Sindrom Down kromosomski je poremećaj koji nastaje uslijed viška jednog kromosoma ili dijela kromosoma u jezgri svake stanice tijela. Taj poremećaj sprečava normalan fizički i mentalni razvoj djeteta. Sindrom Down uzrokuje pogrešno razvrstavanje kromosoma tijekom stanične diobe spolnih stanica, tako da se u stanici nađe višak cijelog ili dijela jednog kromosoma. S obzirom da postoje tri kopije 21. kromosoma, regularni tip sindroma Down poznat je i kao “trisomija 21”.
Sindrom Down pogađa sve rasne skupine i može se javiti u bilo kojoj obitelji, bez obzira na zdravlje roditelja, ekonomsku situaciju ili način života.
Sluh djeteta sa sindromom Down
Uške djeteta sa SD često su male, niže i straga položene, nepravilnog oblika, a ušni kanali su prilično uski. Česta su oštećenja sluha; zamjedbena i provodna. Zbog toga je od presudne važnosti rani probir sluha u rodilištima te dodatna obrada i praćenje djeteta. Nekada se smatralo kako blagi do umjereni gubitak sluha ima veoma malo utjecaja na usvajanje jezika, no istraživanja akutne upale srednjeg uha (lat. otitis media) u novorođenčadi otkrila su kako gubitci ovog razmjera itekako negativno utječu na razvoj govora i jezika.
Uzimajući u obzir druge deficite s kojima su djeca sa sindromom Down suočena, vrlo je vjerojatno da učestala oštećenja sluha uzrokovana akutnom upalom srednjeg uha imaju negativan utjecaj na usvajanje jezika što dovodi do zaključka kako su veći stupnjevi oštećenja sluha i/ili duža razdoblja bolesti srednjeg uha usko povezana sa slabijim rezultatima na polju govora i jezika. Rana intervencija je, kada je u pitanju slušni status djeteta, prijeko potrebna kako bi se prevenirale ponavljajuće upale i kronične bolesti uha te se na taj način očuvao sluh. Ukoliko je već nastupio značajniji gubitak sluha, potrebno je poduzeti sve moguće mjere koje će djetetu olakšati snalaženje u okolini, ali i, posljedično, pomoći prilikom usvajanja govora i jezika.
Govorno- jezični razvoj djeteta sa sindromom Down
Anatomske razlike djece sa sindromom Down su:
- visoko postavljeni grkljan
- kratki i široki vrat
Funkcionalne poteškoće pri govoru stvaraju i visoko nepce, kratka usna šupljina, začepljenje nosne šupljine i prevelik jezik. Također, hipotonija mišića odnosno smanjeni tonus jezika, usana i mišića lica utječe na sposobnost hranjenja, ali i motoriku usne šupljine potrebnu za razvoj govora.
Razlike u prelingvalnoj fazi (razdoblje prije prve riječi) djeteta urednog razvoja i djeteta sa sindromom Down su:
- prosječna dob početka brbljanja kod djece sa SD otprilike 9 mjeseci starosti, u prosjeku dva mjeseca kasnije u usporedbi s djecom urednog razvoja
- brbljanje je razmjerno nestabilno što se pripisuje deficitima na području motorike djece sa SD
- period brbljanja kod djece sa SD traje puno duže te se često proteže i tijekom druge godine života
Djeca urednog razvoja i djeca sa SD prolaze iste etape razvoja govora, no znatno sporije i teže te se dulje zadržavaju na pojedinome stupnju razvoja.
Najprije produciraju vokale (i, e, a, o, u), a frikative (s, š, z, ž, f, h) im je teško artikulirati te im treba duže da ih svladaju.
Neki autori smatraju da je redoslijed razvoja artikulacije glasova isti kao u prosječnoj populaciji djece, ali su različite razine usvojenosti tih glasova.
Otežano je razumijevanje govora okoline, osobito kada se govori dužim rečenicama. Razumljivost govora mnogih pojedinaca sa SD i nakon djetinjstva ostaje slaba.
Karakteristično je dugo korištenje samo jedne riječi kojom izražavaju većinu svojih potreba i misli.
