Već godinama u ovo doba na društvenim mrežama pratim generacije djece odnosno njihovih majki koje s ponosom objavljuju pozive za testiranje za školu. Veliki je to korak u odrastanju. Iz bezbrižnosti u ozbiljnost i odgovornost. Djeca se osjećaju odraslo i važno, a roditelji ponosno. Počinje novi život, nova svakodnevnica, mnoštvo odgovornosti, novi prijatelji, nova znanja i izazovi. Pozitivno uzbuđenje u neizvjesnosti.
Stigao je i nama poziv. Znala sam da će doći, očekivala sam ga, ali me svejedno neugodno iznenadio. Nisam sretna, nisam uzbuđena, prestravljena sam. Nismo spremni, ni u kojem smislu. Ne samo on, ni ja nisam spremna. Očekujemo odgodu i gotovo sigurno ćemo ju dobiti, ali … da li je dovoljno još tih SAMO godinu i pol za postati dovoljno spreman?
Kreće naša neizvjesnost, bez uzbuđenja i sa željom da što duže potraje. Predviđanja nema jer to je autizam. Danas je jedno, a već za mjesec dva može biti potpuno novo stanje, bolje, naprednije. Međutim, za godinu i pol može isto tako biti bez pomaka, bez promjena. Razdoblja skokova u razvoju i stagnacije kod autizma su nepredvidljiva i to je jedno od osnovnih obilježja. Zato smo naučili živjeti iz dana u dan, bez očekivanja. Tako je bilo lakše…sve dok nije došao poziv. Sada postoje očekivanja i prevelika želja, što stvara nervozu u našoj svakodnevnici. Škola je bila ona granica koju smo si odredili kao cilj koji će nam odrediti životni smjer. Funkcionalnost, samostalnost ili doživotna ovisnost uz podršku. I na kraju ono pitanje koje je noćna mora svim roditeljima djece s autizmom: „Što kad me ne bude?“. Terapeuti bi mi sad rekli da gledam predaleko u budućnost, ali kada je budućnost tako jako nepredvidiva i zastrašujuća, nemoguće je to pitanje ignorirati.
Redovni školski sustav, koji dijete može savladati uz individualizirani program, želja je vjerojatno svih roditelja djece iz spektra autizma. Mnoga djeca su spremna i sposobna za takav program i pristup no je li sustav spreman na njih? Odgovor je vrlo jednostavan i bez razmišljanja: NIJE.
Što znači individualizirani program i tko je dovoljno stručan da ga napravi za pojedino dijete? Učitelj/ica koja tek upoznaje dijete, koja nije radila s djecom s autizmom, koja o autizmu zna tek definiciju, definitivno nije osoba koja bi samostalno trebala raditi individualizirani program. Stručna služba škole (logoped- ako ga ima, ili psiholog), svakako je dobra pomoć pri izradi takvoga programa, ali opet, radi se o autizmu čije teškoće i potencijale djetetovi terapeuti otkrivaju kroz godine rada, pa je pretpostavka kako ta stručna služba slaže taj program zapravo ne poznajući dijete i opet se vodi prema nekom iskušanom generalnom pristupu, a ne prema individualnim potrebama svakog djeteta. Roditelji su tu od velike pomoći, međutim mnogi od njih zbog vlastite nemogućnosti prihvaćanja djetetove teškoće, nisu u stanju razgovarati na takvoj razini i sve prepuštaju školi. Jedini koji bi u tom trenutku kretanja u školu mogli izraditi kvalitetan program koji zaista opravdava riječ „individualizirani“ su djetetovi dotadašnji terapeuti u suradnji sa školom. Međutim, prema dosadašnjem stanju, Hrvatska je daleko od takvog pristupa. I onda smo opet na početku, lančana reakcija nerazumijevanja, neinformiranosti i nedovoljno podrške dovodi do toga da dijete s autizmom u redovnom školskom sustavu uglavnom bude problem za učitelj/icu i ostale učenike. Nerijetko se čuju komentari roditelja ostalih učenika kako se previše vremena tijekom sata „troši“ na dijete s teškoćama pa ostaje premalo vremena za „redovne“ učenike. Prilično je sramotna ta rečenica jer je vjerojatno odraz razmišljanja i prezentiranja stanja u razredu od strane učitelj/ice. To može i biti istina, međutim na taj način graditi neprijateljsku atmosferu unutar razreda, kako među roditeljima učenika tako i među učenicima je zaista neprofesionalno i primjer je čiste diskriminacije i etiketiranja unutar razreda. Dijete koje nosi naočale jer je slabovidno, ako mu oduzmete njegovu podršku tj. naočale, isto tako će biti ogroman problem u razredu. Dakle, isključivo se radi o nerazumijevanju autizma i ne pružanju adekvatne podrške. Mišljenja sam da svaki posao ima veće i manje izazove te se kvaliteta zaposlenika očituje upravo u sposobnosti savladavanja ovih većih izazova, a to bi za učitelje bilo uspješno uključivanje djece s teškoćama u kolektiv.
U pojedinim redovnim školama postoje posebni razredi za djecu s teškoćama u koje ih se za pojedine predmete izdvaja, dok pojedine predmete slušaju u redovnom razredu. Voljela bi da mi netko objasni što se time želi postići???!!! Etiketiranje djece s teškoćama u redovnom školstvu je jedino što vidim u takvom pristupu. Dijete, ukoliko je upisano u redovni školski sustav, treba imati svu podršku kako bi u jednakosti s ostalim učenicima bez teškoća moglo sudjelovati u cijelom procesu školovanja. Školovanje za djecu s autizmom, ali i djecu urednog razvoja nema za svrhu samo pružanje akademskog znanja (koje u velikoj mjeri bude i beskorisno i nesvrhovito) već i socijalizaciju. Učenje socijalnih vještina u međuljudskim odnosima, kako s vršnjacima tako i s autoritetima, te učenje socijalnih situacija i odgovornosti je temelj koji bi uz obrazovanje osnovna škola trebala pružiti svakom učeniku imao on teškoće ili ne. Prema tome,smatram kako je izdvajanje u posebne razrede naglašavanje teškoća, etiketiranje i diskriminacija djece s teškoćama, koje je posljedica nedovoljne stručnosti pri izradi potrebne individualizirane podrške.
Nas čeka još godinu i pol dana intenzivnog rada na savladavanju emocionalnih i socijalnih vještina kako bi bili zreli za odgovornost koju redovno školovanje nosi. Ukoliko postignemo tu razinu zrelosti te nam se odobri upis u redovni školski sustav, nadam se i želim vjerovati da naš specifičan način učenja i pogleda na svijet oko sebe neće biti „problem u razredu“ već „različitost od koje svi možemo ponešto naučiti“.