DVOJEZIČNOST

Dvojezičnost je široko rasprostranjena pojava koja postoji u svakoj zemlji na svijetu, bila ona službeno prepoznata ili ne. Kada djeca usvajaju oba jezika od rođenja, govori se o simultanoj dvojezičnosti, a kada drugim jezikom ovladavaju nakon materinskog riječ je o sukcesivnoj dvojezičnosti.

Istraživači tvrde kako simultano dvojezična djeca prolaze dvije faze usvajanja jezika. Prva faza obuhvaća nediferenciran jednojezični sustav u kojem su prisutni elementi oba jezika, a u drugoj fazi oba jezika počinju funkcionirati zasebno. Do četvrte godine dijete je u prvoj fazi usvajanja jezika te miješa jezike, tj. koristi elemente oba jezika, a s četiri godine ulazi u drugu fazu usvajanja, što znači da počinje koristiti oba jezika kao zasebne sustave. Važno je znati da dvojezična djeca u fazi nediferenciranog jezičnog sustava prolaze kroz iste miljokaze u usvajanju jezika (brbljanje, pojava prve riječi, slaganje rečenica) unatoč činjenici da su potencijalno manje izloženi određenom jeziku u odnosu na svoje jednojezične vršnjake. Jedina je razlika u tome što oba jezika mogu koristiti naizmjenično u istoj rečenici ili čak u istoj riječi; što nazivamo miješanjem jezika. Druga faza je faza diferencijacije, kada dijete razlikuje dva jezika i koristi ih kao zasebne sustave, za različite svrhe, a ponekad i s različitim ljudima.

U sljedećoj su tablici opisane prekretnice u  razvoj jezika i zabilježene su situacije kada je potrebno uputiti dijete logopedu.

MILJOKAZI U USVAJANJU JEZIKA U SIMULTANO DVOJEZIČNE DJECE

Treba istaknuti kako dvojezični govornici u svojem dominantnom jeziku razvijaju morfosintaktičke karakteristike istom brzinom kao jednojezični govornici. Dvojezična djeca uče oba jezika s minimalnim zakašnjenjem, a ključ razvoja je njegova upotreba u svakodnevnim situacijama. Čak i djeca koja drugi jezik usvajaju nakon što je baza prvog usvojena, mogu s lakoćom naučiti drugi jezik..

Iako se nekad smatralo kako dvojezičnost može štetno djelovati na inteligenciju osobe jer je čovjek prema prirodi jednojezičan, suvremena istraživanja pokazuju kako u većini slučajeva nema velike razlike između jednojezičnih i dvojezičnih govornika.Također, poznato je kako su dvojezična djeca često bolja u odvajanju semantičke i fonološke razine riječi, imaju višu metajezičnu svijest, često se i ranije pojavi, bolja su na ispitivanjima kreativnosti, što znači da prednost rane dvojezičnosti nadilazi samo jezično znanje.

PITANJE IZ PRAKSE

U kojem jeziku treba provoditi terapiju? Većinskom, manjinskom ili oboma?

Idealno bi bilo kada bi se terapija mogla pružati na oba jezika. Ukoliko terapeut ne može pružiti takvu uslugu, on bi trebao biti u mogućnosti educirati roditelje u programima roditeljskog osposobljavanja za korištenje određenih tehnika terapije (logoped daje upute i instrukcije roditelju koji postaje primarni terapeut).

Specifične tehnike u poticanju usvajanja jezika koje mogu i često koriste roditelji kao sredstva terapije na materinskom jeziku  su: modeliranje, proširenje, preoblikovanje i tehnika povratnih informacija, koristeći jezik koji terapeut ne poznaje. To zahtijeva dodatne profesionalne sposobnosti, vrijeme i pripremu, ali može donijeti izuzetno dobre rezultate.

Ukoliko nije moguće terapiju provoditi u oba jezika, prilikom odabira jezika intervencije treba uzeti u obzir  slijedeće:

• povijest jezika i relativno iskustvo sa svakim jezikom,
• učestalost korištenja za svaki jezik,
• poznavanje svakog jezika, uključujući koliko dobro pojedinac razumije i govori svakim jezikom,
• okolinu, uključujući gdje i s kim dijete koristi pojedini jezik.