Ukratko ćemo vam predstaviti razvojne miljokaze koje djeca dostižu kroz nekoliko domena u ranim godinama života. Iako kliničari uglavnom rade na razumijevanju domena zasebno, važna je i njihova korelacija, jer rast u jednom području često rezultira rastom u drugom. Primjerice, jednom kad se dijete nauči povući da bi ustalo to mu omogućuje početak istraživanja okoline, dijete je izloženo novim stimulusima, koji mogu pojačati kognitivni i jezični razvoj. Nije slučajnost da jednogodišnjak tipičnog razvoja uči hodati i koristi svoje prve riječi otprilike u isto vrijeme. U prilog tome, kad kod djeteta dođe do kašnjenja u jednom području, utjecaj na razvoj drugih područja može biti značajan. Na primjer, ako dijete ima dijagnozu cerebralne paralize i zbog toga ne počinje hodati gotovo do drugog rođendana, djetetovo izlaganje stimulusima u okolini je ograničeno. Znanje o svijetu ovog djeteta može biti pod utjecajem ograničenja prilika za učenje koja su rezultat fizičkog zaostajanja, što potom utječe na riječi kojima je dijete izloženo i koje kao posljedica izloženosti, ono ne koristiti.
Počinjemo s pregledom ključnih miljokaza u kogniciji, motoričkom razvoju (grubom i finom), socio-emocionalnim dostignućima i jezičnom razvoju (uključujući prelingvistička i rana lingvistička ponašanja). Kliničke metode za procjenu razvoja koje koriste kliničari različitih struka (logopedi, učitelji djece u ranom djetinjstvu, razvojni psiholozi) su također opisane.
KOGNITIVNI RAZVOJ
Kognitivni razvoj odnosi se na progresivni i kontinuirani razvoj percepcije, pamćenja, mašte, koncepata, prosuđivanja i razuma; to je intelektualna preslika prilagodbe pojedinca okolini (Icolosi, Harryman & Kresheck, 1989). Spoznaja također uključuje mentalne aktivnosti u razumijevanju informacija i procese stjecanja, organiziranja, pamćenja i upotrebe znanja (Owens, 2008). To znanje je posljedično korišteno u rješavanju problema. Postoji mnogo teorija koje se odnose na način na koji djeca stječu znanje o svojoj okolini i kako kognitivni razvoj napreduje. Jedna od značajnijih teorija u ovom području, ona Jeana Piageta, gleda na dijete kao na aktivnog sudionika procesa učenja. On je smatrao da se proces učenja odvija kad je dijete u interakciji s okolinom i drugim ljudima. Prema Piagetu, kognitivni razvoj se temelji na četiri faktora: sazrijevanje (maturacija), fizičko iskustvo, socijalna interakcija i opći napredak prema ravnoteži (Piaget, 1954). Iako ovi principi nisu službeno prihvaćeni Piagetova teorija pruža vrijedan okvir u razumijevanju i procjeni učenja u ranom djetinjstvu. Mlađi teoretičari su proširili Piagetovu originalnu teoriju opisujući značaj aktivnog uključivanja djeteta u procesu učenja te naglašavajući kako poremećaji mogu imati snažan utjecaj na djetetov život. Iskustvo i njegov nedostatak mogu rezultirati promjenama u fizičkoj strukturi mozga. Bloom i Tinker (2001) ističu važnu ulogu dječjeg truda u učenju jezika kao i važnost uključenja u interakciju, socijalne direktnosti i motivacije. Predložili su jezični model za razvoj jezika u kojem jezik izvire iz kompleksnih kognitivnih, socio-emocionalnih i motoričkih vještina. Za Piageta, kognitivni i intelektualni razvoj je proces restrukturiranja znanja. Kako dijete raste, stvara se neravnoteža između znanja i vještina koju dijete mora savladati. Taj proces savladavanja zove se adaptacija.
Dijete uči iz svoje interakcije s okolinom, s tim da se svaka interakcija temelji na prethodnoj, a interakcije koje su slične Piaget organizira u strukture koje naziva sheme. Sheme postaju kompleksnije kako dijete stječe nova iskustva. Dva procesa čine ključ adaptacije: asimilacija i akomodacija. Asimilacija se odnosi na pokušaje djeteta da uključi nove stimuluse u postojeće kognitivne sheme- na primjer, dijete je upoznato s pojmom pas jer kod kuće ima njemačkog ovčara i potom sretne pudlicu. Dijete je sposobno asimilirati karakteristike pudlice i njemačkog ovčara zato jer dijele određen broj zajedničkih osobina. Nakon toga, kad se dijete susretne s različitim pasminama bit će ih u mogućnosti kategorizirati u novoj kognitivnoj shemi za psa. Kad se dijete susretne s novim stimulusom koji se ne uklapa u njegovu kognitivnu shemu, njegovi kognitivni procesi prolaze kroz akomodaciju, što znači da se nove sheme razvijaju da bi se integrirale u novo znanje. Prema tome, ako se dijete susretne s magarcem prvi put, možda će pokušati uklopiti novu životinju u shemu psa. Budući da im se karakteristike razlikuju, stvara novu shemu.
Iako Piagetova teorija o stupnjevima kognitivnog razvoja ne odgovara na sva pitanja , njegovi opisi kognitivnog razvoja pomažu u razumijevanju dječjeg ponašanja u okviru jezičnog razvoja.
