Naslovnica Zašto je prepričavanje važno?

Zašto je prepričavanje važno?

Zašto je prepričavanje važno?

Prepričavanje je složena jezična vještina kojom se događaji izlažu najčešće prema kronološkom redu, uz naznačeno mjesto i vrijeme radnje, likove te uzroke i posljedice događaja. Djeca vještine prepričavanja i pripovijedanja razvijaju postepeno, u skladu s njihovom kronološkom dobi.

Prepričavanje drugoj osobi nije samo povezivanje riječi i rečenica jer način na koji djeca prepričavaju tj. strukturiraju priču uključuje veliki broj vještina kao što su:

  • povezivanje događaja,
  • oblikovanje teksta,
  • izbor prikladnih riječi,
  • razumijevanje uzročno-posljedičnih odnosa tj. razumijevanje priče,
  • razumijevanje uloge pripovjedača, ali i slušatelja.

Budući da se pripovijedanje oslanja prvenstveno na jezična znanja, prepričavanje poznatih događaja ili priča dobar je pokazatelj jezičnog razvoja djeteta te nam otkriva djetetovu sposobnost da organizira rečenice u jednu sadržajno povezanu cjelinu.

Roditeljsko čitanje i pričanje priča bogat je izvor za usvajanje kohezije i koherencije odnosno povezanosti i smislenosti teksta, ali i pomoć djetetu u usvajanju novog rječnika i ostalih jezičnih znanja. Značajan proces koji omogućava pričanje dobre priče jest dekontekstualizacija (odmicanje od „sada“ i „ovdje“) kojom dijete oblikuje svoje mentalne slike, zaključke i logične odnose na takav način da ga oni koji ga slušaju razumiju o čemu govori.

Razvoj strukture priče kreće od jednostavnih rečenica do detaljnijih prisjećanja događaja između 2. i 3. godine. Prve priče  odnose se na  opisivanje i nizanje događaja koji nisu povezani zajedničkom temom, a prilikom prepričavanja potrebno je usmjeravanje starije osobe. Tijekom iduće dvije godine razvoja djeca povećavaju duljinu iskaza, od fragmentiranih   prema cjelovitijem iskazu.  U dobi od 3. do 4. godine djeca započinju upotrebljavati osnovne elemente priče (mjesto i vrijeme radnje, likovi, uzrok i posljedica događaja) pa se kod četverogodišnjaka primjećuje uključivanje konvencionalne sheme prepričavanja:  uvoda, zapleta i završetka. Epizode događaja postaju sve potpunije, a u pričama često vrlo vjerno prenose i emotivna stanja glavnih likova. U dobi između pete i šeste godine djeca oblikuju priču koja počinje pratiti tijek događaja te  započinju organizirati priču oko problema kojeg interpretiraju. Šestogodišnja djeca su u stanju pripovijedati na sasvim strukturirani način:  svojim slušateljima govore tko je, kako, gdje i kada sudjelovao u radnji, razvijaju sadržaj priče, nude rasplet, evaluiraju ga, a ponekad daju i kodu kojom će dopuniti događaje u priči.

 

Istraživanja na temu vještine pripovijedanja ukazala su na povezanost ove vještine sa školskim uspjehom. Također, pronađena je i visoka povezanost između čitanja i pričanja priče. Dobri čitači priču tvore složenijim rečeničnim strukturama nego lošiji čitači. Također, na području kognitivne psihologije utvrđena je veza između pripovjedne vještine i razvoja argumentiranja i mišljenja.

 

Stoga, dragi roditelji i odgojitelji, potičite djecu na prepričavanje i pripovijedanje. Potičite ih da se izraze, da oblikuju svoje misli, da Vam prenesu svoja razmišljanja, iskustva i doživljaje. Razloga za to, kao što ste pročitali, je i više nego dovoljno!

 

Izvor:

Peretić, M., Padovan, N., Kologranić Belić, L. (2015). U Kuvač Kraljević, J. (ur.): Priručnik za prepoznavanje i obrazovanje djece s jezičnim teškoćama, 25–33. Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

https://www.erf.unizg.hr/stari_web/Studenti/Dokumenti/NarativnaAnaliza-Arapovic.pdf

http://martininblog.hr/prepricavanje-pripovijedanje-ili-naracija/

https://repozitorij.foozos.hr/islandora/object/foozos%3A229/datastream/PDF/view

 

Odrasli s poremećajem iz spektra autizma- stanje u društvu

Odrasli s poremećajem iz spektra autizma- stanje u društvu

Nedavno je u jednoj emisiji prikazan prilog o obitelji osobe s poremećajem iz spektra autizma. Cilj priloga je bio prikazati kako sustav ne valja. S tim se slažem, ali način na koji je prikazano kako i zašto sustav ne valja me toliko šokirao da i danas, nakon par mjeseci, još uvijek razmišljam o tom prilogu.

Radi se o već odrasloj osobi s autizmom, ili kako u prilogu navode Aspergerovim sindromom koja je od puberteta (kada se navodno stanje pogoršalo) 10 godina provela na odjelu psihijatrijske bolnice. Ove je godine otpuštena s odjela jer po riječima ravnatelja „osobama s poremećajem iz spektra autizma nije mjesto u psihijatrijskoj bolnici“. Roditelji su u šoku i traže smještaj za svoje dijete jer ne mogu s njim u obitelji. Navode kako nije miran ako se ne vozi u autu i kako svoje ponašanje ne može kontrolirati, te svijet vidi na drugačiji način. Za primjer navode ponašanja koja su jako dobro poznata svima nama roditeljima djece iz spektra autizma. Roditelji smatraju da je sustav zakazao jer oni svoje dijete ne mogu smjestiti u neku ustanovu. Prema onome što se moglo vidjeti u kratkom prilogu osoba je verbalna i jasno izražava riječima što želi, a roditelji nisu naveli da osoba ima određena agresivna ponašanja.

