih pitanja na procjeni kod logopeda je: ”Kada je dijete izgovorilo svoju prvu riječ?’
Odgovor na pitanje ”Što je prva riječ?” može vam se učiniti očigledan, međutim, prepoznavanje djetetove prve PRAVE riječi je ponekad veoma zagonetno.
Bebe brbljaju i stvaraju razne zvukove te im se možda potkrade i poneka ”riječ” prije nego što uistinu izgovore svoju prvu riječ.
Kako bi prepoznali kada dijete izgovori svoju prvu riječ, potrebno je usuglasiti se oko definicije prve riječi. Stručnjaci su ponudili četiri osobine kojima se služimo za izdvajanje skupine glasova ko riječi.

Prvo, radi se upravo o glasovima, a ne o zvukovima!
Da malo pojasnimo…radi se o izgovoru. Izgovor samoglasnika treba biti jasan, treba približno zvučati stvarnom samoglasniku koji se očekuje u toj riječi.

Drugo, izgovor riječi treba biti popraćen kratkim razdobljem tišine. Po tome se razlikuje od brbljanja koje se sastoji od dugih lančića suglasnika i samoglasnika.

Treće, prava riječ se izgovara u specifičnim povratnim uvjetima; što znači kako se riječ odnosi na određenu osobu, predmet i situaciju!

Četvrto, prave riječi se upotrebljavaju u svrhu razgovora. Beba pokazuje kako joj je stalo do interakcije s okolinom.

Primjer za jasniju sliku:

Prva riječ koju je djevojčica Nina izgovorila bila je njezina verzija imena bakinog psa. Njezin izgovor Ći-Ći zvučao je kao da pročišćava grlo- suglasnik Ć je bio negdje između K i H. Ali, samoglasnik I je zvučao upravo kao što je potrebno u Ći-Ćiovom imenu. Njezin izgovor je bio dosljedan, kako u odnosu na glasove koje je koristila, tako i na uvjete u kojima je to izgovarala. Izgovarala bi svoju verziju njegova imena kad god je Ći-Ći ulazio u sobu.
Izgovorila bi njegovo ime i čekala. Ponekad se činilo kako mu dodjeljuje ime, a ponekad kao da zove psa da joj priđe. Koristila je njegovo ime sa svrhom!

Većina beba izgovara svoje prve riječi u dobi između 9 i 12 mjeseci, ali kod nekih beba je to drugačije. Nakon izgovorene prve riječi, obim njihovog rječnika se stabilno povećava tijekom nekoliko mjeseci i bebe postaju prave male brbljavice koje uspješno i sa svrhom komuniciraju govorom!

 

Izvor:

Apel, K., Masterson, J.J. (2004). Jezik i govor od rođenja do 6. godine. Ostvarenje, Lekenik.

Rutine- temelji razvoja jezika

Rutine- temelji razvoja jezika

Tijekom prve godine života, dojenče je započelo iznimno putovanje- ono razvija vještinu koja će utjecati na cijeli njegov život; JEZIK.
Bez jezika, dijete ne bi bilo u stanju izražavati drugima svoje osjećaje, sudjelovati u školskim ili društvenim zbivanjima s prijateljima ili obaviti razgovor za posao.
To zvuči pomalo zastrašujuće, zar ne? Ali, opustite se jer oboje unosite mnogo toga što pomaže razvijanju tog procesa.

Tijekom prve godine, najveća uloga roditelja je biti brižan, biti roditelj koji prepoznaje suptilne promjene u djetetovim sposobnostima i potiče ih.
To možete postići kroz svaku situaciju u kojoj se ophodite s djetetom. Opisat ćemo vam dvije uobičajene situacije koje se događaju više puta dnevno, a koje možete iskoristiti za razvoj jezika- presvlačenje i kupanje!

Presvlačenje:

Postoji i nešto specifično što možete raditi ili govoriti, što će poticati razvoj djetetovih jezičnih i komunikacijskih vještina? Naravno!
Budući da ste već vjerojatno uspostavili određenu rutinu kod presvlačenja (prvo desna ručica, zatim lijeva), primjetite kako gotovo uvijek izgovarate istu stvar: ”Dobro, prvo vadimo desnu ručicu van! Onda vadimo lijevu ručicu van! Oooooo, gola beba!”
Dojenče kada čuje isti način govorenja (ne identičan, ali sličan) uz, vrlo često, istu intonaciju popraćen istim radnjama, počet će prepoznavati koja riječ ili riječi idu s kojim predmetom ili radnjom.
Zato su upravo rutine za vaše dojenče odlična iskustva učenja! Kada presvlačite dijete, nalazite mu se vrlo blizu kako bi dijete imalo jasnu sliku vašeg lica i usana. Uživajući u tim oblicima, svakako će početi oh-ati ili ah-ati. Iskoristite te vokalizacije uzvraćajući mu svojim oooh-anjem ili aaaah-anjem. I upravo na taj način događa se protokonverzacija, rana interakcije između vas i vašeg djeteta.

 

Kupanje:

Upravo kao i u slučaju presvlačenja, i tijekom kupanja dojenčeta najvjerojatnije obavljate određene rutinske radnje koje se stalno ponavljaju. Kad god nešto radite tijekom kupanja, pričajte o tome, kao i kod presvlačenja. Na taj način pomažete djetetu prepoznavati riječi koje se odnose na predmete i radnje koje se događaju u toj određenoj situaciji.

Tijekom kupanja možete poticati vještinu združene pažnje. Većina dojenčadi iznad 4 mjeseca starosti uživa gledati kako vi više puta za redom izlijevate u kadicu vodu iz šalice ili uranjate patkicu u vodu i vadite je van. Takvim se radnjama možete poslužiti kako biste pomogli svojoj bebi da razvije sposobnost premještanja pozornosti s vas na predmet i ponovno na vas, potičući i uspostavljajući združenu pažnu sa svojim malenim.

Kroz cijelu prvu godinu vaše će dijete mnogo učiti o sustavu koji zovemo jezik, a najvažniji čimbenik tog procesa učenja ste upravo Vi. Uživajte u tih prvih 12 mjeseci i spremno reagirajte na suptilne signale koje vam vaša beba šalje. I budite spremni, uskoro stiže prva riječ!

Izvor:

Apel, K., Masterson, J.J. (2004). Jezik i govor od rođenja do 6. godine. Ostvarenje, Lekenik.