Dogodio nam se konačno taj period pohvale! Naime, i terapeuti i tete u vrtiću govore samo pohvale. Terapeuti smatraju kako je V imao značajan skok u razvoju i zbog toga mu proširuju program. Kada čujete od terapeuta rečenicu: „Mi pomalo i razgovaramo!“ ili „Mama, sve pohvale i samo tako dalje!“, dobijete neizmjernu snagu i vjeru u budućnost.
Iznenada moje dijete ispunjava sve naloge bez odgode, odmah reagira na svaku moju uputu, odgovara na pitanja gotovo uvijek, inicira kontakt i razgovor (naravno, ne na razini 5-godišnjaka, ali se trudi i želi), i ono najljepše poziva me u igru. Igra je još uvijek naša slaba točka i tek smo na tragu simboličke igre, ali V je sad shvatio kako je igra s mamom zabavnija od samostalne igre. A to nam je i bio cilj, zar ne?
Nakon naporne „neću faze“ ušli smo u fazu suradnje i prihvaćanja. Konačno smo dočekali to zadovoljstvo u njegovim očima u trenucima kada ga hvalimo (jer sada razumije pohvalu) i želju za našom pohvalom kada je u nečemu uspješan. Na našoj prvoj procjeni kod logopeda, V je slagao kockice i imao je s jednom, nazvat ću ga, tehnički problem. On je uporno sam pokušavao riješiti tu situaciju i nije uspijevao te je postajao sve nervozniji. Počeo je lupati i bacati stvari oko sebe od ljutnje. Tada nam je logopedinja objasnila kako on ne zna da može tražiti pomoć od nas i zato se tako „raspao“ te ga doslovno trebamo naučiti da nas traži za pomoć. Danas je to situacija koja je nezamisliva, V za svaki svoj problem trči k meni i nastoji mi u svojim mogućnostima objasniti kako mu mogu pomoći.
U početku naših terapija jedina nagrada za uspješno obavljen zadatak bili su slatkiši, i bez njih nisu mogli raditi niti terapeuti, niti mi doma. Danas slatkiše uopće ne jedemo, jer sam ja mišljenja kako hrana može biti itekako ometajući faktor kod koncentracije i hiperaktivnosti, a nagrada nam je „bravo!“, zagrljaj ili slobodna igra (kakva god ona bila).
Posebna priča je vrtić. V ima predivne tete i predivnu asistenticu, a djeca ga izuzetno vole i brinu se o njemu. Naši odlasci u vrtić nisu ni malo stresni. Ima dana kada se buni odlasku iz kuće, ali kada dođemo u vrtić, skinemo jaknu i obučemo papučice, moje dijete veselo otrči u grupu i odmah sjeda za stol na doručak. S vrtićem je bio kazalištu i odgledao je predstavu od 50 minuta, ove godine je prvi puta pristao obući kostim Spidermana na maskenbalu, a još važnije je to što mu se veselio, sve duže sudjeluje u aktivnostima, a čak je sa zadovoljstvom bojao vodenim bojicama (što je do sad odbijao).
To su male stvari za roditelje djece redovnog razvoja, a nama je trenutno ovo ostvareni „put na Mjesec“. Osjeća i V tu našu pozitivnu energiju i zadovoljstvo pa nam je svakodnevnica postala gotovo ugodna. Divno je dobivati povratne informacije od djeteta, a ne nagađati njegove potrebe i emocije. Znam i svjesna sam kako smo još jako daleko od komunikacije na razini njegovih godina, ali ovaj značajniji napredak daje nadu da ćemo doći i do toga. Također, ne treba sada forsirati dijete jer se očekuje i vrijeme stagnacije u razvoju, a neki puta i blage regresije zbog usvajanja novih znanja i vještina. Međutim, ako generalno idemo naprijed, sve te prolazne faze ćemo izdržati. Važno je da se mi roditelji ne opustimo u poticanju djetetova razvoja i ne uznemirimo ako sada budemo stajali na mjestu neko vrijeme. Svaka faza ima svoje vrijeme i svoj razlog i moramo ju prihvatiti kakva god da je u tom trenutku i smireno se nositi s njom.
Napisala: mama
Uredila i prilagodila: Ozana Čipčić
