Nas par mama djece s teškoćama u razvoju osnovale smo udrugu za inkluziju i promicanje kvalitete življenja djece i mladih s teškoćama jer smo zaključile kako naša djeca, nakon izlaska iz terapeutskih kabineta, ostaju bez nužne podrške uklapanja u društvo. Također, isto to društvo ne zna što bi i kud bi s njima jer im nisu dovoljno jasni. U rujnu, na jednom eventu za udruge, predstavile smo ciljeve i područje djelovanja udruge. Tada nam je prišla nešto starija gospođa i vrlo podcjenjivačkim tonom nas upitala: „Što ćete nam vi, pa ne provodite inkluziju vi nego ja“. Nakon početnog šoka, oblijevanja hladnog znoja i istovremene vrućine u licu te osjećaja slabine u nogama i potrebe da gospođu ružnim riječima potjeram s našeg štanda, uspjela sam izgovoriti rečenicu „Kako vi provodite inkluziju?“. Gospođa je ponosno i važno odgovorila „Pa dajem im obrazovanje, što bi htjeli više?“. Naš razgovor je bio vrlo iscrpljujuć i trajao je više od pola sata, te ga se ne želim prisjećati niti ga ovdje prepričavati. Gospođa je profesorica u jednoj srednjoj strukovnoj školi i samo jedna njezina rečenica: „Pa dajem im obrazovanje, što bi htjeli više?“ odlično opisuje stanje hrvatskog školskog sustava, ali i razumijevanja društva pojma inkluzija.
Zamislite jednog iznadprosječno inteligentnog mladića u invalidskim kolicima koji je upisao fakultet kao učenik s najboljim ocjenama u srednjoj školi, dolazi pred zgradu fakulteta, do ulaza ima 10 stepenica, predavaona je na 4. katu, kabinet za vježbe na 2. katu, a referada na 3. katu. Zgrada nema lifta, nema osiguran ulaz za invalide, a mladić nema asistenta koji će mu fizički pomoći pri ulazu kretanju kroz zgradu fakulteta. Mladić bi na fakultetu dobio vrhunsko znanje u području u kojem je izvrstan što bi mu omogućilo da se i realizira kao osoba u onome u čemu je najbolji, i da sebi svojim znanjem i sposobnostima osigura financijsku neovisnost. Međutim, mladić ne može niti ući u zgradu fakulteta, a fakultet smatra kako samim upisom invalidne osobe u svoj program toj osobi pruža iste mogućnosti kao i studentima koji su u potpunosti fizički sposobni i neovisni. Tj. kako već omogućavanjem slušanja programa i polaganja ispita invalidnih osoba provodi inkluziju te je upisom osobe na fakultet proveo inkluziju i tu obveza fakulteta prestaje. „… dajem im obrazovanje, što bi još htjeli?“
Ovo je vrlo jasan primjer jer kod osoba s fizičkim invaliditetom je jednostavno odrediti koju i koliku podršku osoba treba kako bi se ravnopravno uključila u sustav (vrtićki, školski, sveučilišni) i društvo općenito. Za osobe s autizmom tu potrebnu podršku često je vrlo teško odrediti. Kako bi se ona osigurala, dijete/osobu je potrebno dobro poznavati tj. točno utvrditi koje su to teškoće koje ga ometaju u ravnopravnom praćenju vrtićkog, školskog i dr. programa. Takvu procjenu, kao i samu vrstu i razinu podrške, mogu odraditi samo kvalificirane stručne osobe. Trenutno, prema našem iskustvu, to su djetetovi terapeuti. Međutim, u hrvatskoj stvarnosti rad terapeuta počinje i završava u kabinetu. Razlog tome, kod onih zaista profesionalnih, kvalitetnih i predanih radu terapeuta, nije njihova nezainteresiranost za pružanje podrške izvan kabineta, već nezainteresiranost obrazovnih ustanova unutar sustava za dobivanje stručne podrške i općenito međusobne suradnje obrazovne ustanove i djetetovog terapeuta u svrhu inkluzije. Postojeća stručna služba vrtića/škole često s malim brojem ljudi odrađuje programe kako za djecu s teškoćama tako i za djecu urednog razvoja. Djeci s autizmom nije dovoljan jedan generalizirani program primjenjiv za sve, a da bi nastao individualni pristup potrebna je suradnja odgajatelja/učitelja, asistenata, stručne službe odgojno-obrazovne ustanove i terapeuta koji radi s djetetom od uključivanja u ranu intervenciju.
