Ovih dana počinje nova pedagoška godina. Međutim, smatram kako je važno prokomentirati prošlu.
Kada sam prošlu jesen dobila obavijest od vrtićkog stručnog tima kako će V biti uključen u redovni vrtić umjesto dva dana u tjednu, svaki dan po 4 sata (od 8-12 h), bojala sam se da on to neće moći. Obzirom da je gotovo svaki dan u popodnevnim satima na terapiji, smatrala sam da će mu svakodnevni odlazak u vrtić biti preveliko opterećenje. Međutim, naše odgajateljice su tvrdile kako je on spreman ići u vrtić svaki dan, a na moje sumnje i pokušaj smanjivanja dolazaka na 3 puta tjedno, gospođa iz stručne službe me „spustila na zemlju“ izjavom da prestanem sumnjati u svoje dijete te ako bude potrebno smanjit će učestalost dolazaka, ali je njihova procjena kako on to može.
Danas, sa odmakom vremena ja bih se nadovezala, ne samo da može nego mu je i potrebno. V je verbalan, voli društvo, želi komunikaciju, inicira komunikaciju i voli igru. Ovako jednostavnom rečenicom opisano čini se da V nema nikakve razvojne teškoće. Izvorno ljudski i nema ih jer sve što on voli i želi je prirodno i urođeno svakom čovjeku. Teškoće nastaju jer je pripadnik društva u kojem većina članova ne razumije njegov način komunikacije, njegovu inicijativu i njegovu igru. Teškoće su pripisane njegovoj različitosti u odnosu na većinu članova društva. Sada se direktno, kao majka koja voli različitost svoga djeteta, obraćam društvu: „to su, ljudi, VAŠE teškoće ne NJEGOVE, VI ste ti koji ne razumiju njega, a zahtijevate da on razumije vas!“.
Međutim, ovakav moj stav bi vrijedio u idealnom društvu u kojem se bilo kakva različitost ne bi kategorizirala kao nešto loše, društveno neprihvatljivo i problematično. Meni je potpuno jasno da će uvijek u društvu biti na snazi zakon većine što znači prilagođavanje pojedinaca većini ako želi opstati i upravo zato uključujemo djecu s autizmom u terapije. Terapije će im pomoći u učenju pravila koja od njih (i od svih nas urednog razvoja) zahtijeva društvo. Vezano uz navedeno valja naglasiti kako je apstrakcija djeci s autizmom često jako slabo ili nikako razvijena, prema tome sve s čime našu djecu s autizmom učimo, i terapeuti i mi roditelji mora im biti omogućeno konkretno primijeniti kako bi to razumjeli i usvojili. To je moguće jedino kroz uključivanje u društvo i interakciju s drugim članovima društva. Znanje ili bilo koja socijalna vještina nije usvojena ako ju dijete (osoba) ne može primijeniti u širem krugu ljudi, izvan kruga osoba koje djeci predstavljaju sigurnu zonu.
Zbog toga u ranoj intervenciji izuzetno važnu ulogu ima uključivanje u redovan vrtićki sustav ako je dijete potencijal za osobu s visoko funkcionalnim autizmom. Jasno mi je da mnogi roditelji, nažalost, nemaju mogućnost upisa djeteta u redovan vrtić uz pratnju asistenta, znam da mnoga djeca uključena u vrtić nemaju podršku kakvu bi trebala imati, što zbog financijskih razloga ustanove, što zbog nezainteresiranosti stručnih osoba koje s djetetom rade i koje bi ga trebale gurnuti u tu tzv. socijalizaciju i primjenu učenog i stečenog znanja za potrebe društvene komunikacije. Želim vam ovdje iznijeti naše iskustvo koje je u uvjetima koje nudi Republika Hrvatska iznadprosječno pozitivno i na tragu uspješne inkluzije.
