Jezik je sustav dogovorenih simbola i pravila koji se koristi za međusobnu komunikaciju i razmjenu informacija. Lingvistika je znanost o jeziku. Svaki humani jezik obuhvaća pet različitih sastavnica koje uređuju jezičnu strukturu i utvrđuju pravila jezične ekspresije. Te sastavnice su fonologija, morfologija, sintaksa, semantika i pragmatika. Fonologija, morfologija i sintaksa čine gramatiku jezika.
Znakovni jezici su pravi, prirodni jezici gluhih osoba. Lingvistika znakovnih jezika je mlada znanstvena grana. Kroz povijest, često se jezične sastavnice znakovnih jezika nisu uočavale i stoga se znakovni jezici nisu smatrali pravim jezicima. Međutim, danas postoje brojna istraživanja koja opovrgavaju ovakav stav. Sve jezične sastavnice (fonologija, morfologija, sintaksa, semantika i pragmatika) prepoznate su i opisane u svakom nacionalnom znakovnom jeziku.
Ono što razlikuje znakovne jezike od govornih jest da se znakovni jezici odvijaju u vizualno-spacijalnom modalitetu. Dok su u govornim jezicima artikulatori govorni organi, u znakovnim jezicima artikulatori su ruke, gornji dio tijela, glava i lice. Govorni jezici proizvode slušni podražaj, a kod znakovnih jezika podražaj je vidni; sustav vizualnih simbola. Međutim, usprkos različitosti modaliteta znakovni jezici imaju sve značajke pravog organiziranog jezičnog sustava. Kao i svaki govorni jezik, imaju svoj bogati vokabular, svoja detaljna pravila i gramatiku. Zbog simultanosti u pokretima, nagnutosti i položaju gornjeg dijela tijela te facijalnoj ekspresiji prenose informacije s velikom brzinom i točnošću. Istraživanja lingvista još od 60.-ih godina prošlog stoljeća ukazuju na ravnopravnost znakovnih jezika s govornim jezicima.
Prirodni znakovni jezici autonomni su od govornog jezika nekog područja i nazivaju se hrvatski znakovni jezik (HZJ), američki znakovni jezik (American Sign Language; ASL), britanski znakovni jezik (BSL), itd. Lingvistička istraživanja hrvatskog znakovnog jezika provode se u Laboratoriju za istraživanje znakovnog jezika i kulture gluhih pri Odsjeku za oštećenja sluha, na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Zakonska regulativa
Zakon o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj stupio je na snagu 1. kolovoza 2015. godine. Njime je HZJ priznat kao izvorni jezik zajednice gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj. Proglašen je pravim, samosvojnim jezičnim sustavom s vlastitim gramatičkim pravilima potpuno neovisnim o jeziku čujućih osoba. Zakon propisuje pravo gluhih i gluhoslijepih osoba na korištenje hrvatskog znakovnog jezika, informiranje i obrazovanje, kako na hrvatskom znakovnom jeziku tako i na ostalim odgovarajućim oblicima komunikacije. Svrha mu je izjednačavanje mogućnosti pristupa socijalnom, ekonomskom i kulturnom okruženju, ali i omogućavanje ravnopravnog ostvarivanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Sustave komunikacije gluhih i gluhoslijepih, a i nagluhih osoba, čine hrvatski znakovni jezik (HZJ) i ostali sustavi komunikacije koji se temelje na hrvatskom jeziku.
Ostali sustavi komunikacije gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba
U Zakonu se navodi još nekoliko oblika manualne komunikacije koji nemaju karakteristike pravog jezičnog sustava (ručne abecede, simultana znakovno-govorna komunikacija, titlovanje ili daktilografija, očitavanje govora s lica i usana, pisanje po dlanu i tehnička pomagala). Nacionalni znakovni jezik, za razliku od ovih oblika komunikacije, ima vlastitu gramatiku koja se razlikuje od gramatike govornoga jezika koji ga okružuje.
Ručne abecede (jednoručna i dvoručna) predstavljaju abecede, slova pisanog oblika govorenog jezika sricana rukama. Sriče se slovo po slovo cijele riječi, a katkada čak i cijele rečenice. Ovakva komunikacija je spora i osiromašena. Koristi se kao pomoćno sredstvo za osobna imena, strane nazive ili nove, nepoznate i tehničke izraze za koje još ne postoji dogovoreni znak. (Članak 8.)
Simultana znakovno-govorna komunikacija jest istodobno znakovanje i govorenje, točnije to je oblik komunikacije u kojemu izolirani znakovi nacionalnog znakovnog jezika i, prema potrebi, znakovi ručne abecede, slijede red riječi i gramatiku nacionalnog govornog jezika. Simultanu znakovno-govornu komunikaciju najčešće koriste osobe koje su oglušile nakon što su već usvojile govorni jezik i njegova pravila, stoga govoru samo pridruže znakove kao pomoćno sredstvo u komunikaciji (Članak 7.)
Usvajanje znakovnog jezika
Znakovni jezik bebe usvajaju od rođenja. Kao što čujuća djeca od čujućih roditelja na temelju učenja po modelu prirodno usvajaju govorni jezik, tako i gluha djeca od gluhih roditelja prirodno usvajaju znakovni jezik, vizualnim putem. Njima je to materinski jezik koji usvajaju uočavanjem, pamćenjem i ponavljanjem za roditeljima, bez formalnog podučavanja. Kod gluhih beba rano usvajanje znakovnog jezika neophodno je za uredan kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj te opći uspjeh gluhog djeteta.
Više o samom usvajanju znakovnog jezika razjasniti ćemo u idućem članku. Do čitanja!
Za one koji žele znati više:
EDUKACIJSKO-REHABILITACIJSKI FAKULTET
HRVATSKI SAVEZ GLUHIH I NAGLUHIH
SAVEZ GLUHIH I NAGLUHIH GRADA ZAGREBA
HRVATSKI ŠPORTSKI SAVEZ GLUHIH
HRVATSKI PORTAL ZA GLUHE, O GLUHIMA I …
LITERATURA
- Bradarić-Jončić, Sandra (2000). Manualni oblici komunikacije osoba oštećena sluha. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 35, 2, str. 123–
- Kavčić, D. (2012). Hrvatski znakovni jezik: pregled opisanih jezičnih elemenata, diplomski rad, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu.
- https://www.zakon.hr/z/815/Zakon-o-hrvatskom-znakovnom-jeziku-i-ostalim-sustavima-komunikacije-gluhih-i-gluhoslijepih-osoba-u-Republici-Hrvatskoj