Međunarodni tjedan gluhih i nagluhih osoba obilježava se zadnju nedjelju u mjesecu rujnu, a utemeljila ga je 1958. godine Svjetska federacija gluhih (World Federation of the Deaf).
Povodom ovogodišnjeg Međunarodnog tjedna gluhih i nagluhih osoba, započeti ćemo s ciklusom članaka o znakovnom jeziku i kulturi Gluhih. Prvi članak otvoriti ćemo s tematikom informiranosti o znakovnom jeziku (ZJ) i samoj gluhoći, razjasniti ćemo neke od najčešćih zabluda i dezinformiranosti o ovoj temi:
Znakovni jezik je univerzalan jezik – NETOČNO
Jedna od najčešćih zabluda o ZJ jest da je univerzalan gluhima cijelog svijeta. Istina je da postoji više znakovnih jezika koje koriste zajednice Gluhih u svijetu i svaka jezična manjina zajednice Gluhih ima svoj nacionalni znakovni jezik (HZJ – hrvatski znakovni jezik, ALS – američki, NGT – nizozemski, BLS – britanski, ÖGS – austrijski, itd.) Svaki od ovih jezika ima svoja lingvistička obilježja koja ga razlikuju od drugih znakovnih jezika.
Većina gluhih osoba ima gluhe roditelje – NETOČNO
Oko 90% gluhe djece ima oba čujuća roditelja, 7% ima jednog gluhog roditelja, a samo 3% djece dolazi iz obitelji s oba gluha roditelja(1). Dakle, samo 10 % gluhe djece ima doticaj s kulturom Gluhih od rođenja. Većina djece oštećena sluha rađa se čujućim roditeljima i s odrastanjem se često susreću s problemom građenja kulturnog identiteta i osjećajem pripadnosti u zajednicu Gluhih ili zajednicu čujućih osoba.
Sve gluhe osobe znaju znakovni jezik – NETOČNO
Populacija osoba oštećena sluha vrlo je heterogena; postoje gluhe osobe, čak i one osobe koje su gluhe od samog rođenja, koje ne prihvaćaju znakovni jezik kao svoj preferirani jezik i zajednicu Gluhih kao preferiranu zajednicu, međutim niti sve nagluhe osobe preferiraju isključivo govorni jezik i društvo čujućih osoba.
Kojoj će se kulturi prikloniti, u kojoj će se kulturi osjećati ugodno i prihvaćeno (gluhoj, čujućoj, objema ili nijednoj), odnosno kakav će identitet oblikovati (gluhi, čujući, dvokulturni ili marginalni) ovisi o interakcijama različitih čimbenika, od kojih je najznačajniji ovladanost govornim odnosno znakovnim jezikom, a koja pak primarno ovisi o stupnju i vremenu nastanka oštećenja sluha, korištenju slušnih pomagala, vrsti škole koju je osoba pohađala odnosno pohađa, te slušnom statusu roditelja.
Gluhe osobe mogu sve očitavati sa usana – NETOČNO
Vrlo mali dio glasova dobro je vidljiv na usnama, točnije svega 30% glasova, a i oni glasovi koji su dobro vidljivi često se zamjenjuju unutar svoje skupine po mjestu tvorbe (npr. /b/ ” /p/ ili /m/). Kada tom malom broju dobro vidljivih znakova priključimo i ostale faktore koji utječu na uspješnost očitavanja (primjerice udaljenost od govornika, kut gledanja lica, kut osvjetljenja lica, različitost izgovora i govornih pokreta različitih govornika, itd.) vidimo da očitavanje ipak nije tako lako kako se na prvu možda čini.
Usprkos tome, uloga ovog vizualnog modaliteta kod osoba sa oštećenjem sluha raste proporcionalno sa stupnjem oštećenja sluha – kod osoba s blažim oštećenjem sluha očitavanje sa usana služi samo kao podrška zvuku, dok kod praktično gluhih osoba ima dominantnu ulogu u razumijevanju izrečenog.
Kohlearni implant pretvara gluhu osobu u čujuću – NETOČNO
Postoji mnogo činjenica s kojima roditelji i osobe, koji razmatraju kohlearni implant za svoje dijete ili sebe, nisu upoznati. To neznanje dovodi do nerealnih očekivanja, a posljedično razočaranja i drugih negativnih psiholoških implikacija. Jedno od čestih nerealnih očekivanja jest da gluha osoba nakon implantacije postaje – čujuća.
