V je u fazi „neću“. Trebali smo je proći prije 2 godine, ali eto, dočekasmo je sada. Još u rujnu ove godine, u dogovoru s edukacijskim rehabilitatorom iz Kabineta za autizam na Edukacijsko- rehabilitacijskom fakultetu, krenuli smo u akciju uvođenja smislene upotrebe riječi „neću“. Cilj nam je bio spontano, verbalno korištenje negacije umjesto odgurivanja s rukom ili izlaženja iz aktivnosti bez teksta. Borili smo se tjedan, dva bez popuštanja da umjesto guranja s rukom V izgovori „neću“. Brzo je V to usvojio i odgovarao s „neću“ na postavljena pitanja „hoćeš li …“ kada zaista nešto nije htio. U početku naše „akcije uvođenja neću“ bilo je dosta dužeg čekanja i mojeg inzistiranja na verbaliziranju, ali danas …
V je otkrio čudesnu moć riječi „neću“. Vjerojatno je i osjetio moju energiju zadovoljstva svaki put kada bi na moje inzistiranje upotrijebio tu magičnu riječ. Kako god bilo V je počeo spontano, bez zadrške, verbalno izražavat svoju negaciju. Tako danas, nakon buđenja, V pobjegne bos u pidžami u drugu sobu, a ja vrištim za njim „V, dođi obući čarape i hlače!!!“. Prije mjesec dana V bi bez odgovora radio po svom, a ja bi došla za njim i obukla ga. Danas moje dijete meni iz druge sobe bez zadrške odmah odgovara „Neću“. Bos je, u tankoj pidžami, prehlađen i s vodenim kozicama, ali nitko sretniji od mene. Odgovorio mi je, odmah, smisleno i sve to u duhu svađe i inata. Vjerojatno će samo roditelji djece iz spektra prepoznati koliko u tome ima vrijednosti i napretka. Ostali bi ovakvo ponašanje okarakterizirali kao zločesto.
Iako sam presretna zbog naše „neću faze“ nemojte misliti da uživam u svakom trenutku. Teško je boriti se s djetetom koje stalno protestira i svađa se (onoliko koliko on može verbalizirati), a ne razumije objašnjenja i zašto bi nešto zaista morao napraviti i što će se dogoditi ako to napravi ili ne napravi. Neki put nas treba i udaljiti jedno od drugog jer cijeli dan slušati protest i „neću“ bi kod svake mame izazvalo histeriju, koja se onda, naravno, prenosi i na „neću dijete“ pa postaje „ludilo u kući“. Eh da je to samo „neću“, došli smo mi i do bacanja na pod zbog svakog mojeg „ne smiješ“ tako da V pola dana provede na podu vrišteći. A baš sam se prijateljicama hvalila kako se nikad nije bacao na pod zbog ljutnje. Najgore je kad ste u dućanu (ona klasična priča), dijete se baci na pod jer nije po njegovoj želji, a vi ne smijete popustiti jer, ako sad to ne iskorijenite, bacat će se do škole, a možda i duže. I tako se V baca, a ja šutim i samo ga dignem s poda, a on je toliko glasan da svi gledaju u nas, tj. u mene kakva sam ja to majka koja je odgojila tako histerično dijete. A svi ti ljudi ne razumiju da ga upravo u tom trenutku odgajam, jer ako mu popustim ili ga pomilujem da se smiri, moje dijete će to svoje urlanje i bacanje shvatiti kao dobitno ponašanje kojim, em dobiva moju pažnju, em dobiva ono što traži. Tako da je moja odluka izdržati prijekorne poglede i kaos u kući par tjedana ili mjeseci dok ne shvati da takvim svojim ponašanjem ne dobiva niti pažnju niti ostvaruje cilj. Nije to nikakva posebna filozofija, tako je i s djecom urednog razvoja, samo im je možda lakše objasniti jer mogu razumjeti relaciju „uzrok – posljedica“, što je našim malcima sa spektra dosta apstraktno.
Općenito gledano, koliko god naporno bilo, za nas je ovo veliki korak naprijed. Naša komunikacija je došla do te razine da se mi možemo posvađati. To znači da nam je razumijevanje jezika napredovalo i da sada V razumije zabranu. Isto tako razumije svoju emociju ljutnju i želi nam svima objasniti kako se s nama ne slaže i zbog toga se ljuti. Nije to objašnjavanje na razini skoro petogodišnjaka, ali je na dobrom putu da do toga dođe. Zbog boljeg razumijevanja jezika, eholalije su svedene na minimum jer govor upotrebljava smisleno i funkcionalno. Lakše riječima izrazi ono što želi pa je komunikacija nekako tečnija. I stereotipije su smanjene, samo što ih je u nekim situacijama zamijenio bacanjem na pod! Sada, kada mu treba auditivna stimulacija, umjesto puštanja čudnih glasnih zvukova, V pjeva na sav glas. A to je društveno prihvatljivo, zar ne?
Sve u svemu svaki napredak sa sobom donosi i dobra i loša ponašanja. Zato na ponašanja koja bi se među roditeljima djece urednog razvoja zvala zločestoća, u našem svijetu spektra autizma, zovu se skok u razvoju i tako na njih treba gledati. I imati puno strpljenja, jer ipak, to su faze kroz koje sva djeca prolaze samo su kod nas malo zakasnile, ali smo sretni da su došle.
Napisala: mama
Prilagodila i uredila: Ozana Čipčić