U ovom trenutku, dok pišem ovaj tekst, opet proživljavam istu ljutnju.  Prilog je napravljen na način da se prikaže kako je roditeljima teško. Slažem se, teško im je. Žive život kakav nisu očekivali i željeli, svakodnevno se suočavaju sa situacijama koje ne razumiju, a njihovo već odraslo dijete zahtjeva brigu i skrb gotovo na razini malog djeteta. No, je li jedino rješenje institucionalizirati ga, danas kada smo sve više svjesni kako je inkluzija nešto što je zaista moguće i realno. Vjerojatno u ovom slučaju nije ili nije adekvatno provedena rana intervencija, te je mogućnost potpune inkluzije osobe možda zauvijek izgubljena, ali institucionalizacija je nešto čemu se apsolutno ne bi trebalo težiti.

Ovaj slučaj je primjer višestrukih propusta unutar sustava. Prvo, meni najviše šokantno je 10 godina provedenih na odjelu psihijatrijske bolnice za nešto što i nije bolest. Kako je ta osoba rehabilitirana u bolnici i kako je izgledao njezin dan, što je usvojio od socijalnih i drugih vještina zatvoren u bolnicu s povremenim posjetima roditelja? Tko su stručnjaci koji su radili s njim? Doktori postave dijagnozu, ali temelj rehabilitacije su logopedi, rehabilitatori, radni terapeuti, fizioterapeut te psiholozi. Ima li ta bolnica razrađen terapijski pristup sa svim potrebnim zaposlenim stručnjacima za poremećaje iz spektra autizma? Sumnjam, jer ih nemaju niti ustanove koje se bave spektrom autizma. Temelj rehabilitacije osoba s autizmom trebalo bi biti usvajanje socijalnih vještina koje bi im omogućile uključivanje u društvene aktivnosti. Kakvu mogućnost usvajanja i primjene socijalnih vještina se nudi osobama smještenima na odjel psihijatrijske bolnice?

Zbog svega navedenog, slažem se s ravnateljem bolnice, osobama s autizmom nije mjesto u bolnici.
Dragi ravnatelju, zašto je onda osoba iz priloga provela 10 godina na odjelu Vaše bolnice? Zatvorite bilo koju osobu bez teškoća u socijalnoj komunikaciji na odjel bolnice 10 godina pa će joj trebati psihološka podrška kod ponovnog uključivanja u društvenu zajednicu zbog gubljenja nekih socijalnih vještina koje tih 10 godina nije koristila, a samim time i samopouzdanja te osjećaja pripadnosti društvu. Kako se onda osjeća osoba koja ima i zauvijek će imati teškoće u socijalnoj komunikaciji nakon 10 godina izolacije? Naravno da sada unutar obitelji traži podršku u obliku nečega što joj je ugodno i u čemu se osjeća sigurno, a to je kod ovog mladića iz priloga vožnja u automobilu.

Drugo, roditeljima je teško i tvrde kako ne mogu s djetetom jer im je svakodnevnica naporna. Oni jedino rješenje vide u ponovnom smještaj mladića u ustanovu. Pitam se, žele ti to oni zaista tj. bi li zaista to željeli da im je pružena sustavna podrška? Objasniti roditeljima kako se nositi s teškoćama djeteta, rastumačiti im uzroke specifičnih ponašanja djeteta te ponuditi im rješenja, stvoriti sustav stručnjaka koji će biti podrška u zaista specifičnoj komunikaciji roditelja i djece sa spektra autizma, pružiti djeci svakodnevnu terapiju osmišljenu prema individualnim potrebama svakog pojedinačnog slučaja ne samo u kabinetu, već i u obiteljskom okruženju koje je početak i temelj svake socijalizacije, osnažiti roditelje i pokazati im kako svakodnevnica nosi puno mogućnosti za terapiju i usvajanja novih znanja na, cijeloj obitelji, zabavan i opušten način, te na kraju … osigurati roditeljima psihološku pomoć i podršku prema njihovim potrebama.

Treće, što je s odraslim osobama sa spektra autizma koji nisu dovoljno funkcionalni za zaposlenje i eventualno osamostaljenje? Nisu  više u školskom sustavu, nemaju terapije, dječja igrališta ih više ne zanimaju. Oni su „nigdje“, a samopouzdanje i vještine koje su roditelji gradili kod njih sada postaju neiskoristivo. To je, vjerujem, trenutak ponovnog raspada unutar obitelji. Nadali smo se nečemu, radili naporno i puno, ulagali puno, a sada smo nigdje i tu ćemo i ostati. Što sustav trenutno nudi odraslim nesamostalnim i nedovoljno funkcionalnim osobama sa poremećajima spektra autizma?
Smještaj u instituciju ili ostanak u obitelji. Zamislite kako bi se osjećala osoba koja je odrasla u toploj obiteljskoj atmosferi u kojoj se osjeća sigurno, voljeno i prihvaćeno ako ju smjestite u instituciju? Pa s druge strane zamislite kako bi se osjećala osoba koja je imala dnevnu rutinu organiziranu kroz brojne aktivnosti, što školske, što rehabilitacijske, koja je u toj rutini našla i smisao i sigurnost, kada joj sve to oduzmete i jedino što joj ostaje je život unutar obitelji bez obaveza. Možda griješim, ali prema informacijama kojima raspolažem, odraslim osobama s autizmom sustav apsolutno ništa ne nudi. Možda postoje neki začeci poludnevnih boravaka u većim gradovima Hrvatske, ali daleko smo od sustavnog rješenja koje bi obuhvaćalo cijelu Hrvatsku i pokrilo potrebe svih obitelji. Zapravo mi se čini kako trenutno nema niti konkretne ideje niti inicijative što nakon školovanja osoba sa spektra autizma.