Prva činjenica je da nisu sve gluhe osobe prikladni kandidati za operaciju. Potrebno je zadovoljiti mnoštvo uvjeta (poput audioloških, medicinskih, logopedskih i psiholoških ispitivanja, odsustvo mentalne retardacije, organskih poremećaja mozga i psihijatrijskih bolesti, dobra motiviranost i podrška obitelji, odsustvo nerealnih očekivanja, itd.), međutim čak i kada su svi uvjeti ispunjeni nemoguće je predvidjeti uspješnost implantacije kod pojedine osobe.
Druga činjenica jest da se (pre)često zanemaruje važnost (re)habilitacije! Primarni cilj ugradnje kohlearnog implantata je razumijevanje govora i razvoj govornih i jezičnih vještina, a bez (re)habilitacije ti su zvukovi besmisleni. Takve sposobnosti postižu se intenzivnom (re)habilitacijom, koja kod djece, koja nisu prije ugradnje usvojila govor i jezik, tek nakon trajanja od oko 4 godine može pokazati kakav će biti uspjeh.
Treće, istraživanja pokazuju izrazitu varijabilnost u sposobnosti razumijevanja govora kod djece s kohlearnim implantatom, točnije u samoj uspješnosti kohlearne implantacije. Iako postoji slaganje među istraživačima da implantirana djeca imaju viši prag slušanja, smatraju da su rezultati ekstremno varijabilni i nemoguće ih je predvidjeti. Neke osobe s implantatom teško mogu razlikovati jednostavne zvukove iz okoline, a neke studije izvještavaju o određenom postotku osoba koje u potpunosti prestaju koristiti protezu. Ono što možemo zaključiti jest da su potrebne pouzdane, kontinuirane i longitudinalne studije da bi se utvrdila dugoročna očekivanja od kohlearne implantacije.
Znakovni jezik je sricanje riječi prstima – NETOČNO
Znakovni jezik jest pravi jezik, jezik koji ima svoj bogati vokabular, svoja detaljna pravila i gramatiku, a zbog simultanosti u pokretima, nagnutosti i položaju tijela te facijalnoj ekspresiji uspijeva prenijeti jednaku količinu informacija kao i ostali oralni jezici. Sricanje je samo jedan od načina da na znakovnom jeziku kažemo, na primjer, nečije ime, neki naziv ili pojam za koji ne postoji određeni znak.
Slika 1. Jednoručna i dvoručna znakovna abeceda
Moguće je istovremeno govoriti i znakovati – NETOČNO
Zbog različitosti sustava govornog i znakovnog jezika, ovo je gotovo nemoguće. Kada osoba istovremeno govori i znakuje ne koristi pravi znakovni jezik, već simultanu znakovno-oralnu komunikaciju. To je direktno „prevođenje“ izgovorenih riječi u znakove, međutim ne poštuju se pravila i gramatika znakovnog jezika, dapače gramatika znakovnog jezika je u potpunosti izostavljena. Ovu vrstu komunikacije najčešće koriste osobe koje su kasnije oglušile, koje su već usvojile govoreni jezik i njegova pravila, stoga im samo pridruže znakove kao pomoćni vizualni modalitet.
Današnjim člankom smo se osvrnuli na najčešće zablude o znakovnom jeziku i gluhoći, a više o samom zakovnom jeziku i tome što zapravo jest razjasniti ćemo slijedeći tjedan. Do čitanja!
Za one koji žele znati više:
EDUKACIJSKO-REHABILITACIJSKI FAKULTET
HRVATSKI SAVEZ GLUHIH I NAGLUHIH
SAVEZ GLUHIH I NAGLUHIH GRADA ZAGREBA
HRVATSKI ŠPORTSKI SAVEZ GLUHIH
HRVATSKI PORTAL ZA GLUHE, O GLUHIMA I …
Literatura:
- Marschark, M. (1993): Psychological Development of Deaf Children. New York: Oxford University Press.
- Bradarić-Jončić, S. & Mohr Nemčić, R. (2016): Neka obilježja kulturnog identiteta gluhih i nagluhih osoba. Logopedija 6(1), 24-37. Zagreb.
- Ivasović, V. (2002): Psihološke implikacije kohlearne implantacije. Suvremena psihologija 5(1), 85-104