Već sam pisala o uključivanju V u redovan vrtićki sustav i o tome kako imamo pozitivno iskustvo. Kod nas je ostvarena odlična suradnja između odgajatelja, asistentice i roditelja. Naše odgajateljice i asistentica, uz svoje stručno znanje i sposobnost vođenja i usmjeravanja grupe koja zahvaljujući upravo njima prihvaća različitosti kao ravnopravne članove skupine, u radu s V prihvaćaju sve one metode koje im ja, kao roditelj, sugeriram, a koje sam ja dobila u savjetovanju s terapeutima. Međutim je li to dovoljno za inkluziju? Mi se trudimo da bude, pruzimajući pri tome uloge i teret koji bi u cijelom procesu inkluzije trebao biti raspoređen na više stručnjaka. Ali to je naš tim, naša asistentica, naše tete i naša međusobna suradnja, želja i trud. Većina roditelja, odgajatelja i asistenata odustaje jer ne znaju i nemaju stručnu podršku unutar institucije pa inkluzija postaje preživljavanje unutar skupine ili razreda po načelu „dok ide ide, kad postane neizvedivo uvijek postoji segregacija kao manje zahtjevna opcija“.
Prema definiciji (preuzetoj s Logoped.hr) inkluzija zahtijeva višu razinu uvažavanja djece s teškoćama u razvoju, tretira ih kao potpuno ravnopravne sudionike u odgojno-obrazovnom procesu unutar kojeg je osigurana permanentna individualna pomoć u situacijama kada je neophodna, te ističe i naglašava različite razvojne potencijale, a manje govori o nedostacima.
Zaključit ću da se danas u Hrvatskoj većina odgojno-obrazovnih ustanova „razbacuje“ s riječi inkluzija, neki zbog neznanja, a neki i zbog vlastite promocije. Uključiti dijete u sustav u kojem će bez kvalitetne stručne podrške konstantno zbog svojih teškoća doživljavati neuspjeh, lošija je opcija za dijete od segregacije. Povjeriti dijete s teškoćama asistentu/odgajatelju/učitelju/profesoru koji ne znaju s njime raditi jer nemaju kvalitetnu stručnu podršku stvorit će svakodnevni stres i frustraciju prilikom odlaska na posao, osjećat će se neuspješnim i izgubiti volju za rad s djecom s teškoćama, čak stvoriti i otpor i izbjegavanje susretanja u svom daljnjem radu s djecom s teškoćama. Tako nezadovoljna odrasla osoba svoje frustracije na situaciju će u skupini/razredu sigurno makar neverbalnom komunikacijom pokazati drugoj djeci te će stvoriti negativnu atmosferu prema djetetu s teškoćama unutar grupe u koju bi ga trebalo uključiti i omogućiti mu ravnopravno funkcioniranje. Dalje, odgojno-obrazovna ustanova koje želi provesti inkluziju također treba, kako financijsku, tako i stručnu podršku. Nedostatak stručnih kadrova u razumijevanju specifičnih teškoća djece s autizmom, a ponekad nedostatak interesa za takvim stručnjacima zbog nedostatka svijesti da stručni tim škole/vrtića zaista nije niti znanjem, niti iskustvom, niti brojem zaposlenih dovoljan za provedbu uspješne inkluzije djece s autizmom, često su problem već u samom početku provedbe inkluzije. Sve se postavi na krive temelje koji ne mogu u jednoj ustanovi nositi teret teškoća koje stvara autizam.
I tako se vrtimo u krug u Lijepoj Našoj. A ja se opet vraćam roditeljima. Mi znamo što treba i svjesni smo da nam je prolaznost vremena i čekanje sustava da odradi svoj najgori neprijatelj. Svaka naša inicijativa, svaki naš i najmanji korak prema kvalitetnoj inkluziji biti će primjer da je ona moguća, potrebna i najbolja opcija kako za djecu s teškoćama tako i za društvo u cjelini. Pokazati pozitivnim primjerima kako inkluzija ne znači čuvanje djeteta u vrtiću koje samostalno luta po grupi jer odgajatelji nisu dobili stručne upute kako uključiti dijete u grupne aktivnosti. Osigurati suradnju ustanova i terapeuta koji će postaviti temelje djetetovog ulaska u odgojno-obrazovni sustav. Prije svega educirati zaposlene u odgojno-obrazovnim ustanovama kako inkluzija ne znači dati mu obrazovanje ili tete čuvalice, učiti se može i unutar obitelji, kao i imati tetu čuvalicu u vlastitom domu. Moje iskustvo kaže da ljudskim razgovorom, međusobnim prihvaćanjem mišljenja svih koji sudjeluju u procesu inkluzije i s malo resursa se mogu čuda napraviti. Temelj za dalje u našem primjeru je „može se …“.