Rana intervencija, koja se u Hrvatskoj počela intenzivnije razvijati zadnjih par godina ima za svrhu smanjiti broj osoba kojima će biti potrebna doživotna institucionalizirana podrška, ali niti o ranoj intervenciji još uvijek ne može govoriti kao kvalitetnoj usustavljenoj podršci djeci i obiteljima koja bi bila temelj i početak deinstitucionalizacije osoba s poremećajem iz spektra autizma.

Da se vratim na početak teksta i svoju ljutnju … da, sustav je zakazao, ali ne zato što nije osigurao adekvatan smještaj mladića iz priloga u određenu instituciju, već zato što njegovi roditelji kao jedino moguće rješenje vide institucionaliziranje svoga  djeteta.

 

Divna vrtićka godina je za nama…

Divna vrtićka godina je za nama…

Ovih dana počinje nova pedagoška godina. Međutim, smatram kako je važno prokomentirati prošlu.
Kada sam prošlu jesen dobila obavijest od vrtićkog stručnog tima kako će V biti uključen u redovni vrtić umjesto dva dana u tjednu, svaki dan po 4 sata (od 8-12 h), bojala sam se da on to neće moći. Obzirom da je gotovo svaki dan u popodnevnim satima na terapiji, smatrala sam da će mu svakodnevni odlazak u vrtić biti preveliko opterećenje. Međutim, naše odgajateljice su tvrdile kako je on spreman ići u vrtić svaki dan, a na moje sumnje i pokušaj smanjivanja dolazaka na 3 puta tjedno, gospođa iz stručne službe me „spustila na zemlju“ izjavom da prestanem sumnjati u svoje dijete te ako bude potrebno smanjit će učestalost dolazaka, ali je njihova procjena kako on to može.

Danas, sa odmakom vremena ja bih se nadovezala, ne samo da može nego mu je i potrebno. V je verbalan, voli društvo, želi komunikaciju, inicira komunikaciju i voli igru. Ovako jednostavnom rečenicom opisano čini se da V nema nikakve razvojne teškoće. Izvorno ljudski i nema ih jer sve što on voli i želi je prirodno i urođeno svakom čovjeku. Teškoće nastaju jer je pripadnik društva u kojem većina članova ne razumije njegov način komunikacije, njegovu inicijativu i njegovu igru. Teškoće su pripisane njegovoj različitosti u odnosu na većinu članova društva. Sada se direktno, kao majka koja voli različitost svoga djeteta, obraćam društvu: „to su, ljudi, VAŠE teškoće ne NJEGOVE, VI ste ti koji ne razumiju njega, a zahtijevate da on razumije vas!“.

Međutim, ovakav moj stav bi vrijedio u idealnom društvu u kojem se bilo kakva različitost ne bi kategorizirala kao nešto loše, društveno neprihvatljivo i problematično. Meni je potpuno jasno da će uvijek u društvu biti na snazi zakon većine što znači prilagođavanje pojedinaca većini ako želi opstati i upravo zato uključujemo djecu s autizmom u terapije. Terapije će im pomoći u učenju pravila koja od njih (i od svih nas urednog razvoja) zahtijeva društvo. Vezano uz navedeno valja naglasiti kako je apstrakcija djeci s autizmom često jako slabo ili nikako razvijena, prema tome sve s čime našu djecu s autizmom učimo, i terapeuti i mi roditelji mora im biti omogućeno konkretno primijeniti kako bi to razumjeli i usvojili. To je moguće jedino kroz uključivanje u društvo i interakciju s drugim članovima društva. Znanje ili bilo koja socijalna vještina nije usvojena ako ju dijete (osoba) ne može primijeniti u širem krugu ljudi, izvan kruga osoba koje djeci predstavljaju sigurnu zonu.

Zbog toga u ranoj intervenciji izuzetno važnu ulogu ima uključivanje u redovan vrtićki sustav ako je dijete potencijal za osobu s visoko funkcionalnim autizmom. Jasno mi je da mnogi roditelji, nažalost, nemaju mogućnost upisa djeteta u redovan vrtić uz pratnju asistenta, znam da mnoga djeca uključena u vrtić nemaju podršku kakvu bi trebala imati, što zbog financijskih razloga ustanove, što zbog nezainteresiranosti stručnih osoba koje s djetetom rade i koje bi ga trebale gurnuti u tu tzv. socijalizaciju i primjenu učenog i stečenog znanja za potrebe društvene komunikacije. Želim vam ovdje iznijeti naše iskustvo koje je u uvjetima koje nudi Republika Hrvatska iznadprosječno pozitivno i na tragu uspješne inkluzije.

Svakodnevni boravak V u vrtiću prošle godine mogu apsolutno nazvati inkluzijom, pri čemu mislim isključivo na rad odgajateljica i asistentice te prihvaćanje V od strane djece. Naše odgajateljice su napravile prekrasnu atmosferu s jasno postavljenom strukturom i granicama od kojih se ne odstupa. Niti u jednom trenutku V nije izdvojen kao problem u grupi i kao teškoća koja remeti „red grupe“. Odgajateljice su svakodnevno smišljale grupne aktivnosti u kojima bi V mogao i želio sudjelovati. Svakom nastalom problemu pristupile bi otvorenim razgovorom u kojem smo zajednički pokušavali riješiti nastalu situaciju. Na kraju ono najvažnije i najbolji pokazatelj njihovih vrijednosti je ponašanje; V koji im trči u zagrljaj, daje im pusu i s njima se osjeća sigurno.

Naša asistentica je prekrasna mlada djevojka koja zrači optimizmom i staloženošću.  Ima želju za stjecanjem novih znanja koja bi mogla primijeniti u radu s V te je dobrovoljno (iako joj to nije u opisu posla) išla s nama na terapije na kojima je dobivala upute terapeuta. Djevojka koja bi u najjačim V-ijevim ispadima i slomovima ostala smirena i intuitivno postupila upravo onako kako bi i ja kao mama u tim situacijama odreagirala. Djevojka koja je u suradnji s odgajateljicama V „gurnula“ u interakciju s drugom djecom i bila mu pri tome stalna podrška. Djevojka zbog čijeg upornog i dosljednog rada V sada sjedi za stolom u vrijeme obroka te sudjeluje u grupnim aktivnostima, a postala mu je i neizostavni partner u igri.

