U današnjem interkulturalnom društvu neobično je važno poznavanje više od jednog jezika te je gotovo nemoguće u potpunosti sudjelovati u društvenim aktivnostima, pratiti zbivanja u svijetu te iskoristiti sve mogućnosti obrazovanja bez poznavanja stranog jezika. Zbog toga ne čudi da je posebno poglavlje u mnogim knjigama o disleksiji posvećeno upravo teškoćama koje djeca s disleksijom pokazuju pri učenju stranih jezika.
Dva su glavna razloga teškoća učenja stranog jezika u osoba s disleksijom. Prvi je priroda same teškoće, a drugi je način na koji su strani jezici poučavani u školama i na fakultetima. O prirodi samog poremećaja i njegovom jezičnom utemeljenju znamo već zaista mnogo, no što je s načinom poučavanja jezika?
Brojna su istraživanja pokazala da u učenika s disleksijom multisenzorički i metakognitivno strukturirana nastava može dovesti do lakšeg učenja stranog jezika. Strategije podučavanja koje se danas najčešće upotrebljavaju neosjetljive su na potrebe učenika s disleksijom za eksplicitnim, direktnim i metakognitivnim načinima poduke. Svako dijete s disleksijom je rizično za nastanak teškoća pri učenju stranog jezika, stoga bi pažljivo motrenje i reagiranje na vrijeme trebalo minimalizirati te teškoće.
Schneider (2009) navodi slijedećih 8 principa u učenju materinskog i stranog jezika:
- Multisenzorika
Učenici bi trebali učiti putem svih osjetila, a posebice putem kinestetsko-taktilnog kako bi upotrijebili različite kanale i nadoknadili one slabije. Ovakav pristup rezultira boljim upamćivanjem i prisjećanjem informacija, što je od osobite važnosti za osobe s disleksijom. U takvu vrstu učenja spada mpr. igranje uloga koje je izvrsno za učenje pragmatičkih vještina, odnosno učenje određenih izraza stranog jezika koji se upotrebljavaju u određenim situacijama.
- Struktura
Tijekom satova potrebno je cjelinu raspodijeliti u manje dijelove, a zadaci bi trebali biti strukturirani od onih lakših prema onim težima. Na taj način djeci s disleksijom omogućen je progresivan tijek učenja i bolji uvid u ono što se očekuje od njih.
- Metakognitivnost
Kroz aktivnosti u kojima učenici razmišljaju na glas oni razumijevaju i uvježbavaju strani jezik. Razmišljanje na glas također profesorima daje informaciju na kojoj su razini učenici shvatili novu cjelinu te na kojim su područjima potrebna dodatna objašnjenja. Nadalje, tijekom vremena se metakognitivne vještine razvijaju i omogućuju učeniku uočiti i ispraviti svoje pogreške te povećati samostalnost u radu i učenju. S obzirom na teškoće s kojima se djeca s disleksijom susreću prilikom učenja stranog jezika vrlo im je važno imati uvid u svoje slabije, ali što je još važnije, i na svoje jake strane.
- Ponavljanje
Učenici se uključuju u različite oblike vježbi zato što razumijevanje samog koncepta omogućuje upotrebu jezika na ispravan način. Od velike je važnosti djeci s disleksijom omogućiti veliki broj ponavljanja sličnih ili potpuno jednakih zadataka kako bi se utvrdilo njihovo znanje.
- Eksplicitnost
. Eksplicitne instrukcije čine jezične koncepte transparentnijima te pomažu učenicima s disleksijom razumjeti mehanizme koji su karakteristični za određeni jezik.
- Analiza i sinteza
Tijekom eksplicitnog pojašnjavanja i uvježbavanja, učenici alfabetskih jezika trebali bi ovladati analitičkim razdvajanjem riječi, slogova, rečenica i paragrafa te razumijeti i analizirati njihove sastavnice. Također, trebali bi ovladati i sintetiziranjem tih komponenti u jednu cjelinu. Ove predvještine čitanja mnoga istraživanja su istaknula kao važne za usvajanje čitalačkih vještina te ih je stoga potrebno posebno uvježbavati s ovom populacijom.
- Procjena
Tijekom učenja novog jezika, učitelji bi trebali pratiti napredak djeteta te procjenjivati stupanj njegovog razumijevanja preko dinamičnih načina provjere. Na taj način učitelji bi dobili uvid u jake i slabe strane svojih učenika.
