Predstavljamo vam logopedinju čija profesionalna priča inspirira:
1. Tko je, ukratko, Dinah Vodanović?
Rođena sam 1986 u Zagrebu, u znaku vodenjaka jer je to jako bitno!
Nakon završene XVIII jezične gimnazije u Zagrebu, upisujem Logopediju na ERF SVUZG 2005. godine kao prva generacija tzv. bolonje, i moram priznati, a to mogu potvrditi i moje kolegice s generacije, nama kao prvoj generaciji probijanje leda bio je itekako izazovan zadatak. Tijekom studija usmjerila sam svoj interes na sluh, screening u starijoj životnoj dobi što je i područje koje sam pokrila temom diplomskog rada pod mentorstvom pok. Prof. Radovančića i doc. Luke Bonettija. Također jedno od područja interesa, za koje nisam imala pretjerano nade da će mi se ostvariti bilo jest i područje logopedije u neurologiji. Tijekom fakulteta stekla sam mnoga stručna i praktična znanja i iskustva kroz rad i edukaciju pod stručnim vodstvom, tada dekanice, prof. Draženke Blaži. Poslije faxa, moje prvo pravo radno mjesto je bila zamjena za bolovanje, tada neatraktivna zamjena jer se tu radilo o svega 3 mjeseca u sklopu Audiološkog centra, Klinike ORL KBC-a Zagreb. Spletom okolnosti kolegica na čiju zamjenu sam došla, otišla je u prijevremenu mirovinu i tada se zapošljavam za stalno pri ORL, točnije audiologiji KBCa Zagreb. U trenutku stalnog zaposlenja, a s obzirom da sam ranije nešto sudjelovala s Klinikom za neurologiju, stiže poziv od strane tadašnje predstojnice prof. Hajnšek za stalnog konzilijarnog logopeda. Mojim prvim dolaskom na Kliniku za neurologiju, a nakon kratke suradnje, Klinika za neurologiju me šalje na prvu edukaciju, iako sam tada još službeno spadala pod ORL Kliniku. U tom periodu dok sam se još zvanično bavila sluhom, upisala sam doktorski studij Neuroznanosti pri Medicinskom fakultetu SVUZG što je moglo već tada naslućivati gdje mi srce pripada, iako je razum iz pragmatičnih razloga bio usmjeren na sluh.
Nakon slučajne birokratske zavrzlame, u studenom 2013. dobivam službeno rješenje za prelazak s Klinike ORL na Kliniku NRL, točnije u jedinicu intenzivnog liječenja, tzv. šok soba. S obzirom da volim dinamiku i izazove, tzv. šok soba i stalno mjesto logopeda primarno na takvom radnom mjestu u to doba je bilo nešto novo jer i sami znamo da logopedi u Hrvatskoj rijetko u bolnicama pripadaju direktno na Klinike za neurologiju, i danas, tu se više uvijek radi o konzilijarnim logopedskim pregledima i terapijama. Tu je moje stručno usavršavanje krenulo u smjeru akutnih uvjeta, jedinice intenzivnog liječenja za koje znamo da logopedi u Hrvatskoj nisu pripremljeni. U početku, zahvaljujući mnogim edukacijama, a znajući da nam je struka tu deficitarna, te edukacije većinom su se izvodile po klinikama diljem Europe (Slovenija, Španjolska, Engleska, Njemačka).
