Svatko od nas je sigurno u razredu imao jednu osobu kojoj je slabije išla matematika ili nije mogla pročitati ni najjednostavniji tekst bez da izmijeni bar jednu riječ u njemu. I svima nam je, kao uzornim učenicima, milijun puta prošlo kroz glavu: ”Zašto ne sjedne i ne nauči?”, ”Zašto ne vježba?”, ”Zašto ljuti učiteljicu i roditelje?”, ”Zašto nas usporava?”
Jesmo li se nekada i narugali tome djetetu?
Na sljedećim stranicama pročitajte intervju s Petrom (26) koja je bila upravo jedno takvo dijete, dijete kojemu nikako nije išla matematika, dijete koje usporava razred i nikako da nauči.
- Kada si shvatila da imaš problema s matematikom?
Pojavom tablice množenja, mislim da je to drugi razred. Do tada sam sve računala na prste ispod klupe kako me učiteljica ne bi vidjela i metoda je bila veoma uspješna. Međutim, postalo je nemoguće velike brojeve izračunati na prste i učiteljica je shvatila kako imam problema s matematikom i tablicom množenja. Nazvala je moje roditelje i dogovoreno je kako ću ići na dopunsku nastavu iz matematike već u drugom razredu osnovne škole.
- Kakva je bila učiteljica?
Učiteljica nije bila loša. Bila je dosta zainteresirana za rad, ali meni nije znala pristupiti. Očito ju je frustrirala činjenica kako ja ne mogu naučiti tu tablicu, a smatrala je kako to može svatko. Naravno, zaključila je kako sam ja nezainteresirana i lijena te nije prepoznala moj problem.
- Jesu li u školi postojali stručni suradnici?
Škola je imala samo pedagoga.
- Jesi li imala problema s drugim predmetima?
Nisam sve dok se nisu pojavile fizika i kemija. Međutim, nakon nekog vremena neuspjeha u matematici i neprestanog slušanja o tome kako sam lijena i nezainteresirana, počela sam gubiti interes i za druge predmete jer sam imala osjećaj da sam u svemu manje sposobna od drugih. A i to što sam bila jedina osoba na dopunskoj nastavi nije baš pomoglo u cijeloj situaciji. Imala sam osjećaj da sam najnesposobnija u cijeloj školi.
- Jesu li ti se djeca u razredu rugala?
Pa i ne, ali samo zato što sam imala jako dobar stav. Bila sam ”faca” u razredu, sve bi okretala na smijeh. Rugala sam se na svoj račun, a u višim razredima sam počela i izbjegavati nastavu, pogotovo satove matematike.
- Tko je primjetio znakove diskalkulije kod tebe?
Radila sam preko ljeta i jedna kolegica je primijetila kako na neobičan način brojim promet svaku večer. Naime, imala sam svoj način zbrajanja; slagala bi novce od tisuću kuna na hrpice, a kovanice na hrpice od deset i na taj način brojila promet. A za vraćanje novca gostima, koristila sam kalkulator. I onda me kolegica (koja je u to vrijeme bila studentica logopedije) počela promatrati i postavljati pitanja vezana za moje matematičke sposobnosti u školi i probleme koje sad imam. Nije mi bilo ništa jasno, čak sam joj odgovarala oštro. Rekla sam joj da me pusti na miru i da mi ne treba još jedna rečenica: ”Ti si nesposobna!”. ”Ali Petra, ja mislim da ti imaš diskaluliju.”, bio je njen odgovor.
- Što se kasnije zbivalo?
Pa prvo nisam znala ponoviti uopće što je to, a onda mi je ona objasnila i još sam ja istražila po internetu. Čitala sam o simptomima i stavljala plus kod svakog od njih. Sjećam se kako sam bila sretna. Osjećaj je odličan! Zvuči čudno, ali zamislite da se cijeli život osjećate loše i nesposobno jer shvaćate kako neke stvari jednostavno ne možete upamtiti. I tad, sa svoje 24 godine, po prvi put sam samoj sebi mogla reći kako to možda nije tako. Mogla sam i sebi i drugima objasniti što je sa mnom i zašto mi određene stvari ne idu. Čak postoji naziv za moje stanje.
Kasnije sam otišla na dijagnostiku i dijagnoza je i službeno potvrđena.
- Do tada nisi nikad čula za diskalkuliju?
Ne. Čula sam za pojam disleksije i znala sam okvirno što je to, ali za diskalkuliju i disgrafiju nikada.
- Smatraš li da ti je diskalkulija odredila zanimanje?
Pa da. Zapravo, ne sama diskalkulija nego neprepoznavanje od strane okoline. Kao što sam već rekla, zbog prozivanja i neuspjeha koji su se redali, prestala sam se truditi u školi. Upisala sam srednju strukovnu školu jer sam smatrala da je to jedino što mogu završiti.
- Koje probleme imaš u svakodnevnom životu?
Radim kao konobar i konstantno sam okružena novcem. Budući da sam razvila dobre kompenzacijske mehanizme te da nemam problema koristiti kalkulator uvijek, najvjerojatnije ni taj posao ne bih radila. Osim toga, problem mi zna predstavljati i vrijeme. Ukoliko mi netko pomakne dogovor za 15,20 minuta, zna mi bit teško izračunati koliko je to i zna nekad doći do greške u komunikaciji.
- Žališ li što te netko nije ranije prepoznao?
Da. Mislim da bi mi to u potpunosti drugačije odredilo život. Imala bi sigurno više samopouzdanja, vjerujem da bih završila bolju školu, a samim time radila i bolji posao.
- Misliš li da je stanje danas bolje?
Sigurno je bolje jer se vaša struka više promovira. Teško mi je povjerovati da danas netko ne zna tko je logoped, a u vrijeme mog školovanja, nisam znala da logoped postoji, a kamo li koja mu je domena rada. Smatram i da bi učitelji, ukoliko već nije tako, trebali imati predmete koji uključuju znanja o teškoćama učenja tijekom svog školovanja, kako bi se ovakvi slučajevi ubuduće spriječili.
Nažalost, Petra nije jedina pa vjerojatno i danas postoje djeca koja su neprepoznata od strane sustava. U vrtićima i školama nedostaje kvalificiranog osoblja koje bi na vrijeme reagiralo na ovakve i slične slučajeve. Srećom, učitelji i profesori ipak imaju više kompetencije nego nekada, zbog medijske izloženosti i dostupnosti informacija. U slučajevima u kojima u školi logoped nije zaposlen kao stručni suradnik, nažalost, ostaje nam samo nadati se kako će učitelj/ica ili neki drugi stručnjak prepoznati dijete, uputiti ga na stručnu procjenu kako bi mu se pružila adekvatna stručna pomoć.
Einstein je davno rekao: ” Svatko je genijalac. Međutim, ako prosuđuješ inteligenciju ribe na osnovu njene sposobnosti da se popenje uz drvo, ona će cijeli život provesti u uvjerenju da je glupa.”