Prva dva perioda kognitivnog razvoja, senzomotorno i predoperacijsko definirana su kao pripremna razdoblja. Nasuprot tome faze konkretnih i formalnih operacija jednim imenom nazvane su period logičkih operacija. Dva glavna dostignuća tijekom senzomotornog perioda su imitacija i trajnost objekata koje su snažno povezane s jezičnim razvojem. Tijekom predoperacijskog razdoblja dijete usvaja procese reverzibilnosti, klasifikacije, i slaganja u serije. Apstraktno razmišljanje i intelektualni rast dominiraju u periodu formalnih operacija.
MOTORIČKI RAZVOJ
U okviru motoričkog razvoja uglavnom smatramo finu i grubu motoriku.
Slika 1: Razvoj 6 najvažnijih motoričkih vještina u ranom djetinjstvu
Podaci iz tablice baziraju se na internacionalnoj, longitudinalnoj studiji na više od 800 djece urednog razvoja koju je proveo WHO Multicentre Growth Reference Study Group 2006.
SOCIOEMOCIONALNI RAZVOJ
Da bi dijete bilo komunikator mora biti zainteresirano za interakciju i socijalizaciju. U ranom dojenačkom razdoblju dijete komunikaciju ostvaruje kontaktom očima i facijalnim ekspresijama te time uči da određena ponašanja izazivaju reakciju okoline. U razdoblju od 2 do 7 mjeseca dolazi do razvoja socijalnog smješka, koji je svrhovit čin, odnosno dijete ga svjesno proizvodi u svrhu interkacije. Svi ljudi su izloženi velikom broju senzornih inputa – vizualnih, taktilnih, auditivnih, olfaktornih. Odluka o isticanju i procesiranju važnih a ignoriranju ostalih proces je sazrijevanja i ključ razvoja samoregulacije. Proces samoregulacije počinje od najranijih dana i usvaja se kroz različite stupnjeve razvoja.
Mala djeca preferiraju ljudska lica koja su na samim počecima temelj stvaranja socijalnih interakcija. Promatranjem ljudskih lica razvijaju imitaciju – od imitacije facijalnih ekspresija do imitacije pokreta odraslih ( npr. bacanje lopte, pljeskanje, plesanje i sl.). Jaki socio-emocionalni temelji vode boljem razvoju jezičnih vještina.
JEZIČNI RAZVOJ
Prva dva mjeseca života novorođenčad proizvodi zvukove koji nisu u svrhu intencijske komunikacije, već su spontani. To se obično odnosi na plač i zvukove slične vokalima (ali to nisu!) u trenutcima ugode. Ovi „kvazi-rezonantni“ zvukovi baza su kasnijih stupnjeva glasanja i na kraju, proizvodnje govora. Kako se dijete približava trećem, odnosno četvrtom mjesecu starosti, počinje faza gukanja, koje nalikuje na proizvodnju vokala i konsonanata. Ponekad, već od četvrtog mjeseca dijete započinje brbljati, odnosno producirati uzorak konsonant-vokal uzastopce (npr. ba-ba-ba). Intonacija, intenzitet i frekvencija glasanja počinju obuhvaćati širi spektar. Kako se dijete približava devetom, odnosno desetom mjesecu starosti, započinje produkcija žargona. Tada se roditeljima čini da dijete priča „nekim drugim jezikom“ koji intonativno nalikuje materinjem. Sve to je priprema za izgovor prve riječi koja se obično pojavljuje od desetog do dvanaestog mjeseca starosti. Dijete će ponavljati riječ iznova zbog roditeljskog poticanja i ushićenja, što je prikaz velike važnosti socijalne veze u razvoju jezika. Važna stavka razvoja jezika je pojava imitacije govora odraslih. To je način da dijete izazove feedback (povratnu reakaciju)= kod odraslih i tako nastavi održavati komunikaciju. Odnosno, to je način da se dijete uključi u „razgovor“ odraslih.
RANA PROCJENA
Kada kliničar želi procijeniti razvoj djeteta, važno je usredotočiti se na faktore kao što su: tko, što, kada i kako.
Tko se odnosi na osobe uključene u procjenu. Ona može biti provedena od strane tima ili strane inidivudue. O njihovom doživaljaju može varirati procjena. Bilo da je u pitaanju tim ili pojedinac, vrlo je važno uključiti roditelje u procjenu. Roditelj najbolje poznaje svoje dijete i može protumačiti neka ponašanja koja stručnjak ne može. Također, neka djeca odbijaju suradnju pa uvelike pomaže prisutnost roditelja prilikom procjene.
Gdje se odnosi na mjesto procjene. Pokazalo se najboljim vršiti procjenu u djetetovom prirodnom okuženju, što omogućuje uvid u način na koji dijete funkcionira u svakodnevnim situacijama.
Kada se odnosi na vrijeme procjene. U idealnoj situaciji, procjena bi se trebala vršiti kad roditelj posumnja u optimalan razvoj i obrati se stručnjaku. Ranija procjena vodi ranijoj intervenciji i samim time ima veću uspješnost u habilitaciji jezične kompetencije.
Kako se odnosi na alate korištene za prikupljanje informacija unutar procjene. Procjena se može vršiti direktnim traženjem odgovora kada kliničar traži od djeteta izvršenje nekog zadatka, opservacijom, odnosno proučavanjem djeteta u određenoj situaciji i intervjuom u kojem se najčešće roditelj ispituje pitanja vezana za djetetov razvoj.