Moje mišljenje je kako su odgajateljice i asistentica odličan stručan tim bez kojeg V ne bi usvojio temeljna pravila ponašanja unutar društvene grupe.

Što se tiče prijatelja (djece iz grupe) pokušat ću citirati mamu jednog našeg vrtićkog prijatelja: „U svaku vrtićku grupu trebalo bi uključiti barem dvoje djece s teškoćama u razvoju. Time bi djeca urednog razvoja odrastala s djecom koja ne funkcioniraju kao oni, ali bi im postali sastavni dio života i naučili bi prihvaćati različitosti bilo koje vrste. Tako se moj mlađi sin prestrašio kada je V na rođendanu vikao, a ja mu nisam znala objasniti zašto viče, ali zato je stariji sin koji je svakodnevno s V u vrtiću, vrlo jednostavno objasnio da je to V i da se ništa ne treba bojati jer je on takav“. Prekrasno je kako je taj dječak vikanje prihvatio kao dio V-ijeve osobnosti koji nije niša neobičan niti loš već jednostavno takav.

U početku je djeci V bio enigma jer nisu znali kako mu prići i ostvariti s njime kontakt. Kroz godinu je svatko od njih našao svoj način kako se s V igrati. V ih je prihvaćao i pokazivao oduševljenje svakom ostvarenom bilo kakvom komunikacijom. Bili smo na svim rođendanima i naučili da se  rođendan čestita, pušu svjećice na torti, pjeva, pleše i donese poklon. Time smo naučili ponašanje u još jednoj socijalnoj situaciji – proslavi rođendana.

Naša prošla vrtićka godina je bila iznad svih očekivanja. Puno smo napredovali u komunikaciji i interakciji s vršnjacima upravo zahvaljujući vrtiću, a ja sam opet naučila kako ne smijem donositi zaključke unaprijed o tome za što je V sposoban ili nije, jer često to nije realnost nego predodžba u mojoj glavi koja ponekad V može ograničavati u upoznavanju društva i razvijanju socijalnih vještina.

Roditelji uključujte djecu u sve socijalne situacije kao da nemaju nikakvih teškoća, a oni će im sami svojim ponašanjem pokazati jesu li za to sposobni ili nisu.

Kako prepoznati disleksiju i disgrafiju kod djece?

Kako prepoznati disleksiju i disgrafiju kod djece?

 

Jučerašnjim danom za većinu djece u Hrvatskoj počela je nova školska godina, prepuna izazova i avantura. Taj dan na osobit način bio je važan za prvašiće, koji su prvi put sjeli u školske klupe i uzbuđeno upijali  nove informacije. I dok će većina đaka školsko gradivo tijekom godine savladavati bez teškoća, određena djeca na tom putu nailaziti će na prepreke. Koji su mogući pokazatelji disleksije i disgrafije već u ranoj dobi- pročitajte u daljnjem tekstu kojeg smo pripremili za vas.

Čitanje i pisanje

Prije definiranja pojma disleksije i disgrafije potrebno je definirati samo čitanje i pisanje. Ni danas ne postoji jedinstvena definicija čitanja, ali ono što sa sigurnošću znamo je  da je čitanje složen proces koji započinje puno prije formalne poduke u školi. Prema modelu Ute Frith usvajanje čitanja odvija se u tri faze, a to su:

  1. Logografska faza- faza koja se javlja prije polaska u školu. Karakterizira je prepoznavanje riječi kao slika odnosno prepoznavanje riječi prema njenim vizualnim obilježjima. Tako će dijete primjerice prepoznati i zapamtiti natpise za Konzum/Ledo sladoled/ Rtl kockicu i slično prema njihovim simbolima.
  2. Alfabetska faza- faza koja se javlja pred polazak u školu. Karakterizira je razumijevanje veze između slova (pisanih simbola) i glasova (govorne reprezentacije) i razvijanje dekodiranja (pretvaranje pisanog simbola u glas).
  3. Ortografska faza- faza tečnog čitanja. Čitajući, dijete počinje upamćivati pisane predodžbe čestih riječi  te se više ne mora oslanjati na fonološki put- dekodiranje tijekom čitanja.

Pisanje definiramo kao najsloženiju vještinu koja zahtjeva integraciju pažnje, pamćenja, motoričkih vještina te poznavanje jezika na kojem se piše, njegove gramatike, pravopisa i same ortografije (slova).

Disleksija i disgrafija

Disleksija je specifična teškoća čitanja koju karakterizira smanjena razina čitanja (točnost, brzina i razumijevanje) obzirom na kronološku dob djeteta, inteligenciju i obrazovanje. Javlja se kod osoba diljem svijeta, bez obzira na kulturu i dob, a zahvaća oko 10% populacije. Kod osoba s poremećajem čitanja glasno čitanje karakterizirano je iskrivljavanjem,
zamjenama ili ispuštanjem slova. I glasno čitanje i čitanje u sebi karakterizirani su sporošću i pogreškama u razumijevanju.

Disgrafija je specifična teškoća pisanja koju karakterizira znatno slabija razina pisanja obzirom na kronološku dob djeteta, inteligenciju i obrazovanje. Očituje se u trajnim i mnogobrojnim gramatičkim pogreškama ili pogreškama s interpunkcijama, slabom organizacijom poglavlja, višestrukim pravopisnim pogreškama te ponekad i izrazito lošim
rukopisom.

Preduvjeti za usvajanje čitanja i pisanja

Već se u predškolsko doba može predvidjeti hoće li dijete imati poteškoće u čitanju i pisanju. Vještine koje su bitne za ovladavanje čitanjem, a koje dijete usvaja već u ranoj dobi (prije formalne poduke) nazivamo ranom pismenosti.

