Selektivni mutizam je poremećaj poznat već dugi niz godina, ali je kroz povijest bio različito terminološki svrstavan. Dijagnosticira se najčešće u djetinjstvu i prema tome je bio svrstan u grupu poremećaja koji se obično prvi put dijagnosticiraju u dojenačkoj dobi, djetinjstvu ili adolescenciji sve dok 2013. nije određen kao anksiozni poremećaj.
Ni danas nije u potpunosti objašnjen mehanizam i razlog nastanka, ali neke stvari su nam ipak poznatije. Istraživanja pokazuju kako se SM javlja kod 2-18/10 000 djece, a novija istraživanja pokazuju kako je češći kod djevojčica . Selektivni mutizam je heterogeni poremećaj što znači da obuhvaća niz simptoma različitih uzroka. Iako postoji veza s nasljeđem, ne možemo ne uzeti u obzir i utjecaj okoline u nastanku poremećaja. Češće se javlja kod djece koja dolaze iz obitelji etničkih manjina, dvojezičnih obitelji te obitelji kod kojih je netko od članova već imao navedeni poremećaj.
Najčešća dob pojavljivanja veže se uz prijelaze u djetetovom životu- između 3. i 5. godine ili u vrijeme polaska u školu. Iako djeca sa SM pokazuju različita obilježja, neka od njih se ponavljaju i češće su uočljiva, kao na primjer ustrajanje u šutnji s odraslim osobama (ponekad i djecom) van svog doma i razvoj negovornih tehnika kako bi dobili ono što žele. Takva djeca djeluju stidljivo i osjetljivo, ali i oprezno i tvrdoglavo, što kod odraslih često izaziva ljutnju i frustraciju.
Vrste selektivnog mutizma
S obzirom na različite uzroke i simptome, poremećaj možemo svrstati u četiri podtipa:
1) Simbiotički mutizam, za koji je karakterističan simbiotički odnos s bliskom odraslom osobom, i podređeni, ali manipulativni odnos s drugima
2) Mutizam kao govornu fobiju obilježavaju ritualizirana ponašanja i strah od vlastitog glasa
3) Reaktivni mutizam kojeg označavaju povlačenje u sebe i depresija koji se povezuju s nekom traumom
4) Pasivno-agresivni mutizam kojeg obilježava upotreba šutnje kao „oružja“ i neprijateljski stav
Nakon postavljene dijagnoze, postavlja se pitanje tretmana. Roditelji često ne vide problem jer njihovo dijete u obiteljskom okruženju ne prestaje pričati te iz tog razloga oni smatraju kako djetetu nije potreban tretman. Međutim, nakon uočavanja problema, bitno je što ranije krenuti s intervencijom. Istraživanja su potvrdila kako je snaga tretmana veća ukoliko se on počne u ranijoj dobi i u što kraćem vremenu nakon postavljanja dijagnoze! Stoga, ukoliko uočavate slično ponašanje kod vašeg djeteta, bitno je na vrijeme se obratiti stručnoj osobi koja će vas uputiti u daljnje korake prema zajedničkom cilju.
Napisale: Anđela Bučević i Ana-Marija Dragičević
