Govor kao medij prijenosa informacija je od osobitog značenja za slijepu djecu jer im omogućuje socijalnu participaciju te stjecanje kako formalnog, tako i praktičnog znanja. Oštećenje vida samo po sebi ne sprečava razvoj govora. Slijepo dijete prolazi na jednaki način prve faze govora kao i dijete bez oštećenja vida. Javlja se jednakom glasovnom produkcijom u fazi brbljanja, vježbajući jednostavne elemente govora i usvajajući melodiju i ritam onog što će kasnije biti materinji jezik.
Do izvjesnog odstupanja dolazi nakon prvih faza u razvoju govora, tj. u fazama kada ono unapređuje svoj govor imitiranjem zvukova iz okoline i govora te verbalnog ponašanja ljudi iz okoline. To odstupanje smatra se indirektnom posljedicom sljepoće. Govor se naime ne percipira samo auditivnim putem nego i izvanslušnim putem, osobito vidnim. Sposobnost vidne imitacije pokreta ne postoji kod slijepe djece zbog čega je motorika odnosno artikulacija govora osiromašena. Dijete stječe vidne predodžbe o govoru vrlo rano; već u četvrtom mjesecu dojenče uspoređuje auditivni i vizualni ekvivalent u govoru. Vidiljivi glasovi su usneni suglasnici (b, p, m, f, v), svi samoglasnici (a, e, i, o ,u), donekle i vrhjezični suglasnici (d, t, n, c, s, z, r, l) te njihova artikulacija može biti pogođena u djece s oštećenjima vida.
Također, vizualna orijentacija je u velikoj mjeri oslonac za utvrđivanje značenja riječi, zatim za formiranje određenih jezičnih kategorija (odnosnih, prostornih i načinskih), te za orijentaciju u govornim situacijama. Slijepom djetetu, umjesto dva podražaja ostaje samo jedan i to akustički, i ono može spontano imitirati samo akustičke izvore. Osim toga, izvan njegova domašaja ostaju vizualne komponente govora. To su mimičko-gestikulacijski pokreti kao značajna komponenta govora koja povećava njegovo sporazumijevanje s drugim ljudima, a razvija se istodobno s glasovnim govorom. Govor slijepa djeteta ne prate takvi uobičajeni pokreti lica već ono ima ukočen izraz. Ponekad se kod takvog djeteta javljaju stereotipni mimički i gestikulacijski pokreti koji nisu u skladu s mislima i osjećajima što ih govorom izražava. Naročito su česte neadekvatne geste i pokreti ruku.
Nadalje, često se izvještava o povećanoj pojavnosti eholalije, i posredne i odgođene, u slijepe djece. Eholalija je stereotipno ponavljanje riječi ili fraza druge osobe. Razlog tomu možda leži u bolje razvijenim mogućnostima auditivnog pamćenja u slijepe djece te veće svjesnosti o prisutnosti auditivnih podražaja u razgovoru.
Stoga, učenje govora ne smijemo gledati kao isključivo auditivni proces; ono podrazumijeva cjelokupno primanje podražaja iz okoline. Vrlo važno je rano prepoznati moguće teškoće u ovoj populaciji te u suradnji sa stručnjacima edukacijsko- rehabilitacijskog profila po potrebi intervenirati.