Neke od vještina koje je potrebno razviti u vrtićkoj dobi su:

  • interes djeteta za tisak,
  • svijest da se čita s lijeva na desno,
  • svijest da se čita od gore prema dolje,
  • prepoznavanje pojma riječi (npr. pokazivanje zadnje riječi na stranici),
  • pretvaranje djeteta da čita i piše.

Pred polazak u školu očekuje se da dijete ima razvijene sljedeće predvještine čitanja i pisanja:

  • slogovna analiza i sinteza,
  • prepoznavanje i produkcija rime,
  • izdvajanje prvog glasa,
  • glasovna analiza i sinteza,
  • prepoznavanje i imenovanje slova.

Upravo su se teškoće u potonjem pokazale kao najprediktivnije za razvoj teškoća čitanja i pisanja. Poteškoće u usvajanju u bilo kojoj od ovih vještina mogu (ali i ne moraju!) biti pokazatelj razvoja specifičnih teškoća čitanja i pisanja.

Potrebno je da dijete u svojoj vrtićkoj skupini bude izloženo slovima hrvatske abecede, da u predškolskoj dobi s roditeljima, odgojiteljima i vršnjacima igra igre koje uključuju slova te da komentira slova koja prepoznaje. Da bi se spriječila zbunjenost oko vizualno sličnih slova, potrebno ih je odvojeno podučavati tako da je dijete vrlo dobro upoznato s jednim slovom prije nego kreće učiti drugo.
Također, potrebno je od početka djecu ohrabrivati da pišu slova jer to pridonosi razvijanju vještina prepoznavanja slova. Djecu ne treba obasipati mnoštvom informacija kako ne bi nešto propustili usvojiti, ali ne smijemo se ni voditi mišljenjem kako će djeca sve što trebaju naučiti, naučiti u školi.
Stoga, važno je pravovremeno reagirati i osigurati uvjete u kojima će djeca svijet slova i brojeva doživljavati i tumačiti kao zanimljivo,korisno, potrebno i pozitivno iskustvo koje će kasnije dovesti do pozitivnog stava prema učenju uopće (Martinović, 2016).

Karakteristične poteškoća kod djece s disleksijom i disgrafijom

Bitna i karakteristična obilježja disleksije u školskoj dobi su:

  • teškoće povezivanja grafema s fonemom (glas – slovo),
  • strukturalne pogreške, premještanje redoslijeda ili umetanja slova ili slogova u riječima (iz-zi, do-od, po-op, mi-im, Ivo-ovi, vino-novi, vrata-trava…),
  • zamjenjivanje sličnih slova (d-b, b-p, m-n, n-u, a-e, beba-deda, bili-pili, brati-prati, grije-krije) i slogova (na-an, on-no, je-ej, mi-im, do-od),
  • izostavljanje slova i slogova (prozor-pozor, davnina-davni…) i dodavanje slova i slogova (oblak-obalak, noj-nojovi…),
  •  pogađanje pri čitanju (potpuno nepravilno pročitane riječi u kojima su dva ili više slova zamijenjena drugima, npr. mračni-mačka, dobar-obad),
  • teškoće u praćenju slovnog ili brojčanog niza (val-lav, 23-32…)
  • teškoće u slijedu pravca čitanja (gore-dolje, lijevo-desno),
  • vraćanje na već pročitani red, preskakanje redova, tj. izostavljanje jednog ili više redova,
  • zrcalno pisanje

Rano prepoznavanje teškoća čitanja i pisanja od iznimne je važnosti te je potrebno potražiti stručnu pomoć kako bi se procjenila razina djetetovog čitanja i pisanja .

Stoga, ukoliko sumnjate da Vaše dijete ili učenik ima teškoće u usvajanju čitanja i pisanja, potražite pomoć logopeda, a ukoliko imate pitanja o ovoj temi slobodno nam se obratite s pitanjima! 🙂

 

 

 

 

Literatura:

www.hud.hr

https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:158:940959

Što je rana pismenost i zašto je važna?

Vesela abeceda svaštarica

Vesela abeceda svaštarica

Što sve možemo s ovom veselom svaštaricom?

Naučiti abecedu!

Izreži sličice i nauči ih složiti po redu. Svako slovo, sve po redu i brzo ćeš naučiti abecedu.

Vježbati glasovnu analizu

Izreži sličice i u kružiće napiši slova koja nedostaju.

Sličice možeš koristiti i za širenje svog rječnika!

Izreži sličice i imenuj svaku sličicu. Zatim odaberi 10-ak kartica, dobro ih promotri 10 sekundi i pokrij ih maramicom!
Pokušaj se dosjetiti svih sličica koje si vidio/la i imenuj ih!

Vježbati slogovnu analizu

Izreži sličice i oboji onoliko kružića koliko određena sličica ima slogova. Pomozi si tako da plješćeš u ritmu!

Igrati Kaladont

Izreži sličice, napiši ime određene sličice, a zadnje slovo iskoristi i sjeti se nove riječi koja njime započinje.

Npr. “BakA” – A – Avion, jednostavno, zar ne?

Preuzmi našu Veselu abecedu svaštaricu (Veličina: 7,2mb)

Prepoznavanje prve riječi

Prepoznavanje prve riječi

Jedno od osnovnih pitanja na procjeni kod logopeda je: ”Kada je dijete izgovorilo svoju prvu riječ?’
Odgovor na pitanje ”Što je prva riječ?” može vam se učiniti očigledan, međutim, prepoznavanje djetetove prve PRAVE riječi je ponekad veoma zagonetno.
Bebe brbljaju i stvaraju razne zvukove te im se možda potkrade i poneka ”riječ” prije nego što uistinu izgovore svoju prvu riječ.
Kako bi prepoznali kada dijete izgovori svoju prvu riječ, potrebno je usuglasiti se oko definicije prve riječi. Stručnjaci su ponudili četiri osobine kojima se služimo za izdvajanje skupine glasova ko riječi.