Svakodnevna, ona bitna, moja praktična znanja rezultat su velikodušnosti i truda svih liječnika Klinike za neurologiju, a primarno prof. Poljaković koju smatram čak i profesionalnim mentorom, ali i onih na koje svi zaborave dok ih ne trebaju, a ja im osobno skidam kapu, a to su medicinske sestre i tehničari Klinike za neurologiju, jer sam i ja tek na Klinici za neurologiju spoznala stvarnu veličinu tih ljudi i to je osnova mojeg poštovanja svakog pojedinačnog med. tehničara ili sestre Klinike. Tijekom svih usavršavanja, u lijepom sjećanju mi ostaje tako reći „poklon“ moje tadašnje šefice, danas u mirovini, prof. Sanje Hajnšek koja mi je na taj način dala do znanja da me čeka nova faza profesionalnog života, a tu se radilo o knjizi Hugesa Duffaua: Brain Mapping, možemo reći jednog od virtuoza neurokirurških operacija u budnom stanju. Time je započeo moj posljednji korak u smjeru izvođenja logopedske dijagnostike tijekom operacija u budnom stanju, taj korak je došao kao finalna faza mojih pet godina tako reći pripreme, jer stručno i znanstveno, moj rad je i prethodno uključivanju u tzv. awake time bio direktno vezan za neurologiju. Edukacije su krenule prihvaćanjem protokola rada prethodno navedenog profesora iz Francuske, ali nikad neće završiti, jer neurologija i neurokirurgija, ako se mislite baviti s time ozbiljno, ne zahtijevaju samo sustavno učenje, već ono svakodnevno.
2. Otkud logoped u neurokirurgiji? – odgovorila u prethodnom kratkom tekstu haha!
3. Kako izgleda Vaš prosječan dan?
Sve počinje s mobitelom jer e-mailovi uvijek pristižu, ali i pozivi, štoviše rijetko je koji da nije vezan za posao, zatim pregled prijema, trijaža primarnih pacijenata zaprimljenih na Kliniku, te stalno i neprekidno slaganje i rasporeda, jer moje radno mjesto je na Klinci za neurologiju, ali uz usku suradnju s Klinikom za neurokirurgiju. S obzirom da su stavovi da svi bolesnici moraju biti u tretmanu logopeda po prijemu, odmah da se izjasnim, tome služi trijaža i radi se prema medicinski uvjetovanim prioritetima, jer realno stanje jest da u dvije najveće Klinike za neurologiju i neurokirurgiju u Hrvatskoj radi samo jedan logoped, a to sam ja, a ja se još uvijek nisam naučila multiplicirati. Potkrade se tu, naravno svakodnevno, pokoji neurološki sastanak, indikacijski neurokirurški sastanak i vizita na odjelu intenzivne. Zvuči strašno, ali pravilnom trijažom, koncizno složenim rasporedom (a znamo da logopedi vole tablice i rasporede) i malo bržim tempom, uz odvajanje i privatnog vremena za isto, posao se odradi!
4. S timom ste neurokirurga na operacijama tumora u budnom stanju, kako izgleda priprema pacijenta za takav zahvat?
Mi sami sebe nazivamo Awake tim (operacije u budnom stanju) ili avejkice, a sastojimo se od šarolikog i izrazito raznovrsnog profila stručnjaka koji su sustavno educirani baš za ovo područje. Tu se radi o neurolozima koji su čak i tijekom specijalizacije zadovoljili edukaciju iz kognitivne neurologije, a kasnije se subspecijalizirali u čak dva područja, od kojih je jedno i awake protokol. Tu se radi o dr. Terezi Gabelić i dr. Andreji Bujan Kovač, zatim o anesteziolozima dr. Vasilije Stambolija i dr. Marin Lozić, a voditelji tima uvijek su oni koji i operiraju, tu se radi o vrsnim i požrtvovnim neurokirurzima koji su rijetko eksponirani u javnosti baš zbog toga što su uvijek u operacijskoj Sali, a tu se radi o doc. Goran Mrak, dr. Andrej Desnica i dr. Jakob Nemir, ali oni imaju djela koja govore umjesto njih, ipak se tu radi o dvije Klinike u Hrvatskoj koje su poznate po svojoj vodećoj premisi – to je izvrsnost.
Nama pacijenti dolaze iz svih dijelova Hrvatske, ali i šire. Bez obzira kome pristigne indikacija, neurologu ili neurokirurgu, odluka o provedbi awake protokola je zajednička jer svaki član tima kroz pregled i dijagnostičke metode mora potvrditi zadovoljava li pacijent kriterije protokola. Jer ništa se ne radi neplanski, sve je sustavno i definirano. Primjera radi, jedan od logopedskih isključujućih faktora je nemogućnost praćenja i izvršavanja naloga i dijagnostičkih procedura.