Mnoga djeca sa SD počinju koristiti prve znakove u svrhu komunikacije oko prvog rođendana, a prve riječi u dobi između druge i treće godine. Međutim, neka djeca sa SD mogu početi koristiti govor u dobi od četiri ili pet godina. Neka od njih koriste znakovni jezik pa naprave prijelaz na govor. Druga mogu i dalje napredovati kroz period u kojem ponekad istodobno koriste i govor i znakovni jezik (ili neki drugi nadomjesni sustav komunikacije). Može se dogoditi i da djeca povremeno koriste jedan, povremeno drugi sustav.
Također, kada dijete sa SD progovori, ponekad se, jako dugo koristi samo jednom riječi kojom izražava većinu svojih potreba i misli. Tijekom ovog razdoblja dijete će naučiti mnoge nove riječi i koncepte. Ipak, u ovoj fazi mnogo značenja ovisi o interpretaciji djetetove okoline, baš kao i kod djeteta urednog razvoja. Primjerice, kada dijete kaže „Lopta!“, može misliti „To je moja lopta!“ ili „Idemo se igrati loptom?“. Na stupnju koji slijedi – stupanj dvije riječi ili stupanj dvočlanih iskaza – dijete uči kako preciznije upotrebljavati značenja. Povezivat će riječi koje je već naučilo i raditi kombinacije od dvije riječi, na primjer „Baci loptu!“. Nakon što dijete neko vrijeme kontinuirano koristi dvočlane izraze, može ga se početi poticati na korištenje tročlanih iskaza. Kao i ranije, dijete će koristiti riječi koje poznaje i kombinirati ih u iskaze. Kako bismo djetetu pomogli u prijelazu iz faze dvočlanih u fazu tročlanih iskaza, možemo koristiti ponavljanje njegovih dvočlanih iskaza s dodavanjem riječi.
Unatoč tome što je, u usporedbi s djecom urednog razvoja, rječnik djece sa SD siromašan, znatno je bolji od uporabe gramatike. Naime, znatno kasnije nego vršnjaci urednog razvoja usvajaju gramatičke osnove govora. Lakše usvajaju i rabe imenice nego glagole, a prilikom formiranja rečenica često izostavljaju veznike, priloge i prijedloge.
Komunikacija ove djece ograničena je na kratke, „telegrafske“ rečenice s dvije do četiri riječi. Također, često izgovaraju nizove ključnih riječi umjesto rečenica. Zbog respiracijskih problema i neadekvatnog usmjeravanja zračne struje potrebne za fonaciju, kod djece sa SD česta je pojava nazalnog prizvuka u govoru.
Vještine čitanja kod djece sa SD mogu biti usvojene, no stupanj usvojenosti ovisi o kognitivnom stupnju djeteta, točnije, proporcionalan je istom. Posljedično, vještine čitanja se kasnije usvajaju nego kod djece urednog razvoja. Velik utjecaj na razvoj govora, jezika i komunikacije imaju djetetovi roditelji, stručnjaci te socijalna okolina. Osobama koje su u svakodnevnom doticaju s djetetom potrebno je istaknuti važnost strpljenja i poticanja vokalizacije jer se često događa da su odrasli nestrpljivi i nemaju vremena saslušati dijete pa pitaju i nude moguće odgovore umjesto djeteta, čime dodatno otežavaju njegov govorno-jezični razvoj.
Treba imati na umu kako nije istina da djeca sa sindromom Down ne žele komunicirati, dapače, veoma su druželjubiva te kontakt s drugima pokušavaju ostvariti ili riječima, ili znakovima i govorom tijela. Ipak, zbog vlastite nesigurnosti rijetko će inicirati razgovor, no rado će sudjelovati kada im se netko obrati. Upravo je vježba ono što im treba da bi razgovjetnije i kvalitetnije govorili, da bi mogli razumijeti i govoriti duže, složenije rečenice te da bi uspješno mogli komunicirati u svim socijalnim i školskim situacijama.
Važno je naglasiti kako je brzina razvoja govorno-jezičnih vještina djece sa SD izrazito individualna. Stoga je, prilikom rada na ovom aspektu djetetovog razvoja, potrebno imati strpljena, ali i realne ciljeve koji su u skladu s djetetovim individualnim mogućnostima!
Izvor:
http://www.zajednica-down.hr/
Nemet, L. (2015.) Govor i pokret u rehabilitaciji djeteta sa sindromom Down. Diplomski rad. Filozofski fakultet, Zagreb.