Prvo, radi se upravo o glasovima, a ne o zvukovima!
Da malo pojasnimo…radi se o izgovoru. Izgovor samoglasnika treba biti jasan, treba približno zvučati stvarnom samoglasniku koji se očekuje u toj riječi.

Drugo, izgovor riječi treba biti popraćen kratkim razdobljem tišine. Po tome se razlikuje od brbljanja koje se sastoji od dugih lančića suglasnika i samoglasnika.

Treće, prava riječ se izgovara u specifičnim povratnim uvjetima; što znači kako se riječ odnosi na određenu osobu, predmet i situaciju!

Četvrto, prave riječi se upotrebljavaju u svrhu razgovora. Beba pokazuje kako joj je stalo do interakcije s okolinom.

Primjer za jasniju sliku:

Prva riječ koju je djevojčica Nina izgovorila bila je njezina verzija imena bakinog psa. Njezin izgovor Ći-Ći zvučao je kao da pročišćava grlo- suglasnik Ć je bio negdje između K i H. Ali, samoglasnik I je zvučao upravo kao što je potrebno u Ći-Ćiovom imenu. Njezin izgovor je bio dosljedan, kako u odnosu na glasove koje je koristila, tako i na uvjete u kojima je to izgovarala. Izgovarala bi svoju verziju njegova imena kad god je Ći-Ći ulazio u sobu.
Izgovorila bi njegovo ime i čekala. Ponekad se činilo kako mu dodjeljuje ime, a ponekad kao da zove psa da joj priđe. Koristila je njegovo ime sa svrhom!

Većina beba izgovara svoje prve riječi u dobi između 9 i 12 mjeseci, ali kod nekih beba je to drugačije. Nakon izgovorene prve riječi, obim njihovog rječnika se stabilno povećava tijekom nekoliko mjeseci i bebe postaju prave male brbljavice koje uspješno i sa svrhom komuniciraju govorom!

 

Izvor:

Apel, K., Masterson, J.J. (2004). Jezik i govor od rođenja do 6. godine. Ostvarenje, Lekenik.

Rutine- temelji razvoja jezika

Rutine- temelji razvoja jezika

Tijekom prve godine života, dojenče je započelo iznimno putovanje- ono razvija vještinu koja će utjecati na cijeli njegov život; JEZIK.
Bez jezika, dijete ne bi bilo u stanju izražavati drugima svoje osjećaje, sudjelovati u školskim ili društvenim zbivanjima s prijateljima ili obaviti razgovor za posao.
To zvuči pomalo zastrašujuće, zar ne? Ali, opustite se jer oboje unosite mnogo toga što pomaže razvijanju tog procesa.

Tijekom prve godine, najveća uloga roditelja je biti brižan, biti roditelj koji prepoznaje suptilne promjene u djetetovim sposobnostima i potiče ih.
To možete postići kroz svaku situaciju u kojoj se ophodite s djetetom. Opisat ćemo vam dvije uobičajene situacije koje se događaju više puta dnevno, a koje možete iskoristiti za razvoj jezika- presvlačenje i kupanje!

Presvlačenje:

Postoji i nešto specifično što možete raditi ili govoriti, što će poticati razvoj djetetovih jezičnih i komunikacijskih vještina? Naravno!
Budući da ste već vjerojatno uspostavili određenu rutinu kod presvlačenja (prvo desna ručica, zatim lijeva), primjetite kako gotovo uvijek izgovarate istu stvar: ”Dobro, prvo vadimo desnu ručicu van! Onda vadimo lijevu ručicu van! Oooooo, gola beba!”
Dojenče kada čuje isti način govorenja (ne identičan, ali sličan) uz, vrlo često, istu intonaciju popraćen istim radnjama, počet će prepoznavati koja riječ ili riječi idu s kojim predmetom ili radnjom.
Zato su upravo rutine za vaše dojenče odlična iskustva učenja! Kada presvlačite dijete, nalazite mu se vrlo blizu kako bi dijete imalo jasnu sliku vašeg lica i usana. Uživajući u tim oblicima, svakako će početi oh-ati ili ah-ati. Iskoristite te vokalizacije uzvraćajući mu svojim oooh-anjem ili aaaah-anjem. I upravo na taj način događa se protokonverzacija, rana interakcije između vas i vašeg djeteta.

 

Kupanje:

Upravo kao i u slučaju presvlačenja, i tijekom kupanja dojenčeta najvjerojatnije obavljate određene rutinske radnje koje se stalno ponavljaju. Kad god nešto radite tijekom kupanja, pričajte o tome, kao i kod presvlačenja. Na taj način pomažete djetetu prepoznavati riječi koje se odnose na predmete i radnje koje se događaju u toj određenoj situaciji.

Tijekom kupanja možete poticati vještinu združene pažnje. Većina dojenčadi iznad 4 mjeseca starosti uživa gledati kako vi više puta za redom izlijevate u kadicu vodu iz šalice ili uranjate patkicu u vodu i vadite je van. Takvim se radnjama možete poslužiti kako biste pomogli svojoj bebi da razvije sposobnost premještanja pozornosti s vas na predmet i ponovno na vas, potičući i uspostavljajući združenu pažnu sa svojim malenim.

Kroz cijelu prvu godinu vaše će dijete mnogo učiti o sustavu koji zovemo jezik, a najvažniji čimbenik tog procesa učenja ste upravo Vi. Uživajte u tih prvih 12 mjeseci i spremno reagirajte na suptilne signale koje vam vaša beba šalje. I budite spremni, uskoro stiže prva riječ!

Izvor:

Apel, K., Masterson, J.J. (2004). Jezik i govor od rođenja do 6. godine. Ostvarenje, Lekenik.