5. Koji je Vaš zadatak za vrijeme takvih operacija?
Primarno odraditi predoperativni protokol, utvrditi sve jezično govorne karakteristike dotičnog bolesnika. Učiniti logopedski profil svih vještina, pa tako utvrditi i slušne mogućnosti. U skladu s izloženim na sastanku, a isto se radi kroz prezentaciju MR mozga, utvrđuju se zahvaćene regije mozga, te sukladno neuroanatomskim odnosima i funkcijama, složiti dijagnostički intraoperativni protokol (to je jedan od dijelova posla koji se nosi doma jer zahtijeva vrijeme za njegovo oblikovanje). Zatim, sukladno oblikovanom planu intraoperativnog testiranja, tijekom budne faze operacije, bez navođenja od strane neurokirurga provoditi logopedsku dijagnostiku; primjerice razumijevanje i imenovanje, uz identifikaciju simptoma koji se javljaju trenutnom operateru kako bi on mogao označiti područja koja su prilikom stimulacije rezultirala simptomom, kako bi se na taj način jasno razlučio mozak od tumora i minimalno oštetilo funkciju prilikom ekstrakcije tumora. Faza budnosti traje ovisno i o veličini tumora, njegovoj raširenosti, složenosti intraoperativne procedure i samoj suradnji bolesnika. Intraoperativna dijagnostička procedura uvijek se provodi u paru logoped – neurolog jer se ništa ne prepušta slučaju, neurolog je taj koji primarno prati opći neurološki status, zatim funkcije koje nisu jezično- govorne, ali i suradnjom se dobiva dvostruka potvrda svakog pojedinog simptoma, bio on jezično -govorni ili motorički.
6. Sigurni smo kako posao logopeda ne završava nakon operacije. Koji su Vaši daljnji koraci?
Kontrolirati vještine u skladu s protokolom kroz unaprijed određene vremenske intervale, savjetovati, upućivati u daljnje postupanje, a prema potrebi i uključiti u logopedsku rehabilitaciju. Velika većina naših operiranih bolesnika dolazi iz različitih krajeva Hrvatske (čak i van granica), te ukoliko je potrebna logopedska rehabilitacija, oni su upućeni prema mjestu stanovanja, na čemu sam itekako osobno zahvalna našim kolegicama i kolegama iz Osijeka, Splita, Pule, Šibenika, Zadra itd. što su nesebično u svoje prezasićene rasporede prihvaćali naše bolesnike.
7. Kako se opuštate nakon napornog dana na poslu?
Dobra knjiga, ugodno društvo i putovanja s jako tolerantnim životnim partnerom.
Jer da, treba se moći i odmaknuti.
8. Imate li kakvu poruku za kolege logopede i buduće logopede?
Ja sam bila skeptična i mislila sam da se ne može. Vjerujte i radite i ostvarit će vam se!
Sve se može, samo što to zahtijeva puno rada i odricanja! Želim svim našim kolegama da prate svoje interese i ustraju, jer i ja sam znala sumnjati, dok nisam uvidjela da postoje ljudi koji prepoznaju rad, trud, predanost i rezultate. A tu sam primarno zahvalna svojim šeficama, prof. Ervini Bilić i prof. Zdravki Poljaković, prof. Hajnšek koja je danas u mirovini, neurolozima svoje Klinike, neurokirurzima i medicinskim sestrama i tehničarima, jer i kada su teški dani, oni su ti koji su moje radno mjesto pretvorili u drugi dom.
9. Svojim radom doprinosite razvoju, ali i promociji svoje struke. Što nam još nedostaje u Hrvatskoj? Čemu težite?
Za mene nikada nije bilo druge ljubavi osim logopedije.
Iz moje perspektive – logopedije u neurologiji – moja najveća želja je da se ostavimo zastarjelih obrazaca i da krenemo hvatati korak sa svijetom.
Također, nismo izolirana struka, imamo predivnih i hvalevrijednih struka oko sebe u svakodnevnom radu, počevši od liječnika, fizioterapeuta, med. sestara/tehničara, te da kroz suradnju s drugim strukama i mi nastavimo rasti.