Svakodnevni boravak V u vrtiću prošle godine mogu apsolutno nazvati inkluzijom, pri čemu mislim isključivo na rad odgajateljica i asistentice te prihvaćanje V od strane djece. Naše odgajateljice su napravile prekrasnu atmosferu s jasno postavljenom strukturom i granicama od kojih se ne odstupa. Niti u jednom trenutku V nije izdvojen kao problem u grupi i kao teškoća koja remeti „red grupe“. Odgajateljice su svakodnevno smišljale grupne aktivnosti u kojima bi V mogao i želio sudjelovati. Svakom nastalom problemu pristupile bi otvorenim razgovorom u kojem smo zajednički pokušavali riješiti nastalu situaciju. Na kraju ono najvažnije i najbolji pokazatelj njihovih vrijednosti je ponašanje; V koji im trči u zagrljaj, daje im pusu i s njima se osjeća sigurno.
Naša asistentica je prekrasna mlada djevojka koja zrači optimizmom i staloženošću. Ima želju za stjecanjem novih znanja koja bi mogla primijeniti u radu s V te je dobrovoljno (iako joj to nije u opisu posla) išla s nama na terapije na kojima je dobivala upute terapeuta. Djevojka koja bi u najjačim V-ijevim ispadima i slomovima ostala smirena i intuitivno postupila upravo onako kako bi i ja kao mama u tim situacijama odreagirala. Djevojka koja je u suradnji s odgajateljicama V „gurnula“ u interakciju s drugom djecom i bila mu pri tome stalna podrška. Djevojka zbog čijeg upornog i dosljednog rada V sada sjedi za stolom u vrijeme obroka te sudjeluje u grupnim aktivnostima, a postala mu je i neizostavni partner u igri.
Moje mišljenje je kako su odgajateljice i asistentica odličan stručan tim bez kojeg V ne bi usvojio temeljna pravila ponašanja unutar društvene grupe.
Što se tiče prijatelja (djece iz grupe) pokušat ću citirati mamu jednog našeg vrtićkog prijatelja: „U svaku vrtićku grupu trebalo bi uključiti barem dvoje djece s teškoćama u razvoju. Time bi djeca urednog razvoja odrastala s djecom koja ne funkcioniraju kao oni, ali bi im postali sastavni dio života i naučili bi prihvaćati različitosti bilo koje vrste. Tako se moj mlađi sin prestrašio kada je V na rođendanu vikao, a ja mu nisam znala objasniti zašto viče, ali zato je stariji sin koji je svakodnevno s V u vrtiću, vrlo jednostavno objasnio da je to V i da se ništa ne treba bojati jer je on takav“. Prekrasno je kako je taj dječak vikanje prihvatio kao dio V-ijeve osobnosti koji nije niša neobičan niti loš već jednostavno takav.
U početku je djeci V bio enigma jer nisu znali kako mu prići i ostvariti s njime kontakt. Kroz godinu je svatko od njih našao svoj način kako se s V igrati. V ih je prihvaćao i pokazivao oduševljenje svakom ostvarenom bilo kakvom komunikacijom. Bili smo na svim rođendanima i naučili da se rođendan čestita, pušu svjećice na torti, pjeva, pleše i donese poklon. Time smo naučili ponašanje u još jednoj socijalnoj situaciji – proslavi rođendana.
Naša prošla vrtićka godina je bila iznad svih očekivanja. Puno smo napredovali u komunikaciji i interakciji s vršnjacima upravo zahvaljujući vrtiću, a ja sam opet naučila kako ne smijem donositi zaključke unaprijed o tome za što je V sposoban ili nije, jer često to nije realnost nego predodžba u mojoj glavi koja ponekad V može ograničavati u upoznavanju društva i razvijanju socijalnih vještina.
Roditelji uključujte djecu u sve socijalne situacije kao da nemaju nikakvih teškoća, a oni će im sami svojim ponašanjem pokazati jesu li za to sposobni ili nisu.