Spontanost kao roditeljska osobina

Spontanost kao roditeljska osobina

Roditelji su danas bombardirani sa svih strana savjetima za pravilan odgoj djece, načinima ophođenja prema djeci i važnosti odgoja za cjelokupni razvoj djeteta. Mladi i nesigurni roditelji, dolaskom novog života na svijet, ne znaju kako se ponašati. U strahu kako prići djetetu, skupljaju informacije s različitih izvora, da ne bi „oštetili“ dijete i njegov razvoj. U svoj toj panici, roditelji se često zaborave prepustiti intuiciji.

Djeca su po svojoj prirodi društvena bića i od rođenja šalju znakove svojoj okolini kad žele komunicirati, a kad žele promjenu ili odmor. Prepoznavanje tih znakova u ponašanju dojenčeta ne treba učiti, taj „komunikacijski sustav“ imaju roditelji u svom komunikacijskom repertoaru. Kao normalni dio svakodnevnice, pojavljuju se komunikacijski nesporazumi između roditelja i djeteta. No, oni ponekad mogu preći kritičnu granicu i postati opterećenje i za dijete i za roditelja.

Kad se radi o tjelesno i psihički zdravom djetetu i roditelju, jedna od pretpostavki koju iznosi Mechthild Popoušek (1999) jest kako značajan čimbenik komunikacijskim smetnjama u odnosu roditelja i malog djeteta proizlazi iz nesigurnosti i stresa prisutnih u današnjoj generaciji mladih roditelja. Rana predverbalna komunikacija djeteta i roditelja traži stanje spontane opuštenosti i otvorenost za interakciju koja omgućuje prilagodbu djetetovim potrebama. U spontanim uvjetima, mimičko i gestovno ponašanje roditelja savršeno je prilagođeno trenutnim interesima i potrebama djeteta, a da odrasli o ovom svom prilagođavanju na svjesnoj razini ništa ne znaju. Stoga, ne trebamo sve stavljati pod racionalnu kontrolu niti izvoditi na besprijekoran način.

Mlade su obitelji često ranjive na društveni pritisak i pomodarstvo. Svakodnevni stres, brzina života i pritisak od strane društva da budu uspješni, savršeni i svuda prisutni, narušava opuštenost roditelja, te samim time i ograničava njihovu komunikaciju s predverbalnom djecom.
Zato dragi roditelji, volite svoju djecu bez straha, i vjerujte svojoj intuiciji jer ona jako rijetko griješi! 🙂

Izvor:
1. Ljubešić, M., „Rana komunikacija i njezina uloga u učenju i razvoju djeteta“, Odsjek za logopediju, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Pomoćnici u nastavi – uloge, odgovornosti i smjernice za rad s učenicima

Pomoćnici u nastavi – uloge, odgovornosti i smjernice za rad s učenicima

Pomoćnik u nastavi je osoba koja pruža neposrednu potporu učeniku s teškoćama u razvoju tijekom odgojno-obrazovnog procesa u zadacima koji zahtijevaju komunikacijsku, senzornu i motoričku aktivnost učenika, u kretanju, pri uzimanju hrane i pića, u obavljanju higijenskih potreba, u svakidašnjim nastavnim, izvannastavnim i izvanučioničkim aktivnostima.

Poslovi pomoćnika u nastavi su:

  • pomoć u komunikaciji i socijalnoj uključenosti,
  • pomoć u kretanju,
  • pomoć pri uzimanju hrane i pića,
  • pomoć u obavljanju higijenskih potreba,
  • pomoć u obavljanju školskih aktivnosti i zadataka,
  • suradnja s učiteljima/nastavnicima te vršnjacima učenika u razredu
  • te poslovi specifični za funkcioniranje pojedinih učenika ili skupine učenika.

Učiteljski standardi iz 2012. navode da nastavno osoblje “treba ispuniti šire profesionalne odgovornosti tako da se učinkovito rasporedi pomoćno nastavno osoblje“.

 

ULOGE I ODGOVORNOSTI POMOĆNIKA U NASTAVI

Pomoćno nastavno osoblje treba:

…imati jasno razumijevanje svojih uloga i odgovornosti:

  • imati znanje o opisu svog posla,
  • održavati profesionalni odnos s roditeljima,
  • biti svjesno školskih pravila koja se tiče ponašanja, nenasilnog ponašanja i zaštite djeteta,
  • poštovati povjerljivost informacija svih učenika.

…biti svjesno načina na koji se razmjenjuju informacije u školi:

  • Osigurajte da informacije koje pružaju roditelji dobije odgovarajuće osoblje — razredni učitelj, koordinator za posebne odgojno-obrazovne potrebe.
  • Pobrinite se da se preporuke, priopćenja ili izvješća vanjskih agencija prenesu učitelju i koordinatoru za posebne odgojno-obrazovne potrebe.
  • Pobrinite se da je učitelj upoznat s informacijama koje se daju roditeljima.
  • Pobrinite se da postoji mehanizam za širenje informacija kako bi se osoblju pružila podrška u školskim aktivnostima, na primjer, dnevnik, oglasna ploča osoblja i sl.

…biti prepoznato kao cijenjeni članovi grupe, treba sudjelovati u procesu planiranja i praćenja.

…biti potaknuti na korištenje osobnih vještina, primjerice, kreativne vještine ili znanje služenja informacijsko-komunikacijskih tehnologija.

…biti podržano odgovarajućim stručnim usavršavanjem, treebaju promatrati i učiti od drugih stručnjaka u školi i drugim ustanovama te završiti edukaciju u školi i/ili putem vanjskih tečajeva.

 

SMJERNICE ZA RAD S UČENICIMA

U svakoj prilici potičite samostalnost učenika:

  • razvijanjem samostalnih radnih vještina,
  • samostalnim razvijanjem vještina samopomoći,
  • osobnom organizacijom.

