Usvajanje znakovnog jezika

Nekategorizirano

Psiholingvističkim se istraživanjima, na području usvajanja znakovnog jezika u gluhe djece gluhih roditelja, došlo do spoznaja da je proces usvajanja znakovnog jezika usporediv i vrlo sličan usvajanju govornog jezika kod čujuće djece. U usvajanju znakovnog jezika, gluhe bebe prolaze kroz iste faze, istim redoslijedom, u isto vrijeme i s istim tipičnim obilježjima, kao i čujuća djeca koja usvajaju govorni jezik.

 

KRITIČAN PERIOD ZA USVAJANJE JEZIKA

Rana izloženost jeziku ključan je čimbenik za uspješno usvajanje jezika, a posljedično i za uredan kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj te opći uspjeh djeteta.  Mogućnosti za usvajanje jezika polako se zatvaraju tijekom djetinjstva i kasno usvajanje rezultira nekompletnim znanjem gramatike i nedovoljnim jezičnim procesiranjem koje se ne popravlja tokom odrasle dobi, čak i s godinama iskustva. Kritično vrijeme za usvajanje jezika je do kraja pete godine.

Nedostatak ranog iskustva u ranom razdoblju života ozbiljno ugrožava sve kasnije sposobnosti učenja jezika, bez obzira je li jezik govorni ili znakovni! Međutim, bitno je za naglasiti da malo gluho dijete mora biti izloženo pravom, prirodnom znakovnom jeziku, a ne simultanoj znakovno-govornoj komunikaciji. Simultana znakovno-govorna komunikacija nije potpuni jezični sustav, nije znakovni jezik. Stoga istovremenim govorenjem i znakovanjem dijete NE usvaja niti jedan jezik!

 

ZNAKOVNI JEZIK USMJEREN DJECI – MAJČINSKO ZNAKOVANJE

Kada odrasli pričaju s malom djecom, oni modificiraju svoj govor na sistematičan i karakterističan način. Takav govor naziva se majčinskim i karakterističan je za svaki jezik, bilo govorni ili znakovni. U govornim jezicima odrasli npr., govore sporije, koriste višu frekvenciju glasa, više naglašavaju pojedine riječi, itd.

Majčinsko znakovanje susrećemo kod znakovanja gluhih roditelja svojoj gluhoj djeci. Istraživači su opisali karakteristike takvog znakovanja. Navode da znakovi duže traju, imaju više ponavljanja i relativno su veći. Roditelji najčešće znakuju u vidnom polju djeteta. Međutim, neki roditelji koriste i umanjene znakove, znakujući gotovo u blizini glave i lica ili čak na tijelu djeteta. Ta upotreba umanjenih znakova može se usporediti s upotrebom visokog, falsetnog glasa čujučih roditelja u obraćanju malom čujućem djetetu. Neki elementi majčinskih znakova su gramatički pojednostavljeni, oni su modificirani kako bi se prilagodili vizualnim sposobnostima malog djeteta, što također možemo usporediti s čujućim roditeljima koji svoje iskaze skraćuju i gramatički pojednostavljuju pri obraćanju maloj čujućoj djeci.

Ipak, gluha djeca se razlikuju od čujuće djece u tome što su ona u mogućnosti čuti riječ i pogledati predmet u isto vrijeme, dok gluha djeca dobivaju sve informacije prvenstveno vizualnim putem. Stoga gluhi roditelji intuitivno znakuju neposredno pored ili ispred predmeta kojeg imenuju ili o kojem znakuju te na taj način omogućuju djetetu da percipira predmet razgovora i npr. znak kojim ga se imenuje.

 

MANUALNO BRBLJANJE I PRVI ZNAK

Brbljanje označava početak fonološkog razvoja, a njegov izostanak prvi je pokazatelj mogućih teškoća u jezičnom razvoju. Postoje sličnosti u karakteristikama vokalnog i manualnog brbljanja. I male gluhe bebe brbljaju na znakovnom jeziku, koristeći ograničeni broj oblika šake, koji kasnije postaju sastavnice prvih riječi odnosno znakova u znakovnom jeziku.

Prvi znak kod gluhe djece, kao i prva riječ kod čujuće djece, javlja se u dobi od oko 12 mjeseci. Međutim, neka istraživanja pokazuju da se prvi znak u znakovnom jeziku pojavljuje 2-3 mjeseca ranije nego prva riječ u govornom jeziku, dakle u dobi od 9 ili 10 mjeseci. Moguće objašnjenje leži u motoričkim čimbenicima, točnije, mala djeca imaju bolju motoričku kontrolu ruku (artikulatori znaka) nego govornih organa (artikulatori glasa).

