Ne sjećam se točno što nas je ponukalo da potražimo pomoć logopeda. Mislim da je to bilo na preporuku vrtića prije polaska u školu.
Kako bilo, početkom školske godine krenuli smo u potragu za logopedom. Prva je stanica bila Dom Zdravlja u gradu u kojem živimo. Tamo je logopedska ambulanta. U kojoj, kako smo saznali, mjesta za prijem novih pacijenata nema do kraja školske godine. Kako to „nema mjesta“? E, pa, nema. Jedna je logopedinja, djece koja trebaju pomoć je puno, po dvoje je djece u jednom terminu, ambulanta radi jednokratno-ili u jutro ili po podne, a terapija se provodi kroz duzi period, najčešće školsku godinu.
I što sad? Kuda krenuti?
U razgovoru s razrednicom doznali smo da naš sin, zapravo nema problem, samo je još jako zaigran i nema radne navike. A malo je i neuredan. Pa ako si mi, roditelji, damo dovoljno truda, on će postići zadovoljavajuće rezultate.
Jesmo li mi tu pošli linijom lakšeg otpora ili smo zaista povjerovali, ne sjećam se. Da skratim priču, naš je sin okarakteriziran lijenčinom, a mi nemarnim roditeljima.
Negdje putem, saznali smo da bismo ga morali naručiti na obradu u Suvag, kako bismo ga uopće stavili na listu čekanja za terapiju u DZ. Ok, ima smisla. Samo, zašto nam to netko već nije rekao? „Je, mama, Pa kako ste mislili dobiti mjesto? Pa zna se da se prvo ide u Suvag!“ Zna li se? Znate li Vi parkirati avion?
Razumijete što mislim? Mi, obični roditelji, ne znamo proceduru. Zato smo se obratili institucijama.
Greška?
U glavnom, korak po korak, odradili smo sve obavezne likove. Telefonski se naručili u SUVAG, za što je trebalo malo sreće, vremena i živaca, ali to znaju svi koji su se ikada pokušali telefonom naručiti doktoru. Obradu smo započeli u jesen 2009, početkom drugog razreda.
Koliko god smo naivno mislili da će taj dio biti gotov unutar nekoliko tjedana, obrada se razvukla na 3 mjeseca. Nije ni čudo. U obradu je uključeno sedam različitih stručnjaka, od kojih svaki ima prepun raspored i trebalo je pronaći slobodne termine. Zamjene na poslu kako bih sina mogla voditi u Zagreb postale su redovna pojava.
Shvatit ćete kada kažem da sam se, kada smo konačno sakupili sve nalaze i preporuke, osjećala kao da sam diplomirala! Mislim, zbog toliko željenog papira u rukama.
Temeljem nalaza od županijskog Ureda državne uprave dobili smo Rješenje da se našem sinu određuje „školovanje po redovnom programu uz primjenu individualiziranih postupaka uz dodatnu pomoć logopeda“ s početkom primjene u ožujku 2010.
Kako smo ponešto o funkcioniranju sustava naučili i sina na listu čekanja za terapiju stavili početkom prethodne godine, dobio je i mjesto u Domu Zdravlja. A odrazgovarala je s njime i školska defektologinja. Složila se s mišljenjem SUVAGovog tima da se radi o „Specifičnom poremećaju čitanja“(F81.0) i „Specifičnom poremećaju govora“(F80.0) te preporukom da ga se pretežno ispituje usmeno, po malim cjelinama; zadavati manji broj zadataka odjedno; u pisanim ispitima i tekstovima koristiti veći font; izbjegavati nakošena slova i podcrtane riječi/rečenice. Ako je moguće, tiskati mu zadatke na papiru koji nije bijel(npr. bež ili plavi).
No, nakon što je pročitala rješenje i naputke, razrednica je izjavila „Ne pada mi na pamet!“
Jasno mi je da je ona jedna na dvadeset i nešto učenika (mislim da ih je tada bilo 24), ali ovaj me odgovor zabolio. Je li zaista toliko teško povećati tekst i ispitati usmeno?
Vjerujem da su i njeni radni dani pre kratki, ali gdje se izgubila briga (i djelovanje) za dobrobit djece?
Ne osuđujem nikoga, svi uključeni u proces su korektno odrađivali svoj dio posla. Ali ogorčenje neefikasnošću sustava; brojem institucija (1 za cijelu Hrvatsku, a dolaze i djeca iz drugih država regije), procedurom, brojem logopedskih kabineta, nedostatkom stručnih timova u obrazovnim ustanovama na svim razinama, nedostatkom efikasne pomoći učenicima u savladavanju poteškoća i još mnogo čime, je ogromno.
Moram se, na kraju, ali nikako najmanje važno, od srca zahvaliti djelatnicima Centra za mlade, djecu i obitelj u našem gradu, koji su nam kroz cijeli ovaj proces, pružili veliku pomoć i podršku. Dok su nam sva ostala vrata bila zatvorena, čekajući da nađemo/napravimo/izmislimo pravi ključ, oni su svoja širom otvorili, uključivši juniora u rad s logopedom.