Izbjegavajte…

  • stalno sjedenje pored učenika,
  • nadziranje koje je preblizu učeniku za vrijeme odmora i ručka,
  • prikupljanje pribora ili njegovo odlaganje umjesto učenika,
  • dovršavanje zadatka za učenika,
  • korištenje govora koji nije primjeren učeniku,
  • davanje nepotrebnih dozvola učeniku,
  • toleriranje neželjenog ponašanja, postavljanje nerealnih zahtjeva prema učeniku,
  • donošenje odluka umjesto učenika,
  • da učenik postaje ovisan o svom pomoćniku u nastavi koji ga podržava

Umjesto toga…

  • Radite s drugim učenicima, pritom pazite na učenika kojem ste dodijeljeni.
  • Potaknite interakciju s vršnjacima ili dopustite da učenik bude sam, pratite njegov/njezin vlastiti interes i dopustite mu/joj da se opusti.
  • Potaknite učenika da to izvodi samostalno, na primjer, osiguravajući pritom da su ladice jasno označene.
  • Osigurajte da posao bude na odgovarajućoj razini i da se provodi minimalnom podrškom (imajte na umu svaku podršku koju ste dali).
  • Dajte kratke upute primjerene učenikovu razvoju, uz vizualne upute.
  • Osigurajte što je potrebno pomoću odgovarajućih strategija i očekujte da će zadatak biti dovršen.
  • Osigurajte jasno i predvidljivo radno okruženje.
  • Promatrajte učenika, utvrdite razloge ponašanja i razmotrite mogu li se mijenjati.
  • Provjerite jesu li upute na odgovarajućoj razini i jesu li ciljevi ostvarivi.
  • Dajte učenicima prilike za razvoj vještine izbora osiguravajući struk-turu i ograničene izbore.
  • Potičite neovisno ponašanje i rad.

 

Izvori:

Senzorne razlike kod osoba s poremećajem iz spektra autizma – savjeti za učitelje

Senzorne razlike kod osoba s poremećajem iz spektra autizma – savjeti za učitelje

 

Na temelju kliničkog iskustva, očito je kako osobe s autizmom doživljavaju teškoće pri obradi senzornih informacija. Osobe, dakle i djeca i učenici s poremećajem iz spektra autizma mogu biti

hiperosjetljive (pretjerano osjetljive) na senzorne podražaje, primjerice na:

  • zvuk — osobe s autizmom može uznemiravati određena glasnoća i visina zvuka,
  • vid — mogu biti ometene vizualnim informacijama/prikazima/pokretima, kontakt očima može im biti “bolan”,
  • dodir — mogu smatrati neudobnim/bolnim dodir određene teksture, kao i promjenu temperature,
  • miris — mogu smatrati neke mirise i parfeme prejakima, bez obzira na to koliko se blagi čine drugima,
  • okus — ne sviđa im se okus ničega drugoga osim vrlo blage hrane,
  • proprioceptor — često se pretjerano grubo igraju,
  • vestibularno osjetilo — osobe imaju slabu ravnotežu, ne vole stepenice, pokretne stepenice, dizala;

hipoosjetljive (nedovoljno osjetljive) na senzorne podražaje, primjerice na:

  • zvuk — sviđa im se slušanje određenih zvukova i vibracija blizu uha,
  • dodir — ne reagiraju očito na bol i ozljede,
  • vid — gledaju intenzivno u svjetlo/prikaze/predmete,
  • miris — vole određene jake mirise,
  • okus — uživaju u jakim okusima (i jestivima i nejestivima),
  • proprioceptor — nespretni su, hodaju na prstima, dodiruju predmete i igraju se s njima,
  • vestibularno osjetilo — ljuljaju se, ne mogu mirno sjediti, vole trampolin, nisu svjesni osobne sigurnosti.

 

Na određene podražaje hipoosjetljivost i hiperosjetljivost može se mijenjati iz dana u dan ili čak iz sata u sat. Ponašanje osoba sa senzornim teškoćama povezano je s osjetilnim perceptivnim teškoćama i takve osobe:

  • u stanju su obraditi na vrijeme podatke samo iz jednog osjetilnoga kanala,
  • imaju fragmentiranu/iskrivljenu percepciju predmeta, ljudi i stimulacija,
  • mogu se lako uznemiriti,
  • kad se isključe zbog senzornog preopterećenja, mogu postati pojačano “povučeni”.

 

SAVJETI ZA POMOĆ UČENIKU SA SENZORNIM TEŠKOĆAMA

Postoji niz strategija koje se mogu koristiti za pomoć učeniku sa senzornim teškoćama. Za početak, vi kao učitelj promatrajte učenika i njegovo ponašanje kako biste saznali koji su podražaji učeniku teški, koje voli ili ne voli te razgovarajte o tome s njegovom/im obitelji/skrbnicima. Gdje je moguće, uklonite uznemirujuće/ometajuće podražaje, a ako dijete bude ometeno zbog senzornih smetnji ponovno ga pažljivo i postupno uvedite u sadržaj, koristeći pristup “korak po korak”. Također, uvijek budite osjetljivi na mogućnost promjene u teškoćama senzorne obrade. Primjeri:

ZVUK- kako bi ste pomogli učeniku da kontrolira glasnoću koristite slušalice za uši, zaštitu za uši, smanjite pozadinsku buku, koristite vizualne strategije
VID- za bolje fokusiranje smanjite nered, kod prejake osjetljivosti na svjetlo koristite sunčane naočale
DODIR- upozorite učenika prije diranja, postupno desenzibilizirajte
OKUS- držite nejestive stvari izvan dosega, postupno uvedite novu hranu, probajte novu hranu kad je dijete opušteno
MIRIS- izbjegavajte jake mirise, koristite omiljene mirise kao nagradu
PROPRIOCEPTOR- razvijajte motoričke vještine putem planiranih aktivnosti
VESTIBULARNO OSJETILO- pažljivo i postupno uvedite nova iskustva, osigurajte mogućnosti za kretanje

 

Izvor:
Elizabeth Morling i Colleen O’Connell, Podrška djeci i učenicima s poremećajem iz spektra autizma (2018), EDUCA