Dnevnik jednog logopeda

Za logopede

Iza nas je još jedan Europski dan logopedije. Dan za koji do prije 7 godina nisam znao niti da postoji. Vjerujem da i većina mojih sugrađana ne zna da postoji. No, to i ne bi bio neki problem da većina sugrađana i dalje smatra da je moj posao – igra s djecom, mucanje i glas R. 

Kako sam završio u vrtiću?

Često se, od trenutka kada sam diplomirao pitam, zašto je to tako? Ponekad kao logoped imam percepciju da “iskačemo iz pašete” i da je i vrapcima na grani već jasno tko smo i čime se bavimo. No jesmo li uistinu afirmirani kao struka, definiranih područja djelovanja ili smo tek na tragu tih procesa?

Moj logopedski put započinje prvim problemom s kojim sam se suočio odmah po preuzimanju diplome u ruke i prvom javljanju na burzu. Ne tako davne 2017. godine u potrazi sam za svojim prvim službenim radnim iskustvom. Ono je naime nužno kako bih ostvario mogućnost polaganja stručnog ispita. Tada je bila aktivna mjera “Stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa”. O da … Zvučalo je u početku obećavajuće. Budući poslodavac nema troška, dapače godinu dana ima “ispomoć”. No nažalost to nije bilo tako. Dogodilo se upravo suprotno. Nitko nije želio preuzeti obvezu mentoriranja “pripravnika”, iako sam imao gorljivu želju raditi, pa čak i za 1600 tadašnjih kuna. Zahvaljujuć silama svemira i Onoga gore, pronašao sam prekrasan vrtić i predivnu mentoricu 🙂 

Već tada sam uočio mnoge stvari koje mi do dana današnjeg nisu bile jasne. Govorimo o deficitarnom zanimanju, a istovremeno imamo mnoštvo mladih koji nakon diplomiranja na burzi sa zebnjom očekuju natječaj. Govorimo o deficitarnom zanimanju gdje mnoštvo mladih prve godine radnog iskustva vrši po raznim zamjenama, čekajuć radni odnos na neodređeno.

“Ja privatnik…”

Još za vrijeme studija znao sam da svoju energiju želim usmjeriti u razvoj privatne prakse. Mnogi, tada u statusu profesora, danas kolega, gotovo su sarkastično komentirali moje maštarije jasno dajući do znanja da “i nije to baš tako lako kako se čini!”. O još kako sam bio svjestan da nije lako, no još svjesniji da je to ono što želim. Za vrijeme pripravničkog staža moja mentorica Dinka poticala je i potpirivala moju ideju. Kako se vrijeme polaganja pripravničkog staža bližilo tako sam ja odlučio – vrijeme je! Otvaram poduzeće.

I onda … hladan tuš. Trgovačku sud traži “nekoga” tko će mi izdati dopusnicu za rad i propisati minimalne tehničke uvjete. Pokušao sam sutkinji objasniti kako mi eto nemamo zakon i kako mi eto takvu potvrdu nitko ne može izdati. Na kraju, prizivajuć “one s televizije” i elaborirajući nastalu situaciju kao direktno kršenje Ustava i prava na rad, registracija poduzeća za obavljanje logopedske djelatnosti je odobrena.

Deficitarno zanimanje, cijenjena struka, duge liste čekanja, 1 na 9000 i slični naslovi koji pune medijske stupce samo su privid pravog stanja u mojoj logopediji. Neregulirana smo profesija koja vapi za stvaranjem pravog zakonskog okvira. Kako mi kao logopedi tako i naši korisnici kojima bi on osigurao mnoga prava. 

Vratimo se na početak … Koliko smo spremni prihvatiti percepciju javnosti o našem zanimanju? Koliko smo ju spremni mijenjati, usmjerenom medijskom promidžbom, usmjerenim edukacijama u interdisciplinarnom području. Stručnjaci različitih profila sve više ističu koliko je naše dioništvo u dijagnostičkom i terapijskom smislu važno. Jesmo li dovoljno proaktivni i spremni “zagristi” u taj kolač? Vrijeme će pokazati. 

Sretan nam dan naše logopedije! Najljepšeg zanimanja, zvanja koji je u posljednjih pet godina oblikovao moje stavove i način života.