Prepričavanje je složena jezična vještina kojom se događaji izlažu najčešće prema kronološkom redu, uz naznačeno mjesto i vrijeme radnje, likove te uzroke i posljedice događaja. Djeca vještine prepričavanja i pripovijedanja razvijaju postepeno, u skladu s njihovom kronološkom dobi.
Prepričavanje drugoj osobi nije samo povezivanje riječi i rečenica jer način na koji djeca prepričavaju tj. strukturiraju priču uključuje veliki broj vještina kao što su:
- povezivanje događaja,
- oblikovanje teksta,
- izbor prikladnih riječi,
- razumijevanje uzročno-posljedičnih odnosa tj. razumijevanje priče,
- razumijevanje uloge pripovjedača, ali i slušatelja.
Budući da se pripovijedanje oslanja prvenstveno na jezična znanja, prepričavanje poznatih događaja ili priča dobar je pokazatelj jezičnog razvoja djeteta te nam otkriva djetetovu sposobnost da organizira rečenice u jednu sadržajno povezanu cjelinu.
Roditeljsko čitanje i pričanje priča bogat je izvor za usvajanje kohezije i koherencije odnosno povezanosti i smislenosti teksta, ali i pomoć djetetu u usvajanju novog rječnika i ostalih jezičnih znanja. Značajan proces koji omogućava pričanje dobre priče jest dekontekstualizacija (odmicanje od „sada“ i „ovdje“) kojom dijete oblikuje svoje mentalne slike, zaključke i logične odnose na takav način da ga oni koji ga slušaju razumiju o čemu govori.
Razvoj strukture priče kreće od jednostavnih rečenica do detaljnijih prisjećanja događaja između 2. i 3. godine. Prve priče odnose se na opisivanje i nizanje događaja koji nisu povezani zajedničkom temom, a prilikom prepričavanja potrebno je usmjeravanje starije osobe. Tijekom iduće dvije godine razvoja djeca povećavaju duljinu iskaza, od fragmentiranih prema cjelovitijem iskazu. U dobi od 3. do 4. godine djeca započinju upotrebljavati osnovne elemente priče (mjesto i vrijeme radnje, likovi, uzrok i posljedica događaja) pa se kod četverogodišnjaka primjećuje uključivanje konvencionalne sheme prepričavanja: uvoda, zapleta i završetka. Epizode događaja postaju sve potpunije, a u pričama često vrlo vjerno prenose i emotivna stanja glavnih likova. U dobi između pete i šeste godine djeca oblikuju priču koja počinje pratiti tijek događaja te započinju organizirati priču oko problema kojeg interpretiraju. Šestogodišnja djeca su u stanju pripovijedati na sasvim strukturirani način: svojim slušateljima govore tko je, kako, gdje i kada sudjelovao u radnji, razvijaju sadržaj priče, nude rasplet, evaluiraju ga, a ponekad daju i kodu kojom će dopuniti događaje u priči.
Istraživanja na temu vještine pripovijedanja ukazala su na povezanost ove vještine sa školskim uspjehom. Također, pronađena je i visoka povezanost između čitanja i pričanja priče. Dobri čitači priču tvore složenijim rečeničnim strukturama nego lošiji čitači. Također, na području kognitivne psihologije utvrđena je veza između pripovjedne vještine i razvoja argumentiranja i mišljenja.
Stoga, dragi roditelji i odgojitelji, potičite djecu na prepričavanje i pripovijedanje. Potičite ih da se izraze, da oblikuju svoje misli, da Vam prenesu svoja razmišljanja, iskustva i doživljaje. Razloga za to, kao što ste pročitali, je i više nego dovoljno!
Izvor:
Peretić, M., Padovan, N., Kologranić Belić, L. (2015). U Kuvač Kraljević, J. (ur.): Priručnik za prepoznavanje i obrazovanje djece s jezičnim teškoćama, 25–33. Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
https://www.erf.unizg.hr/stari_web/Studenti/Dokumenti/NarativnaAnaliza-Arapovic.pdf
http://martininblog.hr/prepricavanje-pripovijedanje-ili-naracija/
https://repozitorij.foozos.hr/islandora/object/foozos%3A229/datastream/PDF/view
