Čitanje predstavlja složenu aktivnost koja uvelike ovisi o sposobnostima i vještinama koje se postupno razvijaju. Ono što se laički naziva čitanjem predstavlja zadnju aktivnost u cjelokupnom nizu vještina. Prije ovladavanja zadnje aktivnosti dijete mora ovladati predvještinama čitanja, što znači da mora znati svaki glas u riječi, njegov dogovoreni znak te mora naučiti kako se taj znak prevodi.
Da bi dijete moglo bez problema usvojiti abecedno načelo odnosno naučiti čitati, potrebno je usvojiti niz takozvanih predčitalačkih vještina. Jedna od najvažnijih je vještina glasovne raščlambe riječi. Brigu o razvoju predčitalačkih sposobnosti valja započeti već u djetetovoj trećoj godini. One se obično pojavljuju spontano, ako je djetetovo okruženje kvalitetno. U suprotnom je potrebno organizirati posebno osmišljene i zabavne programe rada.
Tijekom zajedničkih aktivnosti čitanja priča mnoga će djeca uvidjeti vezu glasa, slova i riječi, te će sama tražiti od roditelja ime pojedinog slova. To znači kako je prisutna spontana primjena abecednog načela već i prije škole. Roditelji ne smiju uskraćivati takvo podučavanje ako ga dijete samo traži ili uvježbavati abecedno načelo prije nego što je dijete spremno za tu aktivnost. Ako je druženje s djetetom uključivalo i aktivnosti za razvoj predčitalačkih vještina, kao i bogato čitalačko okruženje, dijete će i prije 6. godine biti spremno za lako prelaženje na učenje abecednog pravila.
Nedvojbeno je utvrđeno da je za razvoj predčitalačkih vještina potrebno da roditelji djeci redovito čitaju. Na tržištu je obilje slikovnica i knjiga za djecu, a roditelji su često u nedoumici što od toga izabrati. Najčešće se pitaju je li svaka slikovnica dobra i jesu li bajke za djecu primjereno štivo.
Ako govorimo o slikovnicama, za djecu mlađu od 3 godine, slike moraju biti velike, prikazivati jedan predmet jednostavnog i jasnog oblika i primjerene boje. Postupno će dijete zanimati sve složeniji likovni sadržaji, a već oko 5. godine uživat će u proučavanju i otkrivanju sadržaja bogatoga crteža s mnogo elemenata i brojnim međusobnim odnosima likova u akciji.
Pogrešno je kupiti bilo koju slikovnicu koja se nudi. Mnogo je bolje pronaći kvalitetnu slikovnicu i spremiti je, pa je izvući iz zalihe onda kada je vrijeme za čitanje. Na govorni, estetski i misaoni razvoj djeteta djelovat će pozitivno samo dobra, umjetnički oblikovana i napisana slikovnica.
Kada govorimo o bajkama, postavlja se pitanje treba li djeci čitati samo realistične priče o dječacima i djevojčicama koji upadaju u različite zgode i nezgode i iz njih se sretno izvuku i jesu li štetne fantastične i, često, jezovite priče o bićima kojih nema i događajima koji se ne mogu dogoditi? Dječji psihijatar (Bruno Bettheim, 1976). proveo je istraživanje i zaključio kako su horor-bajke dio folklornog nasljeđa gotovo svih naroda svijeta i kako one imaju posve jasnu i pozitivnu ulogu u socijalizaciji djece. Iako podaci o dječjem doživljaju jezivoga govore o tome da nema negativnog utjecaja, ipak treba biti oprezan.
Dio teksta preuzet i prilagođen iz knjige :
„Igrom do čitanja“ autorice Mire Čudine-Obradović.