U fazi jednočlanih iskaza, gluha djeca koriste izolirane znakove odnosno riječi – imenice i/ili glagole, kao i čujuća djeca, npr. mama, jesti, mlijeko. U počecima usvajanja znakovnog jezika gluhe bebe rade slične greške u artikulaciji znakova, kao i čujuća djeca u govoru – supstitucije, omisije i distorzije parametara. Gluha djeca u isto vrijeme počinju koristiti dvočlane iskaze kao i čujuća, u dobi od 18. mjeseci.

 

 

Od fonoloških parametara bebe prvo usvajaju lokaciju znaka, koju i najtočnije izvode, a u parametru pokreta najčešći pokret je kontakt s vlastitim tijelom. Oko 80% ranih znakova proizvedeno je s točnom lokacijom, 45% s točnim pokretom. Nasuprot tome, samo 25% ranih znakova ima točan oblik šake. Razlike u greškama između lokacije i oblika šake leže u razlikama razvoja grube i fine motorike. Djeca u toj dobi još nisu dovoljno razvila finu motoriku koja je potrebna za artikulaciju raznovrsnih jasnih oblika šake koji se pojavljuju u znakovnim jezicima.

Usporedba istraživanja brbljanja u različitim nacionalnim znakovnim jezicima pokazuje da su prvi oblici šake, koji se javljaju kod malih gluhih beba, šake G, O, B, C, S, 5 (Slika 1). Ovi oblici šaka su anatomski najjednostavniji za izvesti. Oblik šake ranog znaka najčešće je oblik šake 5 (svi prsti u ekstenziji i rašireni) ili njegova labavija varijanta. Oblik šake A, u kojem su prsti savijeni u dlanu i palac labavo savijen prema kažiprstu, smatra se najmanje obilježenim oblikom šake, zbog toga što je anatomski najviše relaksiran i ontogenetski je najraniji oblik.

Slika 1. Oblici šake; preuzeto i prilagođeno iz Markulin (2011.)

Najraniji znak artikuliran je u neutralnom prostom ili na licu. Orijentacija dlana najvjerojatnije će biti prema dolje ili u sredinu. Tipičan rani znak može biti jednoručan ili dvoručan, iako jednoručni znakovi dominiraju u djetetovoj produkciji.

Tipičan rani znak sadrži pokret ponavljanja te je ujedno i česta greška kada djeca izvode pokret ponavljanja kod znakova koji sadrže samo jedan pokret u ciljanom jeziku odraslih.

Usvajanje facijalne gramatike odnosno nemanualnih oznaka dolazi nakon što su djeca ovladala manualnim znakovima koji prenose isto značenje. Iako gramatička uloga ekspresije lica koristi iste mišiće kao i  ekspresija emocija, djeca facijalnu gramatiku počinju koristiti tek kasnije, nakon što su ovladala manualnim znakovima za npr. negaciju i upitne rečenice.

 

Zaključno, gluha djeca od svojih gluhih roditelja prirodno usvajaju znakovni jezik, vizualnim putem. Njima je to materinski jezik, koji usvajaju uočavanjem, ponavljanjem i pamćenjem, a bez formalnog podučavanja. Pritom dijete mora biti izloženo pravom, prirodnom znakovnom jeziku, a ne simultanoj znakovno-govornoj komunikaciji. Istovremenim govorenjem i znakovanjem dijete NE usvaja niti jedan jezik!

Rano usvajanje jezika, bilo govornog kod čujućeg djeteta ili znakovnog kod gluhog djeteta, neophodno je za uredan kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj te opći uspjeh djeteta. Dijete mora biti izloženo jeziku u kritičnom periodu za usvajanje jezika, kao preduvjet za razvoj sposobnosti učenja jezika općenito, a kasnije za mogućnost usvajanja drugog ili stranog jezika!

 

 

Za one koji žele znati više:

EDUKACIJSKO-REHABILITACIJSKI FAKULTET – www.erf.unizg.hr/hr/odsjeci/oos

HRVATSKI SAVEZ GLUHIH I NAGLUHIH – www.hsgn.hr

SAVEZ GLUHIH I NAGLUHIH GRADA ZAGREBA – www.sginzg.hr

HRVATSKI ŠPORTSKI SAVEZ GLUHIH – www.hssg.hr

HRVATSKI PORTAL ZA GLUHE, O GLUHIMA I … – www.crodeafweb.org

 

LITERATURA

Markulin, G. (2011). Obilježja usvajanja hrvatskog znakovnog jezika kod male djece oštećena sluha. Diplomski rad. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu.

Anderson, D. E. i Reilly, J. S. (1998). PAH! The Acquisition of Adverbials in ASL. Sign Language & Linguistics 1-2, 1998, 117–142. John Benjamins & HAG Publication.

Morgan, G. i Woll, B. (2002). Directions in Sign Language Acquisition. John Benjamins Publishing Company.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *