Proslavili smo 5. rođendan. To nam je drugi rođendan koji slavimo u spektru. Meni kao majci su ti rođendani dosta „teški“ emocionalno jer godine prolaze, a mi smo daleko od toga da bi bili „u korak s vremenom“. A škola, taj cilj koji smo si zacrtali je sve bliže. I suprug i ja želimo da V upiše redovnu školu. Još puno toga mi za njega želimo i željeli smo od njegovog rođenja, ali je svemir odlučio da su nam želje malo prevelike i uporno nam „odozgora“ netko „baca cigle na glavu“ kao upozorenja da malo usporimo. Svemir je odlučio da naše dijete nas treba naučiti strpljenju i upornosti. Kad malo uzletimo i opustimo se zbog napretka koji se ponekad čini da ide potpuno lagano i spontano, dobijemo znak kako nije baš lagano i da moramo biti uporni. U spektru autizma nema popuštanja. Svaki dan treba iskoristiti za novo znanje i za novu sposobnost. Dogodi se, u onim lošim danima, da sebi postavim pitanje „je li je uzalud sve ovo što radimo, jesu li uzalud sve terapije i svi savjeti terapeuta, iscrpljujemo li se previše, a na kraju će biti kako bude s i bez nas i naših nastojanja?“. Uglavnom mislim da nikakvo ulaganje u dijete nije uzalud, i da svaki trud bude nagrađen, ali opet pitanje je kakva su naša očekivanja?
Ono čemu sam se ja nadala je da će moje dijete s 5 godina biti mali pametni filozof s kojim ću moći razgovarati o raznim temama. Nadala sam se da će biti omiljen u društvu i na neki način vođa ekipe, nadala sam se da ćemo zajedno pjevati i ići u kazalište i razgovarati o proživljenim iskustvima. Sve čemu sam se nadala izgledalo je vrlo ostvarivo u prve tri godine njegovog života i onda je stalo, zapravo, čak se vratilo na početak.
U tom trenutku kada je nastupila regresija, moje dotadašnje želje morala sam izbrisati kao da nikad nisu postojale. Tada sam samo željela da me pogleda u oči, da se odazove na ime, da prstom pokaže što želi … Svemir je odlučio da sam bila neskromna u prve tri godine i vratio me na početak.
Sad sam, nadam se, skromnija. V je rođendan slavio u igraonici s prijateljima iz vrtića, bio je jako sretan i uživao u proslavi. Nije on bio slavljenik kakav bi prema društvenim standardima slavljenik trebao biti, ali je uživao i bio sretan. To mi je za ovaj njegov rođendan bila želja, da vidim sreću u njegovim očima. Zašto bi proslava rođendana trebala biti onakva kakva ja mislim da mora biti? Tete u igraonici su spomenule kako ga ne mogu fotkati jer ne želi surađivati kod grupnih fotki (izlazi iz aktivnosti). Iskreno, baš me briga što nemamo tipične rođendanske fotke iz igraonice. Takve tipične fotke su nerealne jer su namještene, a naše fotke su prirodne i spontane. I na njima je vidljiva zabava i veselje. A zar nije to svrha proslave rođendana?
Na kraju opet dolazimo do pitanja „tko je tu ispravan; onaj tko nameće pravila ili onaj koji ne želi besmislena pravila koja su nazvana pravilima bez razloga?“. I ne samo to nego i pitanje „tko tu koga uči?“.
Zaključak je da V ima 5 godina, imali smo proslavu punu veselja i zabave, imali smo sve što i druga djeca imaju, prijatelje, muziku, tortu i poklone. Imali smo slavljenika koji se ludo zabavio skačući po trampolinu i plešući u discu, koji je odlučio da mu se ne da čekati da se fotka s gostima jer mu je u tom trenutku trampolin slobodan i to treba iskoristiti.
Sretan rođendan još jednom, sine moj i bravo za sve što si pokazao i naučio me, važna je zabava i veselje, a to ne znači ispunjavanje forme rođendana.
I još nešto za sve roditelje, nemojte da vam dijagnoze pokvare ovakve događaje, sve se može, i u spektru, bit će još zabavnije…