- Prilagodba
Učitelj bi trebao prilagoditi svoje načine poučavanja i ciljeve sukladno rezultatima dobivenima procjenom djeteta tijekom nastave. Na taj način djeci s disleksijom omogućen je način poduke koji odgovara njihovim mogućnostima.
Prilikom primjene ovih principa učitelji stranih jezika trebali bi se poslužiti sljedećim koracima:
- Analizirati zadatke i preinačiti ciljeve i redoslijed koji je predstavljen u školskom udžbeniku kako bi osigurali progresivno učenje, od lakših ka kompleksnijim informacijama.
- Kako bi se izbjegle zabune, novi načini izgovora, gramatike i čitanja koji izgledaju, zvuče ili znače slično trebali bi se barem 3 – 5 sati učiti odvojeno. Tek kada učenici savladaju koncept prvog oblika može se prijeći na učenje novog.
- Što je kompleksniji novi jezični koncept tim su veće potrebe za vizualnim (hands-on, color, shape coded) materijalima kako bi pomogli osobama s dileksijom da ih razumiju i usvoje. Gramatičke konstrukcije poput kondicionala, složenih rečenica sa složenim vremenima, rječnička znanja poput složenica, prefiksa, sufiksa i višeznačnica lakše se uče, pamte i prizivaju ukoliko su korištene ove metode. Učenici mogu raditi sa lameliranim papirnatim vrpcama, karticama, lego kockicama i kombinirati jezične elemente uz pomoć ljepljive trake, lijepila, magneta itd.
- Vježbe pravilnog izgovora zauzimaju važno mjesto u učenju jezika. Učenici ga uvježbavaju u raznim kontekstima i kombinacijama koji postupno postaju sve kompleksijima. Učitelji bi trebali posvetiti određeno vrijeme eksplicitnom objašnjavanju kako bi trebao izgledati njihov vokalni aparat tijekom izgovora (položaj usana i jezika).
- Prilikom učenja novih riječi učitelj treba pojasniti kako i zašto su riječi oblikovane na određeni način. Zatim učenici na različite načine i različitim osjetilima primjenjuju stečena znanja na novim riječima. Važno je posebnu pažnju u radu posvetiti riječima sličnog značenja, riječima koje slično zvuče ili se slično pišu te riječima s višestrukim značenjima. Na kraju, učenici stvaraju vlastiti rječnik ili mentalne mape novonaučenih riječi s vlastitim asocijacijama, pojašnjenjima i ilustracijama.
- Učitelji bi trebali pomoći i savjetovati učenike da se koriste mnemotehnikom kako bi prizvali važne informacije o izgovoru, pravopisnim, gramatičkim i rječničkim pravilima. Upotreba strategija kodiranja bojom ili različitim taktilnim oblicima kao oblik mnemotehnike, pokazao se kao velika pomoć u učenju vrsta riječi, roda riječi, jednine, množine i morfologije. Korisna je i upotreba pjesmica, gesti, crteža i sličnih vizualnih sredstava koji mogu potpomoći upamćivanju informacija.
- Od osobite je važnosti omogućiti učeniku s disleksijom prilagodbu ispita, a ona uključuje produljeno pisanje u neometajućoj okolini, ponavljanje slušnih dijelova ispita i usmeno, umjesto pisanog ispitivanja znanja o stranoj kulturi, gramatici i vokabularu. Zadaci nadopunjavanja trebaju biti svedeni na minimum.
- Uputno je u razredu uparivati slabe učenike s onim jakima kako bi i jedna i druga strana imala korist od toga te osigurati učeniku poticajnu i strukturiranu okolinu za rad.
Izvor literature:
Schneider, E., Evers, T. (2009). Linguistic Intervention Techniques for At-Risk English Language Learners. Foreign Language Annals, 42, 55-76.
Seminarski rad: Disleksija i učenje stranih jezika; kolegij Poremećaji čitanja i pisanja 2; mentor: prof. dr.sc. Mirjana Lenček
Izradile: Doris Marić, Ivana Maradin, Danijela Matulić, Dora Međeral, Katarina Minarik (2016)
Za portal prilagodila: Danijela Matulić
